Danas sam bezlično, bezobrezno, odvratno lagala.
A lagala sam zato što sam se preplašila.
Da nisam prije toga već bila gost svoje WC školjke i kakala u more di plivaju kornjače...najvjerojatnije bih se usrala od straha.
Od božičnog vremena imam novi mobitel i novi broj, stari gajim samo zato što još uvijek ima neki padobranac koji se uporno javlja na stari, a o novom su svi obavješteni.
Pa kako sam neki dan dobila doma koveretu u kojoj je Vipova ponuda i kuna, a ponuda vezana uz stari broj koji je btw taj dan i istekao majka mi je dala 50kn da obnovim stari broj kako bi mogli prihvatiti tu njihovu ponudi i tati kupiti novi mob.
No da krenem na stvar, uglavnom stari je mobitel onda napunjen i danas sam ga sasvim slučajno ostavila na vidljivom mjestu.
I stiže poruka...
Mislim si opet moja smiješna šefica koja se ne može naviknut na novi broj, ili dečko koji uporno šalje pozive o nekim kulturno-obrazovnim događanjima.
Kad ono...poruka završava potpisom nadimka kojim sam iz milja zvala jednog davno davno voljenog.
I zblokirala sam se.
Nemam poseban razlog za to, ni objašnjenje, ali baš sam se uplašila.
Znala sam da će doći u Zg, ali nisam mislila da će mi se javiti, jer sam tu priču uporno izbjegavala svaki put kad je spomenuo.
Povrijedio me onda, davno davno, zaljubila sam se, a on je to iskoristio.
A najsmješnije mi je bilo to da se nakon toliko dugo vremena javio.
Taj čas me prošla jeza jer sam znala što me čeka ako se vidim s njim.
I lagala sam da sam na svadbi, ni pet ni šest nego u Osijeku.
Nemam osjećaje prema njemu, i nakon našeg davnog druženja, ono malo što sam imala brzo je ishlapilo, jednostavno sam ravnodušna, ne sjetim ga se, i nikad ga ne spominjem...možda je bio prvi koji mi je svirao na gitari ali svirao je krivu pjesmu...itekako krivu...imali ste mogućnosti to pročitati u onim mojim ljubavnim rezimeima prije par mjeseci.
Možda sam mu trebala reći da se ne želim vidjeti s njim.
Možda mu nisam niti trebala odgovoriti.
Ali nisam htjela ostaviti loš dojam, valjda.
Neznam.
Samo znam da sam lagala...i da mi je to fuj!
Ali možda tu laž možemo staviti pod kategoriju bijele nevine laži?
Dovoljno mi je grozno bilo što mi onda nije palo na pamet izaći u šetnju popodne da ga nebih srela...katastrofa sam...mrzim lagati...
A pitam se što bi mi uopće pričali na kavi...nije da smo šutljivi i glupi, valjda se o ove dvije godine ima što pričati u pola sata...ali predobro znam njegov motiv...možda sam se zato i uplašila...
Ajd bar sam ostala doma i riješila neke poslove koji su dugo bili na čekanju.
I napravila sam još jedan dizajn...to je već drugi u ova dva dana...kako učim samo se gomilaju ideje :-)
Pusam
Post je objavljen 09.06.2007. u 23:41 sati.