Kako ono ide? Koji k uopće znamo? Tako nekako?
Pazi molim te zapis koji počinje sa tri pitanja (zašto mi na pamet pada asocijacija na staru dobru pjesmu "Tri palme na otoku sreće"?) od kojih je samo srednje ono ključno:
Koji kurac uopće znamo?
Nemamo pojma o pojmu.
Danas sam se pokušao uhvatiti jedne davno (ne)pročitane knjige, "Stepski vuk", svi ste manje-više čuli za nju, uvjeren kako sam je, zapravo, pročitao. I zamislite – nisam! I na kraju balade – i neću! Zašto? Iz sasvim jednostavnog razloga – odnosno, kako to objasniti, nije baš razlog, više nepostojanje razloga… - e, da – nemam zašto takvo što čitati.
Naravno, ovo je sad totalno ponašanje prema predrasudama i prema kliše-pristupu – ne sviđa mi se od prve, neće mi se sviđati uopće. Vjerojatno zato knjigu nisam pročitao niti tada kad smo je svi čitali (i kada je svi čitaju, negdje oko 16-te godine) – nisam imao razloga takvo što čitati jer sam u glavi furao film da tako i tako jesam Stepski Vuk, a zapravo sam vjerojatno bio poprilično Ofucani Štakor. Ne bih zaista želio da se krivo shvati kako imam nešto protiv 16 godišnjaka, dapače, zašto bih i imao nešto protiv, stvar je samo u načinu razmišljanja.
Naime, vjerojatno se svi sjećate nekih knjiga koje su vam u srednjoj školi bile smrtno dosadne. Sjećate li se, recimo, "Divote prašine"? Priznajem, ne sjećam je se do kraja, ali neki dan u razgovoru netko je spomenuo kako je Kaleb "iz ničega napisao roman"… vjerujte mi da me to zaintrigiralo, i čim se dokopam knjige, pročitati ću je, jer, priznajem, u srednjoj školi mi je to bilo nešto bezlično što se moralo pročitati. Znam, s obzirom na tematiku, sada te knjige nema u lektiri, ali što mogu, i ja sam bio zakinut za mnoge knjige koje su sada u lektiri, i da li sam zbog toga gori čovjek?
Vjerojatno jesam.
No, da, ono što sam htio napisati je nešto o Stepskom vuku, pa ste me svojim primjedbama odvukli u debelu digresiju…
Kako?
Niste imali primjedaba?
Ja oprostite, meni se činilo da ste me vi odveli u digresiju…
A niste?
A tko je to učinio?
Ja sam?
Ne vjerujem, ja vrlo rijetko gubim nit misli… ovaj… da li je netko možda pronašao malu tanku nit…
Nego, nakon što ste me opet odvukli (znam, niste, ali moram nekog okriviti), napišimo koju o knjizi koju nisam pročitao… ili mi se barem čini da je nisam pročitao, odnosno, možda sam je i pročitao ali mi je bila i prvi put tako dosadna da sam, na sreću, zaboravio da je pročitana, ili pak, na koncu kraja, sam ju i prvi puta tako odbacio i zapisao u memoriju kao pročitanu… memorija je počela sa godinama slabiti… hence… drugi pokušaj čitanja… i isto završava… sa knjigom uredno odloženom na polici… nek' i dalje skuplja prašinu.
Mislim, u čemu je štos – teta primi podstanara, on je malo čudan i sad se oko toga digne prašina. Ma dajte molim vas, to mi je k'o i sa onim prištavim klipanom koji se do ušiju zaljubi u balavicu koja je pak digla nos i on toliko pati i pati i pati da se na kraju i za život uskrati… romantične i ine pubertetske bedastoće.
No, to pišem sa pozicije nekoga tko je svoj pubertet (koji uzgred budi rečeno počinje oko četrnaeste) valjda već tri puta nadživio, tako da molim one, kojima je tu, bar prema upozorenju koje se koči tu sa desne strane, ionako zabranjen pristup, ako već primirišu gdje im nije mjesto, da ovu kritiku njihovog načina razmišljanja ne shvate preoštro, jer će ju deset godina kasnije razumjeti sasvim drugačije.
Znam ja, guba je čitati knjigu u kojoj se spominje čarobni teatar, pa nešto samo za luđake, pa još pisano crvenim, pa sve nešto tajnovito… taman za četrnaest-petnaestogodišnji način razmišljanja u kojem je "sve protiv mene", samo je "ja" izraženo, a potkrijepljeno prištevima i hormonalnim neravnotežama… i na to se nasadi nekakav Hesse o kojem bruje generacije, te svi su to čitali baš sa toliko godina, pa moraš i ti, i sjedne jadni tinejdžer, i muči se, i čita, i mašta radi, i knjiga bude tako temeljito dosadna da izmašta sam svoj sadržaj samo da mu ne bude koma…
Gle, možda je baš zato ta knjiga na glasu kao dobra knjiga – jer potiče maštu! Nikada prije nisam na to tako gledao… dakle – Hesse je napisao knjigu, a svatko je od nas, zato jer je dosadna, čita na svoj način, te pronalazi svoj sadržaj kojim mijenja onaj napisani da bi nam bilo zanimljivije… tako i nema potrebe za tim da se knjiga pročita – izmislimo je od početka do kraja i onda ostalima pričamo kako je to kewl knjiga i kako je svakako moramo pročitati, ali da im ništa ne smijemo reći o sadržaju jer ga "sami moraju prokljuviti".
Tu je zamka stepskog vuka… ne zamka za njega, već njegova zamka – nitko ne uspije pročitati knjigu, a svi govore o njoj kako je opaka i dobra i svašta, svi hrle čitati ju, nitko to ne može prožvakati… i tako se to vrti u krug, sve dok se, nostalgično se prisjećajući mladosti, netko od nas ne prisjeti i "Te knjige" i pokuša je pročitati… i zajebe se…
Scena: "The Book", koja u ovom trenutku prestaje biti Stepski Vuk i postaje meta-knjiga, jer, nekome drugome je to možda kakva druga dosadna knjiga (i debela, ona za hvatanje krokodila), no uglavnom, Čitatelj sa blaženim izrazom lica, pomalo nostalgično podižući nos prema stropu sjeda na omiljenu čitalačku sjedalicu (ne zavaravajte se, kod nekih je to WC školjka i ne čitaju svi novine na zahodu) i otvara "Das Buch" i čita… gušta kako će on sad se svega prisjećati i ponovno proživljavati ono od prije 5, 10, 15… (i ostali umnošci broja 5) godina kadli tamo – kukuruz, a zatim i blaga panika…
Pa on se ničega ne može sjetiti! Pa morao se već početi prisjećati bar nečega, pa čitao je to! Pa kako je to dosadno! Pa tko to uopće može pročitati!?! Pa svi su to pročitali, kako to da im nije bilo dosadno?!?
I tada – thump – "das spoznaya" lupa u glavu – pa ja to NIKADA do sada nisam pročitao!!!
Nakon toga nastupa rezignacija i odlaganje knjige na policu ili njeno promptno vraćanje u knjižnicu ili, kao druga mogućnost – pisanje bloga o knjizi koju nikad nisam pročitao.
Ali, kad malo bolje razmislim, što je to posebno u knjizi Stepski Vuk Hermana Hessea? (koliko velikih slova, jeste li sigurni da je to gramatički ispravno – sve mi se čini da je Vuku velik, a morao bi mu biti mali, ali shvatimo to kao ime i prezime, pa je već pravilnije, zar ne?)
Posebno je to da se priča o podstanaru piščeve tete pokušava pretvoriti u bajkovitu misteriju uz pomoć alata kojim se služio i E.A. Poe – pričanja iz druge ruke o nečemu u čemu je sam imao malo ili skoro nikakvog udjela (Avantura Arthura Gordona Pyma). Posebno je to da za tinejdžere u knjizi ima nekoliko mjesta koja ih mogu potaknuti na pojačano razmišljanje o životu – "samo za luđake", "magični teatar", crvenim slovima otisnuto nekoliko desetaka stranica… (o mater neprijateljsku, pa ja se ponavljam)
Sve to prosječnom tinejdžeru, čija se siva masa ne koristi samo za mobiteliranje, nogomet, šoping i igranje na kompu, na neki način postaje hranjiva podloga za njegove osobne ideje o vlastitoj posebnosti, razvijanje individue i sve te glupe stvari koje nakon toga cijeli život po izlasku iz puberteta stvaraju probleme odraslom samoživom egoistu u kojega se takav perspektivni tinejdžer razvije…Shit!
Ja, dakle, knjigu nisam pročitao i neću je pročitati… osim što ću možda za deset godina ovo sve skupa zaboraviti i krenuti ponovno u pohode za avanturama Harija Helera or something (uz što sljeduje i isprika za fonetsko pisanje jer posjedujem samo bigz-ovo izdanje na ekavici iz 80-i-neke-prošlog-stoljeća).
Ideja o ovoj raspravi potječe od, čini mi se, Ephraima Kishona i njegove humoreske "Kako raspravljati o knjizi koju nisi čitao" i hvala mu za to.
Post je objavljen 06.09.2007. u 21:58 sati.