Ova pričica je za našu prijateljicu blogericu Aquariu, koja je napisala odličnu priču na sličnu temu...napisala sam je davno, iz štosa, nije baš dobra, pa je nemojte preozbiljno shvatiti. Više sam htjela pokazati (premda nije sve doslovno autobiografsko, malo ima i "umjetničkog ubacivanja") kako se svi sjećamo nekakvih sitnih detalja iz djetinjstva, koji su nam tada predstavljali "ogroman problem"...armin, na primjer, zbog straha od škole sad ima hrpu knjiga na krevetu, a ja se i danas divim svakome tko zna izraziti emocije kistom.
Lav uz Vltavu
Kažu mi da sam jedini biolog na svijetu koji od biljaka razlikuje samo ruže i ostalo, a od životinja samo psa i mačku. Donekle su u pravu, jer me je posao usmjerio u drugom pravcu, mada skromnom popisu pridružujem i lava. Moja opsjednutost njime datira još iz djetinjstva, kad mi je otac, vrativši se s puta iz Milana, donio velikog sivog plišanog lava s bjelom grivom. A nakon što je jednog jutra napustio naš potkrovni stan, uvijek bih na pitanje koju igračku želim, neumorno ponavljala: «Lava». Imala sam ih mali milijun, najrazličitijih boja i veličina. A kad sam krenula u školu, na klupi sam držala šiljilo u obliku lavića s kuglicama umjesto očiju. I premda sam bila odličan đak, satovi likovnog odgoja su me bacali u totalni očaj. Pojma nisam imala o crtanju. Dvije lijeve ruke. Totalna nesposobnost uočavanja detalja i proporcija. Većinu vremena bih na satu provodila mješajući bojice, pripremajući se za navodno slikanje i iščekujući zvuk spasonosnog zvona. A onda je jednog dana učiteljica pustila nekakvu ploču, a mi smo trebali nacrtati sliku inspiriranu muzikom. Slušali smo moćnu ariju koja se prolamala učionicom, svi strašno zamišljeni, i nakon nekog vremena vidjeh kako ostali polako počinju svoju skicu. A u mojoj glavi totalna praznina. I kad su mi se počele rađati nekakve ideje, bila sam svjesna da ih nisam u stanju nacrtati. Stoga sam i dalje samo sjedila. Povremeno bih se osvrnula oko sebe, vidjevši kako na listovima papira mojih prijatelja niču planine, šume, bujna silovita rijeka koja zamiče negdje u beskonačnosti. Počela me je hvatati panika. Sve sam se više znojila, gledajući u prazan list ispred sebe. Učiteljica je lagano šetala između klupa, zaustavila se pored mene i tiho upitala:
«Imaš li nekih problema?»
«Nemam, samo razmišljam, evo sad ću početi». Početi? Što?
Vrijeme je sporo prolazilo, vuklo se kao crijevo. Shvatila sam da neću moći glumiti do kraja sata. Nakon sljedećeg učiteljičinog kruga i upitnog pogleda, uzela sam olovku u ruku. I izvukla ravnalo iz torbe. Počela sam crtati. Prvo tijelo s četiri paralelne noge, onda rep, pa debeli dugi vrat nalik konjskom, potom nekakvu četvrtastu glavu, da bih na kraju slobodnom rukom dodala grivu i čufić na završetku repa. Na kraju sata svi su zapanjeno gledali u mog ogromnog lava, koji je ponosno stajao na bjelom papiru, ispod naslova zadane muzike «Vltava» Bedricha Smetane. A onda je učiteljica samo promrmljala nekakav komentar o različitom umjetničkom doživljaju. Nisam baš shvatila, ali sam bila sretna jer se sve završilo. Danas sam udata za slikara. Prije neki dan sam ga zamolila da mi nešto nacrta. I sad gledam u jednog snažno kolorističkog lava, koji visi iznad mog pisaćeg stola.
Post je objavljen 27.09.2006. u 19:09 sati.