Kriminalno dosadan blog

utorak, 18.09.2007.

Quo vadis domine, kocke, karte, pikado, mikado...

…povukao me je za rukav tako hitro da sam pomislio kako ću u blatu ostaviti barem jednu čizmu, ako ne već obje. Nisam siguran da sam ikada čuo škripanje guma po blatu, ali ako i nisam, sada sam bio prisiljen startati tako da su mi đonovi zaškripali blatom kao ljetni start automobila na semaforu…
- Hej! Kud tako brzo?
Na pitanje mi je odgovorila salva koja je zatutnjala iza nas zasipavši nas slapom žitkog blata. Kiša je padala već treći tjedan, ustvari, nije niti prestala od onog fascinantno šeprtljavog bijega iz Bistroa Hellhole, prije, zamisli, tri tjedna… moram sam sebi čestitati na asocijativnosti, nema mi druge, kad mi nitko…
Misao mi se prekinula kad me Stari Vrag cimnuo za rukav tako jako da sam sasvim jasno začuo krckanje konaca na šavu rukava u visini ramena (hrršt… trkk… trkkk… krsk)… i doživio mentalni ekvivalent pregriženog jezika, kad vam mozak počne frfljati i pri tome boli svaki pokret...
- Probudi se… hodaj!
- Pa budan sam, hodam.
- Ali ne dovoljno brzo…
- Ako budem hodao brže to više neće biti hodanje…
- Semantika, vražja semantika… ako ti je lakše – onda trči.
- Pa i nije mi lakše… jesi li kada vidio trčeću bačvu?
- Do sada? I ne, priznajem. A ti… ti pretendiraš na to da postaneš prva trčeća bačva?
- Zapravo i ne.
- Onda počni! Da ne postaneš leteća!!! – vrisnu Stari i nekako me progura pored sebe uz uski zid kanala, rova, što li već, kojim smo trčali, naglavce me ubaci u zemunicu i sam uleti za mnom praćen slapom barutom prožetog blatnog pljuska i tutnjanjem eksplozije čiji je udar bio tako jak i tako blizak da mi se činilo da mi je netko odigao tjeme i s treskom ga spustio, k'o da u glavi kuham kakve posebno opake, ali i fine kobasice čije se arome ne smije izgubiti niti dašak.
- A u vražju mater! – netko opsuje iznutra, mada mu je glas bio poprilično grgutav, a kakav bi i bio kada je, vjerojatno potaknut našim vehementnim ulaskom, progutao popriličnu količinu te nadasve ugodne i nimalo smrdljive žitke tekućine koja najmanje veze ima sa čokoladnim pudingom, osim što, onako muljasta, poprilično slično izgleda, ako se zanemare mnoge sitnice, što u procesu apstrakcije i nije teško napraviti.
Dok sam zbunjeno žmirkao, obliven blatom kao veselo prase nakon napornog valjanja sa ostalim svinjama, pri čemu je ova usporedba krepala u svim svojim aspektima, osim možda u aspektu kilaže, spodoba koja je psujući otirala blatni pokrov sa lica postajala mi je sve poznatija… visok, izdužen, definitivno ne spada ovdje… ne stoji mu uniforma…
- Maurice!?!
- Gabriel!?!
- Pao bih ti u zagrljaj, ali mislim da bi to previše sličilo hrvanju u blatu.
- Da, a tko zna tko je od ovih jadnih vragova uokolo dovoljno seksualno frustriran da mu se to učini dovoljno erotičnim…
- Vidim, nisi izgubio smisao za humor…
- Vidim, nisi izgubio britak jezik, a niti bačvast' stas…
- Pjesnik?
- Ne znam.
- Zvuči na Balaševića.
- Na koga?
- A što sam rekao?
- Rekao si, citiram: "Balaševića"…
- A koji je taj?
- Otkud znam, pa ti si ga spomenuo.
- Maurice, ne pravi se lud, uopće nemam pojma tko je taj "Balaševića".
- A Gabriele, onda zajebi usporedbe kad pričaš o stvarima o kojima nemaš pojma…
- Gospodo… vi se kao, poznajete? – upita Stari Vrag.
- Zapravo ne – uskoči Maurice prije nego stigoh reagirati – kad si čuo da se ljudi koji se poznaju oslovljavaju imenima, govore jedan drugome ti i razgovaraju onako kako se drugi ljudi svađaju? Dakle, današnja mladež, pa to je nečuveno! Nigdje kulture… - i uvrijeđeno frke nosom uslijed čega nebrojene blatne kapljice veselo potrčaše mom licu u susret… lice ih nije prepoznalo.
- Da, imate pravo, oprostite. – snuždeno će Vrag i povuče se u kut zemunice u kojoj je do malo prije sve plivalo u blatu, a sada je plivalo samo sedamdesetak posto njene zapremine. Istini za volju, blato je polako nekud oticalo, ali nisam imao baš volju provjeravati kuda to otiče, sigurno ne na neko prekrasno mjesto sa lounge barom, švedskim stolom i laganom digestivnom glazbom začinjenom lijepim hostesama, jer je to u tom trenu bilo mjesto gdje bih najradije ja otekao…
- Maurice… - priprijetih mu prstom - … ti vraže jedan!
- Gabriele… - priprijeti i on meni - …ti vraže jedan!
- Kopiraš!
- Ne.
- O da… kopiraš.
- O ne, ne kopiram…
- O, da, da, da… kopiraš, kopiraš, kopiraš…
- Gabriele!?!
- Maurice?!?
- E, kužiš, daj en rise!
- Ćune ševi.
- Brodo.
- Pio si?
- Ne, zašto?
- Petljaš jezikom.
- Pa to činim stalno… čekaj dok krenem jetljati pezikom…
- A to radiš jedino nakon litre alkohola, ali tada se i dimiš.
- A, sjećaš se?
- Kako da ne, naš prvi, i jedini, zajednički i uspješni posao…i moje prvo… prvo pijanstvoooo…
- Ahhh… sjećanja… ahhh Bogatićka…
- E da… koja su to vremena bila… - protegoh se i malo bolje namjestih - Što ne znači da se ne mogu vratiti…
- Misliš?
- Zašto ne? Kad rat prođe…
- Znaš, kada bih svaki puta kada mi netko veli "kad rat prođe" dobio jednu dionicu...
- Bez reklama, pa čak niti u zemunici! – prekinuh ga čim je zaustio… što je već želio zaustiti.
- … dobro… dakle jednu dionicu… sada bih već imao puno dionica i ne bih ovdje sjedio kao limun i čekao džin…
- Prvo, kradeš rečenice…
- Ne, samo citiram…
- Dobro, hajde, citiraš, ali obično se čeka limun, a ne džin…
- Detalji i sitnice, nevažni za ovu priču.
- Kao, uostalom, i naš razgovor, ako se ovo može tako nazvati.
- Da, sjedimo do pojasa u blatu, vani tutnje granate, a mi čavrljamo…
- He he… cool… ain't it?!
- Da, ako si ti Beavis, a ja Butthead…
- Ne gledam emtivi
- A kako znaš da su oni na "emtiviju"?
- Tko to ne zna…pa baš su jučer gostovali dole u logoru, znaš ono – za naše snage i tome slično, imali su predstavu, simpatični dečki. Beavisa je zgazila pobješnjela natikača, ne pitaj kako, a Butthead je završio karijeru zabivši si dupe u glavu…
- Valja glavu u dupe.
- Upravo obrnuto.
- Grozna smrt.
- Ali je konačno postao sličan sebi.
- Bolje sebi nego tebi…
- Ili tebi.
- Radije ne bi.
- Gabriel… odjebi.

nedjelja, 16.09.2007.

Jutros... opet

Jutros… heh… što je to bilo jutros? Izgleda da je bilo nešto, ali, moja kratkotrajna memorija pati od nedostatka baterija i zato nemam pojma što je to bilo jutros, ali, vjerujte mi, (bez svake šale, by DžejDžejDragon) bilo je nešto.
Još je stari Fritz, Mirekov Krleža, pričao o tome "kak nigdar ni bilo da ni nekak bilo", pa je očito da je jutros nešto bilo, nešto značajno.. a, da, sjetio sam se… ne… nisam, samo zajebavam.
Nego, o čemu htjedoh?
A ja… ne o jutros, jer se toga ne mogu sjetiti, već o, očito, nečem sasvim drugom.
No, s obzirom da sam bez inspiracije, reći ću bez konspiracije, da je ovaj tekst tu samo zato da danas nešto objavim.
Blesavo, i sasvim neduhovito, zar ne?
Kaj ćete, takav sam…
Ajd' živili!

utorak, 11.09.2007.

Apokalipso

Jedan od tekstova koji su započeti bezveze, nastavljeni totalno bezveze, a i kraj im je bezveze do jaja! Uživajte:




-Top, top… top četr…. ksrrššt …Prekidamo program radi važne obavijesti! Na snazi je nuklearna opasno…
- Ma kurac moj ćeš ti meni prekidati program! Vrati mi top listu!!!
U daljini su urlale sirene, jedine gljive koje su neuberive, rasle su tu i tamo, u sve većoj frekvenciji. Bog je nabrusio pisaljku i obrisao ploču. Lucifer je u taktu Radetzky marša svoje bijedne vragove na unosu podataka treskao nogom u guzicu:
- Unosite to brže, nema prekovremenih! – tastature vražjih terminala svijetlile su 'Ready'!

Takav bi mogao biti scenarij propasti svijeta u kakvom petparačkom romanu, pogotovo nekom kojeg bih ja, ne daj bože, napisao.
Valja postaviti i nužnu ogradu (nešto što se bitno razlikuje od ograde uz koju se vrši nužda, iako samo po sebi nazivom vrlo sliči tome) da bi uslijed elektromagnetskog pulsa (EMP) sav radio program, ma, sva elektronska sredstva, ne samo radio, zamro u sekundi, i ne da bi uređaju hvatali samo bijeli šum – ne – ne bi niti radili, kao ni električne centrale i koješta drugo… a najsretniji bi bili oni koji bi poginuli.
Sjećate li se takvih apokaliptičnih filmova? Najstariji kojeg sam gledao bio je "Things to come" (jel' dobro Medo?), a osim tog filma u sjećanju su mi ostala još dva – "Day after" sa svojim optimističnim predviđanjima o preživljavanju tisuća ljudi na mjestima udara te britanski film "Threads" koji me izuzetno šokirao jer je, barem prema onome što se do tada znalo o "situaciji" nakon nuklearnih udara, bio šokantno točan, naturalistički i nimalo optimističan.
Ma da… ali, zapravo nisam htio o apokalipsi, mada me spominjanje početka Biblije (U početku bijaše riječ…) gurnulo i na, uvjetno rečeno, kraj Biblije, odnosno na opis pojave Zvijeri (Evanđelje po Ivanu), pa sam onda, kao u lošem romanu toka svijesti prešao na apokalipsu ("Apo-kaa-l-i-psoo svii-ra-juu… crni i znoj-ni an-đe-liiii…" by Darko Rundek, vidi spot gore), barem onu biblijsku, pa na apokalipsu kao na propast svijeta, pa na to kako bi, nestankom svijeta, nestali i svjetovi izgrađeni, uvjetno rečeno, "pod" i "nad" svijetom – Raj i Pakao.
Zaista, poštovani anđeli i vragovi, i sve duše koje se nadate vječnom životu, svi bi lijepo nestali u jednom malom "pufff!".
I to ne samo po kršćanskim terminima… a ne… nestali bi i svi adekvati tih pojmova iz svih religija svijeta.
Preživjeli bi sami trebali stvoriti svoje nove nagrade i kazne za posmrtni život, kao što bi trebali, ako bi preživjelih, naravno, bilo, sve stvoriti po svojoj mjeri, ispočetka, kak' se ono često Ameri vole izraziti "from the scratch", jedino je upitno bi li to uništenje možda bilo kvalitetno ili traljavo izvedeno.
Jer, kod traljave izvedbe malo bi ljudi preživjelo, a pošto bi oko njih bilo puno biološkog materijala koji bi trunuo, vrlo brzo bi izbile bolesti i ostatak bi preživjelih poumirao, što od bolesti, što od rana, što od gladi, i ne bi bili u mogućnosti stvarati nikakvu mitologiju niti religiju suočeni sa borbom za golo preživljavanje. Ako bi izvedba bila majstorska, što znači simultano uništenje većine velikih svjetskih gradova, tada bi preživjele male izolirane skupine, vjerojatno pretežno ruralne sredina, okružene uništenim, radioaktivnim prostranstvima i u takvim bi zatvorenim zajednicama, koje bi se izolirano razvijale, došlo do razvoja novih mitova, legendi, religija, a ovisno o tome iz kojih bi religija te zajednice bile, takva bi im i mitologija bila.
Kud sam ja zabrazdio… i to samo na temelju dvije riječi.
A isprva sam se samo iskreno zabrinuo za sudbinu Raja i Pakla… i eto kud me to dovelo.
Otkud mi pak ideja da će propast svijeta nastupiti baš kroz nuklearno uništenje? Hja, s tim su me, u doba Hladnog rata, najviše zastrašivali. Nitko nije spominjao kako bih se, u jednom od scenarija propasti, mogao utopiti (porast razine svih svjetskih mora), smrznuti (novo ledeno doba), ili ispeći (nestanak ozonskog omotača). No, međutim, morate priznati da je nuklearna kataklizma daleko najzanimljivija, pogotovo ako znate da je vjerojatnost da se desi slična svim ostalim vjerojatnostima za apokalipsu – velika!

I dalje ne znam zašto ovo sve i čemu, ali valjda služi nekoj svrsi...

četvrtak, 06.09.2007.

Kako raspravljati o knjizi (koju nisi čitao)

Kako ono ide? Koji k uopće znamo? Tako nekako?
Pazi molim te zapis koji počinje sa tri pitanja (zašto mi na pamet pada asocijacija na staru dobru pjesmu "Tri palme na otoku sreće"?) od kojih je samo srednje ono ključno:
Koji kurac uopće znamo?
Nemamo pojma o pojmu.
Danas sam se pokušao uhvatiti jedne davno (ne)pročitane knjige, "Stepski vuk", svi ste manje-više čuli za nju, uvjeren kako sam je, zapravo, pročitao. I zamislite – nisam! I na kraju balade – i neću! Zašto? Iz sasvim jednostavnog razloga – odnosno, kako to objasniti, nije baš razlog, više nepostojanje razloga… - e, da – nemam zašto takvo što čitati.
Naravno, ovo je sad totalno ponašanje prema predrasudama i prema kliše-pristupu – ne sviđa mi se od prve, neće mi se sviđati uopće. Vjerojatno zato knjigu nisam pročitao niti tada kad smo je svi čitali (i kada je svi čitaju, negdje oko 16-te godine) – nisam imao razloga takvo što čitati jer sam u glavi furao film da tako i tako jesam Stepski Vuk, a zapravo sam vjerojatno bio poprilično Ofucani Štakor. Ne bih zaista želio da se krivo shvati kako imam nešto protiv 16 godišnjaka, dapače, zašto bih i imao nešto protiv, stvar je samo u načinu razmišljanja.
Naime, vjerojatno se svi sjećate nekih knjiga koje su vam u srednjoj školi bile smrtno dosadne. Sjećate li se, recimo, "Divote prašine"? Priznajem, ne sjećam je se do kraja, ali neki dan u razgovoru netko je spomenuo kako je Kaleb "iz ničega napisao roman"… vjerujte mi da me to zaintrigiralo, i čim se dokopam knjige, pročitati ću je, jer, priznajem, u srednjoj školi mi je to bilo nešto bezlično što se moralo pročitati. Znam, s obzirom na tematiku, sada te knjige nema u lektiri, ali što mogu, i ja sam bio zakinut za mnoge knjige koje su sada u lektiri, i da li sam zbog toga gori čovjek?
Vjerojatno jesam.
No, da, ono što sam htio napisati je nešto o Stepskom vuku, pa ste me svojim primjedbama odvukli u debelu digresiju…
Kako?
Niste imali primjedaba?
Ja oprostite, meni se činilo da ste me vi odveli u digresiju…
A niste?
A tko je to učinio?
Ja sam?
Ne vjerujem, ja vrlo rijetko gubim nit misli… ovaj… da li je netko možda pronašao malu tanku nit…
Nego, nakon što ste me opet odvukli (znam, niste, ali moram nekog okriviti), napišimo koju o knjizi koju nisam pročitao… ili mi se barem čini da je nisam pročitao, odnosno, možda sam je i pročitao ali mi je bila i prvi put tako dosadna da sam, na sreću, zaboravio da je pročitana, ili pak, na koncu kraja, sam ju i prvi puta tako odbacio i zapisao u memoriju kao pročitanu… memorija je počela sa godinama slabiti… hence… drugi pokušaj čitanja… i isto završava… sa knjigom uredno odloženom na polici… nek' i dalje skuplja prašinu.
Mislim, u čemu je štos – teta primi podstanara, on je malo čudan i sad se oko toga digne prašina. Ma dajte molim vas, to mi je k'o i sa onim prištavim klipanom koji se do ušiju zaljubi u balavicu koja je pak digla nos i on toliko pati i pati i pati da se na kraju i za život uskrati… romantične i ine pubertetske bedastoće.
No, to pišem sa pozicije nekoga tko je svoj pubertet (koji uzgred budi rečeno počinje oko četrnaeste) valjda već tri puta nadživio, tako da molim one, kojima je tu, bar prema upozorenju koje se koči tu sa desne strane, ionako zabranjen pristup, ako već primirišu gdje im nije mjesto, da ovu kritiku njihovog načina razmišljanja ne shvate preoštro, jer će ju deset godina kasnije razumjeti sasvim drugačije.
Znam ja, guba je čitati knjigu u kojoj se spominje čarobni teatar, pa nešto samo za luđake, pa još pisano crvenim, pa sve nešto tajnovito… taman za četrnaest-petnaestogodišnji način razmišljanja u kojem je "sve protiv mene", samo je "ja" izraženo, a potkrijepljeno prištevima i hormonalnim neravnotežama… i na to se nasadi nekakav Hesse o kojem bruje generacije, te svi su to čitali baš sa toliko godina, pa moraš i ti, i sjedne jadni tinejdžer, i muči se, i čita, i mašta radi, i knjiga bude tako temeljito dosadna da izmašta sam svoj sadržaj samo da mu ne bude koma…
Gle, možda je baš zato ta knjiga na glasu kao dobra knjiga – jer potiče maštu! Nikada prije nisam na to tako gledao… dakle – Hesse je napisao knjigu, a svatko je od nas, zato jer je dosadna, čita na svoj način, te pronalazi svoj sadržaj kojim mijenja onaj napisani da bi nam bilo zanimljivije… tako i nema potrebe za tim da se knjiga pročita – izmislimo je od početka do kraja i onda ostalima pričamo kako je to kewl knjiga i kako je svakako moramo pročitati, ali da im ništa ne smijemo reći o sadržaju jer ga "sami moraju prokljuviti".
Tu je zamka stepskog vuka… ne zamka za njega, već njegova zamka – nitko ne uspije pročitati knjigu, a svi govore o njoj kako je opaka i dobra i svašta, svi hrle čitati ju, nitko to ne može prožvakati… i tako se to vrti u krug, sve dok se, nostalgično se prisjećajući mladosti, netko od nas ne prisjeti i "Te knjige" i pokuša je pročitati… i zajebe se…
Scena: "The Book", koja u ovom trenutku prestaje biti Stepski Vuk i postaje meta-knjiga, jer, nekome drugome je to možda kakva druga dosadna knjiga (i debela, ona za hvatanje krokodila), no uglavnom, Čitatelj sa blaženim izrazom lica, pomalo nostalgično podižući nos prema stropu sjeda na omiljenu čitalačku sjedalicu (ne zavaravajte se, kod nekih je to WC školjka i ne čitaju svi novine na zahodu) i otvara "Das Buch" i čita… gušta kako će on sad se svega prisjećati i ponovno proživljavati ono od prije 5, 10, 15… (i ostali umnošci broja 5) godina kadli tamo – kukuruz, a zatim i blaga panika…
Pa on se ničega ne može sjetiti! Pa morao se već početi prisjećati bar nečega, pa čitao je to! Pa kako je to dosadno! Pa tko to uopće može pročitati!?! Pa svi su to pročitali, kako to da im nije bilo dosadno?!?
I tada – thump – "das spoznaya" lupa u glavu – pa ja to NIKADA do sada nisam pročitao!!!
Nakon toga nastupa rezignacija i odlaganje knjige na policu ili njeno promptno vraćanje u knjižnicu ili, kao druga mogućnost – pisanje bloga o knjizi koju nikad nisam pročitao.
Ali, kad malo bolje razmislim, što je to posebno u knjizi Stepski Vuk Hermana Hessea? (koliko velikih slova, jeste li sigurni da je to gramatički ispravno – sve mi se čini da je Vuku velik, a morao bi mu biti mali, ali shvatimo to kao ime i prezime, pa je već pravilnije, zar ne?)
Posebno je to da se priča o podstanaru piščeve tete pokušava pretvoriti u bajkovitu misteriju uz pomoć alata kojim se služio i E.A. Poe – pričanja iz druge ruke o nečemu u čemu je sam imao malo ili skoro nikakvog udjela (Avantura Arthura Gordona Pyma). Posebno je to da za tinejdžere u knjizi ima nekoliko mjesta koja ih mogu potaknuti na pojačano razmišljanje o životu – "samo za luđake", "magični teatar", crvenim slovima otisnuto nekoliko desetaka stranica… (o mater neprijateljsku, pa ja se ponavljam)
Sve to prosječnom tinejdžeru, čija se siva masa ne koristi samo za mobiteliranje, nogomet, šoping i igranje na kompu, na neki način postaje hranjiva podloga za njegove osobne ideje o vlastitoj posebnosti, razvijanje individue i sve te glupe stvari koje nakon toga cijeli život po izlasku iz puberteta stvaraju probleme odraslom samoživom egoistu u kojega se takav perspektivni tinejdžer razvije…Shit!
Ja, dakle, knjigu nisam pročitao i neću je pročitati… osim što ću možda za deset godina ovo sve skupa zaboraviti i krenuti ponovno u pohode za avanturama Harija Helera or something (uz što sljeduje i isprika za fonetsko pisanje jer posjedujem samo bigz-ovo izdanje na ekavici iz 80-i-neke-prošlog-stoljeća).
Ideja o ovoj raspravi potječe od, čini mi se, Ephraima Kishona i njegove humoreske "Kako raspravljati o knjizi koju nisi čitao" i hvala mu za to.

nedjelja, 02.09.2007.

Uzmi što ti život pruža

Gabrielada ide dalje... ovaj put Gabriel se pretvara u Švejka...

Artwork by DuncanLong © 2005

- Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu "u sili vrag i muhe ždere" (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
- No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
- Hvala – promrmljah i nagurah taj nebesko fini komad kruha u zube i zamalo se uguših mrvicama koje su same krenule, bez pitanja, u dušnik. Srećom pa su imale gdje stati i vagati dali da krenu dalje ili ne, sjedeći kao ptice na grani na maloj izbočini negdje na sredini grla, koja je predstavljala zadebljanje nedavno uspješno prerezanog vrata. Odjednom shvatih da me Stari Vrag nešto pita:
- Molim?!? – progrcah između slapova sline koja je pojurila probaviti taj nebeski obrok.
- Kako ti je ime?
- Gabriel
- Onaj Gabriel?!?
- Koji "Onaj" Gabriel?!?
- Luciferov zet…
Hm… sad je na meni bio red, da pokušam vrdati ili ne, ali je zalogaj kruha ipak prevagnuo…
- Hm… ovaj… da… taj sam…
- Dobrodošao junačino!!! – drekne Stari Vrag i opali me zdušno posred leđa.
Mrvice su donijele odluku i u frenetičnom udahu, koji je bio popratna pojava naglom uzimanju zraka prilikom udarca čiji je tupo reski "šprask", kojim se podiglo par oblačaka prašine iz prljavog kaputa kojim sam se ogrnuo tamo, vani, a pripadao je jednom od sirotih vragova koji su poginuli, još odzvanjao u mojim uspaničenim ušima i tom se odzvanjanju priključio grčeviti kašalj koji je govorio u prilog tome da su mrvice produžile u dušnik.
- Hej… koji ti je vrag? – uzbuđeno je klepetao Stari Vrag
Ja sam samo hvatao zrak hripajući i pokazivao na leđa poprimajući finu ljubičastu boju tena, onu kvalitetnu boju sa kakvom samo utopljenici i obješenjaci dolaze u pakao po završetku svojih smrtnih karijera, sa namjerom da započnu besmrtnu… rijetkim to i uspije, većina ih bude svedena samo na gorivo… no, ljubičasteći mahao sam bespomoćno, lio suze na kojima bi mi i krokodili pozavidjeli, frcale su na sve strane, i pokušavao pokazati Starome da me još jednom lupi po leđima, bar približno na isti način kao i prvi put… možda mrvice nauči pameti… shvatio je… "Badašprask!!!" – ponovno oblačići prašine, bol u glavi, oči su mi izletjele na ticalima, u tom sam trenu valjda sličio kakvom kukcu, a mrvice su s olakšanjem odlučile ipak izići iz dušnika i krenuti pravim putem… mogu se pohvaliti kako sam par mrvica, uz pomoć prijatelja, ipak izveo na pravi put.
- Sad je bolje?
- Jhe…
- Ne smiješ biti pohlepan…
- Ne nudi me sa starim kruhom…
- Ne seri
- A to? To nisam već par dana… koliko sam jeo, toliko i serem…
- Sereš ti k'o da jedeš redovito…
- Otkud znaš za mene?
- Kako ne bih… pa zbog tebe je sve ovo i počelo…
- Kako?
- Nepotizam i ostalo…
- Misliš – ja se zakoljem da se izvučem iz ugovora…
- … a tvoj te tast ponovno slijepi i vrati među mrtve… da… to mislim…
- … ili kao što sam već jednom čuo…
- … nemaju svi Lucifera za tasta…
- … da tako je… to sam zaista već negdje čuo…
U blizini prasne eksplozija…
- Hej, pa ti se bojiš!
- Otkud ti to? – upitah ga sa zemlje, lica u blatu kojem je po mirisu bilo bolje da ode na liječenje – imalo je gljivice, sigurno.
- Što ja znam… valjda po tome što si legao k'o pokošen… mislio sam da te pogodilo..
- A ti?
- Ja sam ti Viking, a Vikinzi…
- … se boje jedino da im nebo ne padne na glavu… da… i to sam već čuo…
- Ti bokca što si ti informiran. Nego… sam si?
- Sada više ne.
- Nisam to mislio… - još jedna, ovaj put glasnija eksplozija odjekne u blizini. Malo se zemlje skotrljalo u zemunicu zajedno sa jednom podlakticom. Netko je vani vrištao. – Ops… ovo je bilo blizu.
- Zbilja? – promrmljah pljujući pljesnivo blato iz usta.
- Sve su bliže. Dođi, idemo.
- Kamo?
- Što dalje odavde… ne valja poginuti u paklu.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.