Na kavi s prijateljicom

Ova pričica je za našu prijateljicu blogericu Aquariu, koja je napisala odličnu priču na sličnu temu...napisala sam je davno, iz štosa, nije baš dobra, pa je nemojte preozbiljno shvatiti. Više sam htjela pokazati (premda nije sve doslovno autobiografsko, malo ima i "umjetničkog ubacivanja") kako se svi sjećamo nekakvih sitnih detalja iz djetinjstva, koji su nam tada predstavljali "ogroman problem"...armin, na primjer, zbog straha od škole sad ima hrpu knjiga na krevetu, a ja se i danas divim svakome tko zna izraziti emocije kistom.

Lav uz Vltavu

Kažu mi da sam jedini biolog na svijetu koji od biljaka razlikuje samo ruže i ostalo, a od životinja samo psa i mačku. Donekle su u pravu, jer me je posao usmjerio u drugom pravcu, mada skromnom popisu pridružujem i lava. Moja opsjednutost njime datira još iz djetinjstva, kad mi je otac, vrativši se s puta iz Milana, donio velikog sivog plišanog lava s bjelom grivom. A nakon što je jednog jutra napustio naš potkrovni stan, uvijek bih na pitanje koju igračku želim, neumorno ponavljala: «Lava». Imala sam ih mali milijun, najrazličitijih boja i veličina. A kad sam krenula u školu, na klupi sam držala šiljilo u obliku lavića s kuglicama umjesto očiju. I premda sam bila odličan đak, satovi likovnog odgoja su me bacali u totalni očaj. Pojma nisam imala o crtanju. Dvije lijeve ruke. Totalna nesposobnost uočavanja detalja i proporcija. Većinu vremena bih na satu provodila mješajući bojice, pripremajući se za navodno slikanje i iščekujući zvuk spasonosnog zvona. A onda je jednog dana učiteljica pustila nekakvu ploču, a mi smo trebali nacrtati sliku inspiriranu muzikom. Slušali smo moćnu ariju koja se prolamala učionicom, svi strašno zamišljeni, i nakon nekog vremena vidjeh kako ostali polako počinju svoju skicu. A u mojoj glavi totalna praznina. I kad su mi se počele rađati nekakve ideje, bila sam svjesna da ih nisam u stanju nacrtati. Stoga sam i dalje samo sjedila. Povremeno bih se osvrnula oko sebe, vidjevši kako na listovima papira mojih prijatelja niču planine, šume, bujna silovita rijeka koja zamiče negdje u beskonačnosti. Počela me je hvatati panika. Sve sam se više znojila, gledajući u prazan list ispred sebe. Učiteljica je lagano šetala između klupa, zaustavila se pored mene i tiho upitala:
«Imaš li nekih problema?»
«Nemam, samo razmišljam, evo sad ću početi». Početi? Što?
Vrijeme je sporo prolazilo, vuklo se kao crijevo. Shvatila sam da neću moći glumiti do kraja sata. Nakon sljedećeg učiteljičinog kruga i upitnog pogleda, uzela sam olovku u ruku. I izvukla ravnalo iz torbe. Počela sam crtati. Prvo tijelo s četiri paralelne noge, onda rep, pa debeli dugi vrat nalik konjskom, potom nekakvu četvrtastu glavu, da bih na kraju slobodnom rukom dodala grivu i čufić na završetku repa. Na kraju sata svi su zapanjeno gledali u mog ogromnog lava, koji je ponosno stajao na bjelom papiru, ispod naslova zadane muzike «Vltava» Bedricha Smetane. A onda je učiteljica samo promrmljala nekakav komentar o različitom umjetničkom doživljaju. Nisam baš shvatila, ali sam bila sretna jer se sve završilo. Danas sam udata za slikara. Prije neki dan sam ga zamolila da mi nešto nacrta. I sad gledam u jednog snažno kolorističkog lava, koji visi iznad mog pisaćeg stola.

Posljednjih dana sam prilično umorna. Razlog jednostavan: premalo vremena za posao i hobije.
Posao: pisanje testova za posljednji ispitni rok, pisanje znanstvenog rada, praćenje znanstvene literature, ispravljanje diplomskih, osmišljavanje doktorata znanstvenoj novakinji..
Hobi: praćenje književnih događaja i kritika, čitanje novih zanimljivih naslova, šetnja po blogosferi, razmišljanje o mogućim temama za postove, komentiranje, pokušavanje pisanja započetog romana, dotjerivanje već završenih priča.
Rezultat: deset do dvanaest sati za kompjuterom, jer su obje aktivnosti vezane uz buljenje u ekran. Shvatila sam da će teško ići sve odjednom, iako se ne bih htjela ničega odreći. Zbog toga danas, umjesto da sjedim na klupici u Lovranu (vidi posljednji post na blogu "zmajka"), ja se pritajeno veselim najavi kiše od utorka, jer ću tako imati opravdanja za svoje ponašanje.
Inače, moram reći da sam prvo napisala sasvim drugačiji post, ali u posljednji čas sam odustala, jer sam osjetila potrebu da vam se povjerim.
Interesira me kako vi sve stižete?

"Svaki čovjek ima tajne" kaže Nina Berberova, poznata ruska spisateljica u svojim memoarima pod nazivom "Kurziv je moj", i dodaje: "Ali neki ih ljudi pronose kroz život kao breme, a drugi ih visoko cijene, čuvaju ih, ne smatraju ih otpisanim teretom, već živom silom, koja živi i razvija se i stvara oko sebe život, silom iz koje se, upravo, do posljednjeg trenutka postojanja formira ličnost. Te tajne sjedinjuju u meni prošlost sa sadašnjošću... I u meni je stalno prisutno saznanje da za život ne može biti i nema prekomjernog plaćanja, a da strah od preplaćivanja-predstavlja unutarnje umiranje."
Nina Berberova je s dvadeset godina napustila Rusiju i u velikoj je ljubavi s jednim od najvećih ruskih pjesnika Hodasevičem provela sedamnaest godina. Prva stanica njihovog emigrantskog života bio je Berlin, a s pojavom nacizma sele se u Pariz gdje živi četvrt stoljeća. Kao pedesetogodišnjakinja po treći put počinje život ispočetka, kada po završetku Drugog svjetskog rata kreće, s pedeset dolara i bez znanja engleskog, preko Atlantika u Novi svijet. Tada je, pred put, u svoj dnevnik zapisala:
"Sva prošlost je sa mnom, ona postoji istovremeno sa sadašnjošću. Kao što istovremeno postoje ameba i čovjek."
Ja doživljavam prošlost na isti način, stalno je uz mene. Ponekad je bolno, ponekad lijepo.
A vi?

Prvo bih se htjela zahvaliti dečkima na komentarima prethodnog posta... začuđuje kako su puno dublje i promišljenije pristupili priči o ljubavi, tko bi rekao...
A danas, nakon burnog prekida blogerskih veza, jedna isto tako ozbiljna tema. Inspirirao me citat na sjevernoj strani tvrđave u Terezinu ispisan u isčekivanju smrtne kazne:
"Volio bih da sam živio i druge živote. Volio bih da sam bio mornar na malom brodu za Braziliju. Volio bih da sam bio mudrac u planinama Himalaja, vlasnik bara u luci gdje bi me ujutro budile sirene brodova i sunce nad vodom. Volio bih da mi se sad rađa dijete."
Gdje biste vi voljeli biti, da niste gdje ste sada, da niste ono što jeste?
Moje prijateljice kažu da sam ja vrlo blizu svom nekadašnjem idealu življenja, naime tvrde da sam u vrijeme studija govorila da bih željela živjeti na moru, s osobom koja me neće gušiti, i baviti se znanošću. Ne sjećam se baš te svoje izjave, ali znam da sam maštala o tome da proučavam ponašanje dupina negdje u Vancouver-u, a danas bih željela živjeti u malom mjestu pokraj Labina u Istri i pisati.
A da, spomenuti citat je napisao Gavrilo Princip...

Prijateljice moje, izgleda da nisam bila dovoljno jasna u pojašnjenju teme. Sada ću probati ovako, s primjerom iz osobnog života:
Kad sam bila mlada sviđali su mi se dečki visoki, plavi, živi, duhoviti, svi su izgledali kao klonirani, isti tip. Prva ljubav je bio tip Brad Pitt-a, a onda sam upoznala "Johnny Deep"-a... i mislila sam da nema šanse da mi se svidi netko tko je tamnoput, oniži, miran, bez puno riječi, ukratko nisam ga shvatila ozbiljno, nije postojala opasnost od zaljubljivanja... I onda je Deep krenuo s javljanjima, svakim danom me sve više iznenađivao, i da ne duljim, pretvorio se u moju najveću životnu ljubav... Dakle, nije tema "antitip" nama samima, naša suprotnost, već onome što vam se obično sviđalo kod muškaraca...
I još nešto: primjetila sam da ono što vas u početku privuče nekome vremenom postane baš ono što vas odbija od njega. Koliko sam u pravu? Naravno da su i muška razmišljanja dobrodošla...

Vrlo često se sjetim citata iz knjige Marcela Prousta, neće me mrziti da vam ga doslovce napišem:
"Kad samo pomislim da sam protratio godine i godine svoga života, da sam priželjkivao smrt, da sam doživio svoju najveću ljubav, a sve to zbog žene koja mi se nije sviđala, koja uopće nije bila moj tip."
U raspravi s jednim prijateljem piscem složili smo se da svi imamo takvu ljubav i da kad ti baš taj "antitip" neočekivano ostavi trag pod kožom nastupa situacija u kojoj se ne snalaziš i gubiš glavu.
Što mislite o tome?

Jednom mi je prijatelj (poznati glumac u bivšoj državi) rekao da pokraj svakog čovjeka jedanput u životu prođe zlatna kočija, rijetkima dvaput, i ako ne uskočiš u nju živiš dalje krećući se po "standard-trans pruzi" (moja izvedenica za život kojim živi većina nas, ili bolje rečeno normalan život).
Pokraj mene je prošla dvaput zlatna kočija: poslovno i privatno. Nisam uskočila, jednom zbog ljubavi, drugi put iz straha. Odlučila sam se za normalan život. Nisam požalila, jer vjerujem u sudbinu, u ono "valjda je tako trebalo biti".
Je li prošla pokraj vas i jeste li je uhvatili?

"Jedna lasta ne čini proljeće" rekao je nedavno naš riječki liječnik-političar, komentirajući slučaj doktora Šimića, sa željom da istakne kako nisu svi liječnici isti. Slažem se s izjavom samo u jednoj stvari, a to je da laste dolaze u jatu i nažalost svi dobro znamo da to nije jedina lasta u klinici "Life" (usput budi rečeno čudi me da se i davatelj prethodne izjave često spominje kao pripadnik navedenog jata). Također, usporedba s lastama ne stoji, jer njihovo prisustvo je znak čistoga zraka, prije bi to mogle biti nekakve ptice grabljivice. Posljednjih dana se intenziviraju priče o pojavi takvim ptica prilikom upisa na fakultete, dobijanja specijalizacije i slično...
Ja osobno nisam nikad bila u (ne)prilici donositi plijen osim sitnih mušica, pa me interesira jeste li vi ili netko od vaših prijatelja?