Komentari

majstoricasmora.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • Ultravioleta

    Prošlost je naš neizbrisivi dio, zbog nje smo ono što jesmo i zato je trebamo cijeniti jer nas ona iznova uči. Kad dođem do nekog problema, zavirim u prošlost i iskustvo da vidim ima li tamo rješenja, ako nema, onda iznova stvaram povijest :)

    avatar

    17.09.2006. (13:48)    -   -   -   -  

  • Ja bez maske

    Moj problem i jeste što mi se čini da više živim prošlost od sadašnjosti. Pozdrav i čestitke na uvijek zanimljivim temama.

    avatar

    17.09.2006. (15:22)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Sustigne mene moja prošlost, zagrli me snažno...Ostanem tako na tren, a onda joj nježno primim ruke, oslobodim se blago njenog zagrljaja, poljubim je i - otpravim.
    Nije dobro biti u njenom zagrljaju, nije dobro živjeti je. Može se, da, ali onda je jako teško ići naprijed, ponekad gotovo nemoguće. Ona ti ne dozvoljava da bistro sagledaš objektivnost sadašnjeg trenutka!
    (A ova kišna nedjelja savršena je za sanjarenje o "onim" danima)

    avatar

    17.09.2006. (15:34)    -   -   -   -  

  • katrida

    .........pročitala sam jutros post i morala malo razmisliti.........jer prošlost mi je bila do udaje,normalan život mladosti u gradu,studiranje,sportska takmičenja i putovanja..........nakon udaje ništa,nema priče,iz grada u manje mjesto,selo,kuća bez telefona-važnog faktora dogovora i druženja,moju izolaciju potpomogao je i rat......tako da ne mogu iskoristiti prošlost........nema ništa zajedničkog sa mojim životom udate žene..........snagu mi daje to što razumin uzrok i posljedice......................pozdravić iz sunčanog,trenutno,Kaštelanskog zaljeva.........

    avatar

    17.09.2006. (16:58)    -   -   -   -  

  • atlantida

    Tajne su sakrivene činjenice i malo koja ne izađe na svjetlo dana. A prošlost... uvijek je tu. Nalazimo je u sadašnjosti, točka od koje smo krenuli prema budućnosti. Volim svoju prošlost, vjerojatno zbog toga što je bila veselija, bolje rečeno bezbrižnija od ove svakodnevice, što ne znači da budućnost neće donijeti nešto još bolje i ljepše. Moj problem je što živim u snovima, a tamo vrijeme ne postoji, nego je sve izmiješano. Ne bih se vratila (ni u ludilu) u školsko doba, ali uvijek ću se rado prisjetiti događaja, sitnih detalja, odlučujućih postupaka koji su obilježili ono što jesam.
    p.s. I hvala na tips and tricks. Obavezno ću pročitati komentar kod Aquarije. Pusa:))

    avatar

    17.09.2006. (17:38)    -   -   -   -  

  • kora-kri

    Postavljala sam si vec pitanje sto je proslost, sadasnjost, buducnost...vrijeme opcenito. Dozivim trenutke kada mi se sadasnjost cini proslost, znas ono "ovo sam vec dozivjela, vidjela, prosla." Tocno znas sta ce se desiti, sta ce netko reci. Deja-vu. Proslost nosim s lijeve strane, buducnost s desne. Sadasnjost najmanje zivim. Jednostavno zato sto ili planiram buducnost ili mislim o proslosti. Cudno, ali je tako. Vjerujem da nisam jedina koja to prozivljava na ovaj nacin.

    avatar

    17.09.2006. (17:42)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Ponekad poželim da nešto nisam rekla ili učinila, to je valjda normalno u životu. No što se samog postojanja moje prošlosti tiče, ne bih se odrekla ni jednog trenutka, ni jednog iskustva, ma koliko ono bolno bilo. Kad bih zaboravila na nešto loše u preošlosti, vjerujem da bi to isto iskočilo u nekoj novoj situaciji u budućnosti da me podsjeti na ono što sam trebala naučiti. To mi se zapravo već događalo. Postoje pogreške koje ponavljamo dok ne naučimo lekciju. Onda one postaju dio naše prošlosti, one koju ne zaboravljamo. :))))) Još samo da te pitam -zaintrigirao me je onaj komentar kod Atlantide - ako staviš veličinu fonta na 14, stavljaš li onda prored, ili pišeš gusto da bi to odgovaralo stranici tiskane knjige? Pozdrav i laku noć želim! :)))))

    avatar

    17.09.2006. (22:32)    -   -   -   -  

  • ledenaicy

    Meni prošlost predstavlja dio koji me je definirao. Tko ne uči iz toga, ne može niti iz bilo čega drugoga.
    Možda ponekad i pretjerujem u seciranju, analiziranju, objašnjavanju samoj sebi, i prošlosti i pogrešaka iz prošlosti. Nekako se uvijek sjetim jednog citata, više ne znam niti od koga niti od kud mi, ali glasi, otprilike:
    Svi imamo mogućnosti koje su nam dane, no samo nas izbori čine onakvima kakvi jesmo..:))

    avatar

    17.09.2006. (23:20)    -   -   -   -  

  • GAJINE GLUPOSTI

    prošlost je ljepša, nego ova sadašnjost ili budućnost...rekel bi mali princ...bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi....................tak i ja ko zadnji seljak...nije mi bitno ništza....bitno mi je da ne ostanem sam...da ne ostarim sam, nepokretan, bez osjećaja.......a na taqkvom putu jesam, ne odustajem....sam sebe uništavam....i kaj je najbolje uživam u tome...želim umrijeti.....ali prije toga, nekome nešto, svašta, sve ispričati.....

    avatar

    18.09.2006. (11:25)    -   -   -   -  

  • lady66

    Pozdrav....i meni se moja prošlost dopadne bolje nego to što živim sada...al šta se može...nadam se, da biče bolje...mora..al život je ponekad krut al tako kratak .....barem za sve divne stvari........

    avatar

    18.09.2006. (17:59)    -   -   -   -  

  • armin

    u jyotishu govore o tome da se na prošlost može utjecati i u sadašnjošću, svojim postupcima. to se donekle nadovezuje na današnje moderne fizikalne teorije, ali da ne ulazim u tu materiju u kojoj nisam fahman. upravo čitam hiperprostor od kakua, te sam još pod dojmom. prije jedno vrijeme sam napisao crticu za koju mislim da je moj odgovor na tvoje pitanje.

    Pisanjem se nisam počeo slučajno baviti jer slučaj naime ne postoji, sve što nam se događa samo je potencijalnost koja je preuzela oblik materijalne stvarnosti a tu pojavnost gdjekad nazivamo imenom slučaj. Ergo, da ne duljim, pisati sam počeo jednog sivog dana dok je napolju padala kiša, a u oblaku nikotinskog dima autor dvojio o sudbinskim pitanjima zaklonjen kućnim zidovima od nepogoda vrlo mokroga svijeta.
    U tom dimovitom okružju, zanesen kišnim šaptom autor ne sluteći što se zbiva, dozva u život duhove prošlosti, uze si nom de plume i poče pisati okružen slovarskim demonima.

    Ti isti demoni, kojih se ne bojim više toliko jako kao u taj prvi mah, odvedoše me do mog prvog školskog dana i eto već se gledam kako me otac vodi za ruku put škole dok se ja otimam i derem, govoreći da ne znam ništa i da ne mogu u školu dok ne naučim čitati i pisati. Bijah vrlo glasan i derah se iz sveg glasa kao da sam slutio da mi je sudbina već određena i gotova i da ću biti obilježen za čitav život zato što sam tako neuk, a na jedan način to isto mišljenje sam zadržao sve do danas. Otac nažalost bijaše veći i jači od mene i takav osta čitav njegov život i ja ga takvim pamtim, ne zato što je on bio takav, već zato što ja to želim.
    Tako nemoćan i neuk stupih ruku pod ruku s ocem, pred velika, dvokrilna drvena vrata, koja su me onako otvorena plašila više nego bilo što drugo u mojem dotadašnjem životu, a meni su ličila na Skilu i Haribdu i dobro znam da sam se još čvršće stisnuo uz oca kada sam unišao unutra, pravo u to ždrijelo koje su nazivali tako strašnim imenom…škola.
    Ne znam da li je to bilo na nagovor mog oca ili učiteljice ali presedan je učinjen i nas dvojica smo prvih nekoliko dana škole sjedili zajedno u zadnjoj školskoj klupi kao dva đaka. Otac i sin u istoj klupi, sin je učio prva slova a otac prve preljube. On je bio šmeker i šarmer i volio je žene, mnoge da budem precizan, ali ja sam tada mislio da je on tamo zbog mene i mojih prvih nevještih slova. No dobro, to je tema za jednu drugu priču i ja sam mu zauvijek zahvalan što je bio uz mene u tim dramatičnim događajima kojih se sjećam tako živo, skoro da rukama diram prvu bilježnicu i gledam prva slova i sa strahom se pitam što ću ja ovdje… pa ja baš ništa ne znam.
    Eto, to je bio moj prvi susret sa demonima koji me još pomalo plaše a ja sam počeo pisati kao što već rekoh ne slučajno već da ih se riješim.

    Nadam se, jednoga lijepoga dana slovarski me demoni neće više voditi u prošlost, već ja ću njih povesti, u budućnost, a to će samo značiti da ih se više ne bojim, da sam ih pobijedio i čekam to vrijeme kada ću reći, dalje idem bez tebe, doviđenja prošlosti.

    avatar

    19.09.2006. (19:29)    -   -   -   -  

  • LittleMissG

    i ja se cesto vratim u proslost ... prisjecati se nekih stvari je bolno, ali to vise ne mozemo promijeniti. sve sto mozemo napraviti je truditi se koliko je to god moguce da nam sadasnjost bude puna lijepih trenutaka i mudrih izbora, jer toga cemo se jednog dana prisjecati...!

    avatar

    20.09.2006. (07:19)    -   -   -   -  

  • posetilac

    Kakvo je tvoje mišljenje o "Metastazama"?

    avatar

    20.09.2006. (13:56)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Da sam pametnija sačekala bih kritiku knjiškog moljca prije izjašnjavanja, imam nekakav čudan osjećaj da će dojam o toj knjizi utjecati na mišljenje o intelektualnoj razini čitaoca koji se izjašnjava da li mu je knjiga "super" ili "bez veze", kako obično interpetira naša mlada generacija svoje (ne)oduševljenje nekom pojavom... meni je knjiga originalna, stil i dinamika, ne pamtim kad sam se tako smijala sama sa sobom, uostalom uvijek sam smatrala da je nabitnije da te ljudi čitaju i uživaju, već sam je proslijedila "dalje" i vidim da je naišla na isti odgovor...

    avatar

    20.09.2006. (14:46)    -   -   -   -  

  • posetilac

    vrlo si to lijepo izrazila. Alen Bović može zaista biti ponosan na svoje pisanje, kada ima ovako divnu čitateljicu. No, načitani ljudi poput Moljca će tu vidjeti pubertetsko smeće

    avatar

    20.09.2006. (21:14)    -   -   -   -  

  • neki me zovu anđelom....

    Pozdrav samo................s mora..........

    avatar

    21.09.2006. (21:12)    -   -   -   -  

  • neki me zovu anđelom....

    da,naravno ,ali rekla bih nazalost.....ponekad je uvijek sa mnom...kao sto si i rekla ponekad bolna,a ponekad lijepa....ali nekako mi se u zadnje vrijeme cini sve vise bolnija......ili je to samo faza.....Pozdrav......pogledaj malo slika na mom blogu,s mora si kao i ja....pa da odmoris oci...kazu ljudi da su zadovoljni,jutros sam ih napravila,a pojma nemam o slikama..........pozdrav::))

    avatar

    21.09.2006. (21:18)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Da, da, iza pedesete sve počinje!
    Cijeli život me uče, odgajaju, susprežu, a ja marljivo učim, bivam prilagodljiva, dobronaklona pohvalama. Sve naučeno kao slojeve navukla sam na sebe, breme koje sada u drugoj polovici skidam sloj po sloj i ne ostajem razgoličena, već oslobodi se u meni "djevojčica" i "žena koja trči s vukovima".
    Kako ništa ne nastaje iz ničega, ove dvije mene je oblikovala moja prošlost.
    Bokić!

    avatar

    21.09.2006. (23:15)    -   -   -   -  

  • lucija9

    "...meni je knjiga originalna, stil i dinamika..." = na to sam se nadovezala i dala mišljenje o "metastazama" i kao tok pisanja kako nas čitanje tjera na čitanje i tako u nedogled pa mi je izbjeglo da je tema započeta od anonimusa koji mi je nedavno ostavio komentar koji me je šokirao da sam tražila intervenciju prijatelja da ga izbriše. Još dok me držala ljutnja pomislila sam da sam trebala prije brisanja njegov tekst koji je njegova vizitka povečati i izreklamirati ga na određene portale. "Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote..." sjetim se Tina, i idem dalje...
    Pozdrav!

    avatar

    24.09.2006. (19:01)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...