Puf...nestade
|
Prvi put sam primjetila da vrijeme brzo prolazi kada je Hrki obznanio da je jopet zbrisao u Njivice, kao i prošle godine. A onda sam to opet primjetila kada sam šetala Rastokama i ugledala krijesnice, a kao da ne neki dan bilo da sam prije dvije godine uživala u istima, sjećam se cijelog telefonskog razgovora koji je popratio ugođaj. A onda sam to primjetila i kada je Crvena jabuka zasvirala "Deni", na radiju, ne uživo. I koliko je već vremena prošlo od kad njega nema, tek godinu dana, a kako je prošlo i vrijeme kada su te najljepše plave oči u kombinaciji s vragolastim ali toplim smiješkom krasile naše osnovnoškolske klupe. Život ide i uopće nas ne pita dali nam se žuri ili ne. Sjećam se da su nekada dani tako dugo trajali, kad smo bili cijelu vječnost u prašini, ili je vrijeme u školi tako dosadno prolazilo. Pa čak i spavanje se nekada činilo kao gubljenje vremena. A sada, prolazi bez da se okreneš, bez da se sjećaš stvari koje si proživio. A najgore je što se sve manje sjećam vremena koje sam dijelila s osobama koje su otputovale gore. I ne dam se uvjeriti da su otišli bilo gdje drugdje nego baš gore. Točka! Po kojim događajima pamtimo brojanje vremena, prema kojim događajima se orijentiramo? 1988. sam krenula u prvi razred. Petar se rodio 1989. Baka je umrla 1989. na Staru godinu. U studenom 1991. počeo je rat i svi su došli u Zagreb. 1995. su se počeli vraćati u Slunj. 1996. sam upisala srednju školu. 1997. smo se preselili 2000. fax studeni 2000. prvi poljubac 2001. prvi posao popis stanovništva 2003. prvi... 2005. prvi ozbiljniji posao prva prava ljubav rodio se Dominik A ove zadnje dvije, mnogo stvari a ništa značajno...možda ću pamtiti da su 2006. umrli Duje i Deni. A da sam 2007. promjenila način života. Možda... A možda nije ni bitno, ali ponekad mislim, a što se to bitno događalo u godinama koje nisu bile spomenute, sigurno puno toga, ali me očito nije impresioniralo, povrijedilo ili razveselilo. Ne znam, samo ponekad mislim, željela bih vratit vrijeme, pogledati ponovno i upamtiti malo više. Možda je problem što se ja ne oduševljavam životom kao takvim...ne znam...možda ga samo shvaćam olako, možda bih trebala svakoga dana stvarati nove uspomene. A možda baš treba ovako, živjeti u stvarnosti i ne zanositi se stvarima. A ponekad mislim da se zanosim i previše, pa mi vrijeme zato brzo prolazi. A onda, vrijeme kada si sretno dijete trebalo bi bolje upamtiti, a kada te muče brige zaboraviti, ja na neko čudo ne pamtim ni jedno ni drugo. Ko bi normalan imao vremena stati sastrane i upijati događaje, kad se moraš igrati, da su bile traume vjerojatno bi ih pamtila, ovako je možda i bolje. Kad gledam ovaj popis ključnih godina, sve su ili traume ili pak "sretne traume", kako god okreneš jesu... Uz takve detalje, dobro da nemam PTSP. Pusam |
