Na kavi s prijateljicom

Pošto smo u zadnjoj raspravi ispremiješali teme o ženskom pismu i korupciji, odlučih da za prijatelje "pisce" postavim novu dilemu: kako objaviti prvi uradak s obzirom da si nepoznat javnosti? Na to pitanje me je ponukala izjava jedne blogerice (Atlantide) koja je napisala prvi roman, ponudila nakladnicima, rekli su da je dobar, ali doslovce da je ona "nitko" i stoga im se ne isplati objaviti...
Dakle, kako se postaje "netko"?

Znam da je već svima dosadila tema oko primanja mita i hapšenja poznatog riječkog kardiokirurga...ali, kako već danima čitamo, gledamo i slušamo raznorazne komentare, s obzirom da sam na neki način u toj struci, osjećam potrebu da kažem nešto o tome...
Prvo bih ispričala svoj jedini slučaj davanja/primanja mita... Kad sam prije dvadesetak godina počela raditi, bila sam na terenskom istraživanju po Istri i obilazila nepokretne bolesnike...sve mi je to ličilo na jednu avanturu: tek sam položila vozački, uzela sam kartu Istre, stavila frižider i epruvetice za vađenje krvi u automobil i uputila se i u najmanja mjesta sa svega nekoliko kuća, gdje sam se trudila da uz obavljeni posao pružim nekakvu podršku tim teško bolesnim ljudima. I jedne večeri, po povratku sam u džepu svoje bijele kute našla novčanicu od 20 dolara. Nisam znala tko mi je to i kada uspio dati, nisam mogla vratiti, ali do danas sam sačuvala taj novac kao opomenu da nikad ne smijem ništa uzeti kao protuuslugu za posao za koji sam plaćena. I studentima sam često znala u neobaveznim razgovorima pričati o tom svom jedinom mitu u životu, nadam se da su shvatili to kao pouku...
E sad, što se tiče naše riječke situacije, doista sve podsjeća na kliniku "Life"... inspektor Angio se sa svojim kolegama rastrčao po bolnici, svi su uplašeni i zbunjeni, vraćaju boce pića, sakrivaju slike, pitaju se kome vjerovati... Supruga dr. Šimića piše otvoreno pismo i nada se da će pobuditi osjećaje Riječana, govoreći o uloženom trudu svoga muža zbog kojeg su trpilii ona i djeca... kao Njemica ne poznaje naš mentalitet, jer svima je dosta svojih problema i trpnje, premda je ja donekle i razumijem... Ostali se nadaju riješenju problema kroz dolazak dr. Đorđevića, uzuzetnog kardiokirurga i čovjeka, kojemu ranijih godina "hrvatska domovina" nije mogla pomoći u "srpskom podrijetlu". A naš Antonio Corradi tj. ravnatelj Haller održava konferencije za tisak, i čini mi se da je na svakoj sve sjediji.....
Što mislite kako će se "Čarolija" završiti?

Sinoć me je stvarno nasmijao komentar jednog blogera koji kaže:

"Uhvatila me tjeskoba. Previše ljudi u ovoj zemlji zna sasvim pristojno sastavljati rečenice i odlomke ulančavajući ih u kratke priče ili romane. Čitav mi je taj posao postao prebesmislenim. Još i ti blogovi, gdje vidiš da i mnogi anonimusi savim pristojno kucaju ono što njihovo žiće ima reći. Na kraju ćemo svi pisati i to će biti svojevrsna apokalipsa."

Izgleda da je doista tako....čak sam i ja prije godinu dana (da pojasnim neke komentare sa svog bloga) dobila poriv i napisala svoj prvi roman kojeg sam nedavno poslala na književni natječaj...pa započela drugi, pa napisala neke priče, pa otvorila blog....

Da li je to posljedica činjenice da se ljudi sve manje druže? (U Rijeci ako ti zazvoni telefon nakon deset navečer znači da je netko umro, toliko o društvenom životu...)

Pozdrav.

Jučer sam otišla na posao, tjedan dana ranije, ne bih li sačuvala slobodne dane za situaciju kad ću ih eventualno znati pametnije iskoristiti...i s obzirom da se nitko od starijih kolega nije vratio (to je prednost kad radiš na faksu), odlučih da produljim još koji dan u besposličarenju. A inače svi pričaju o našem kolegi i uzimanju mita, i prilično sam bila ugodno iznenađena, jer je većini drago da se konačno nešto poduzima po tom pitanju... interesantno je da u isticanju mišljenja uglavnom žene prevladavaju, jer se muški kolege, po običaju, uvijek drže na distanci, dok ne vide kako će se stvari dalje odvijati.
I onda sam otišla do knjižnice i nabavila tri nove knjige...na godišnjem sam valjda potukla rekord u čitanju, to činim svake godine, jer inače većinu vremena trošim na znanstvene članke i praćenje svih tih silnih informacija...I još jedna spolna razlika: ne znam da li primjećujete da uglavnom žene čitaju? Muškarci, ako su već u zrelijim godinama, ili jure za nekakvim poslom ili pak mlađom djevojkom, a ženama to valjda predstavlja odmak od stvarnosti i iskreno uživaju u knjigama. Ja sam u zadnje vrijeme odlučila apsolvirati hrvatske pisce, tako da sam ovo ljeto čitala Matanovićku, Vrkljanicu, Gavrana, Ferića, Nuhanovića, Vuković-Runjić, Radakovića, Dežulovića...pomaže mi i što redovito čitam blog "knjiškog moljca" i njegove kritike, tako da uhvatim sve ono najbolje što se trenutno objavi...
I sad me interesira što vi čitate?
Pozdrav uz pogled na Opatiju obasjanu suncem.....

Konačno sam se odvažila i otvorila svoj blog. Već neko vrijeme posjećujem tuđe blogove, ali nisam imala volje ulaziti u tehniku otvaranja vlastitog, da bih danas, posljednji dan godišnjeg odmora, odlučila ipak pokušati i izgleda da je uspjelo...Za početak neću pretjerano gnjaviti, pogotovo što i nisam baš najsigurnija hoće li sve funkcionirati kako treba. Zato samo ukratko: užasava me povratak na posao i saznanje da sve ide ispočetka, da ću neodmorena (što zbog kišnih dana na Kvarneru, što zbog majstora u kući) nanovo uletjeti u ubitačni poslovni ritam, što vrijeme neumitno prolazi a meni se čini da se ustvari ništa ne događa...