Kriminalno dosadan blog

četvrtak, 16.11.2006.

Uh!

Letiiiim… leeetiiim… naravno, da ne biste mislili, letim avionom. Iako sam, kako ono kažu đavolak, moja me pripadnost IADIR-u "priječi u korištenju nadnaravnim sposobnostima, osim u izvanrednim okolnostima, odnosno kada ne preostaje niti jedno drugo sredstvo kojim se željeno stanje/tijelo/duša/imovina ne mogu steći/namaknuti/doseći/prisvojiti, ne nužno tim i takvim redoslijedom" (cit. Članak 7, st. 3, al. 2 Statuta Društva).
IADIR? Pitate me što je IADIR? Da vam kažem? Odmah? Zahtijevate?
IADIR kratica od International Association for Devil's Image Rehab, a za više informacija pogledajte na njihovoj stranici, adresu sam zaboravio, progooglajte malo.
Dakle, nastavimo gdje smo stali… ushićen i veseo sjeo sam u sjedalo ekonomske klase i lijepo se udobno smjestio… Kako mogu biti udobno smješten u ekonomskoj klasi? Pa, kako da vam to velim, znate, moj prirođeni šarm, nekoliko laskavih komplimenata prelijepim stjuardesama i, uostalom, sedamdesetak kilograma manje učinili su čuda, tako da sada sjedim u prvom redu, u sredini, a ispred mene malo-malo prođe kakva zanosna ljepotica u službenoj uniformi i nikada ne zaboravi reći:
- Treba li vam što gospodine… Mogu li vas čime uslužiti… Kako bih vam mogla ugoditi…
Prirodno, ostalih stotinjak putnika iza mene pomalo šizi jer su već dobili svoje prvo, i jedino, piće, ja pijem već četvrto… svoj prvi, i jedini, obrok, ja jedem već treći, i sjede pokušavajući gledati film ili zaspati, ali – ili ne vide dovoljno daleko i slušalice im ne rade ili nisu dobili jastuk… ja pak imam dva jastuka i malo spuštene stolice zavaljen dremuckam i tek tu i tamo bacim pogled na ekran.
- Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
- Oprostite… - ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
- Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
- Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji... Još ako ima i čizme… nek' me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu… orosilo mi se čelo… a ona tada progovori maznim glasom:
- Najljepša hvala što ste mi oslobodili prostor za noge, a sada, molim vas, otpužite natrag sa svojim urlikanjem i slinjenjem ili ću pozvati stjuardesu da vas otpremi tamo gdje vam je mjesto…
Totalno zapanjen, spuznuh natrag na sjedalo. Jedno sam vrijeme buljio pred sebe, totalno ne vjerujući što me snašlo.
Dobro, razmišljao sam, nisam baš neki zavodnik, to je točno. Već dugo nisam bio sa ženom u tom, kako kažu, biblijskom smislu. Normalno je, barem sam tako negdje čuo, da se čovjeku uslijed apstinencije svaka šuša može činiti nebeski jebozovnom, ali u ovom bi slučaju to bila čista racionalizacija… a ova je zaista jebozovna.
Pogledom naprijed snimio sam da je ustajanje sa sjedala dozvoljeno. Susjedna sjedala su slobodna, zašto da ju ne pozovem naprijed…
- Oprostite… - sad je na meni bio red. Ali, začudo, odazvala se…
- Opraštam – reče kratko i udubi se u to što je radila, apsolutno ništa, a to je radila sa toliko erotike u pokretima da mi je srce skoro iskočilo. Pogledala me:
- Što, još ste tu? Još ne drkate u WC-u?
- A zašto bih?
- Pa zar vam nisam privlačna? – i namjesti pozu kojoj bi i eunuh teško odolio, izbacivši kuk tako da je izgledalo da ga je namjerno iščašila… žena mora da je gimnastičarka, na tako skučenom prostoru to napraviti sa nogom… manje bi me začudilo da ju zabaci na leđa…
- Zapravo i ne. – rekoh i nonšalantno se okrenuh svom jastuku, svom filmu, svojim grickalicama, limunadi i zluradom kikotanju.
Smijuljeći se potiho, upravo najbolje počeh uživati u zamišljanju obješene face te prokletnice zlobnog mozga kadli čuh njen glas:
- Oprostite – u poluokretu, onako kroz uzani prorez među sjedalima spazih kako se podigla iz sjedala dovoljno da joj vidim bedra i da opet izludim. Klečala je (o, mama!) i podignute ruke (o, sisâ!) zvala stjuardesu… - gospođice… gospođice!... Gospođice!!
- Izvolite molim – do nje doleprša sama voditeljica smjene sa popisom putnika u ruci - … gospo… đice… 2F… 2F… a! Izvolite, gospođice Krpić.
Sledio sam se.
Koljena pretvorenih u vodenastu želatinu, osjećajući iznenadnu slabost i mučninu mirno tiho se ukipih i uvukoh u sjedalo pokušavajući biti što je moguće neprimjetniji.

Kada bi mi barem netko mogao objasniti što ona radi u istom avionu u kojem ja putujem na sastanak s njom?
Kada bi mi netko barem mogao objasniti za koga vraga ja takvog komada mislim intervjuirati da mi bude – čistačica?
Kada bi mi netko mogao objasniti i to da će, kad sletimo, žena shvatiti da cijelo vrijeme hodam za njom i da oboje idemo u istom smjeru?
A kada bi mi netko, opet, mogao objasniti zašto ja sad tu toliko razbijam glavu s tim kada ona tamo otraga upravo kuje zavjeru, a stjuardese se počinju rojiti oko nje što joj je glas uzbuđeniji i šapat reskiji.
Spominju se riječi kao "smrad", "gad", "pohotnik", "izbaciti", "padobran", "odmah".
Nagon za samoodržanjem je ipak jači od seksualnog.
Ustao sam, popravio odijelo, poravnao kravatu, nakašljao se…
- Koji seronja – padne komentar iza mene, višeglasni, raznih glasnoća, ali jednoglasan.
Pomislih na tren što bi bilo da sam rekao da mi je privlačna. Valjda bih već odavno osluškivao fijuk vjetra i nadao se da će se padobran otvoriti.
Stao sam pred nju. O, mama, kako ta žena izgleda! I, o tata, pa ja nisam normalan – ona da mi bude čistačica… zbilja sam seronja…
Ali prikupivši dovoljno snage u glasu rekoh:
- Gospođice Krpić… - ne smijem dati da me prekine… već je uzela zrak… - ja sam Gabriel de Mefisto. – a uzeti zrak završi negdje u limbu između želuca, dušnika i jednjaka što je, osim što je riječ o poprilično nezgodnom mjestu, uslijed nedokučivih puteva anatomskih rezultiralo jednim bučnim "Burp!" i odsjajima crvenog na njenim besprijekornim obrazima.
- Ja, ja, ja – uzvrpoljila se na sjedalu time dodajući samo na privlačnosti budući se sa svakim vrpoljenjem suknja dizala sve više, a ruke letjele sve češće u zrak
- Smirite se. Poletjet ćete.
- Vi, vi, vi – ustala je, pružajući i ostalim putnicima pogled na donji dio svoje guze, barem onima koji su to gledali straga, meni je pružila puno više… i ćušku, dok je spuštala suknju… i to opaku zidarsku pljusku, vješto ispaljenu iz ramena tako da mi je vilica utrnula pa nisam znao što je to moja ruka refleksno zgrabila na, a valjda mom, licu. Brza dijagnoza – tzv. "Potres pljusnutog mozga". A onda je krenula bujica:
- Vi prokleti, gadni, smrdljivi, napaljeni, jebeno odvratni, izmoždeni, perverzni, glupi… ostala sam bez pridjeva vi, vi, vi… vi idiote!
Ona je ostala bez pridjeva… ja sam ostao bez riječi, a i da nisam, ne bih baš puno rekao jer, kako mi je vilica dolazila natrag u funkciju osjetio sam kako mi se usta pune nečim toplim, a jezik vrišti od bolova. Držeći sveudilj ruku na obrazu, pipnuh se po usnicama i pogledavši spazih tragove tankog curka krvi… zagrizao sam jezik kad me opalila… sigurno bi ono što bih pokušao izgovoriti bilo poprilično krvavo i očajno nerazumljivo. Zato sam ispustio jedno mumlavo
- Mmmm? M-mm! Mmmm-mmm-mm! M.
- Vi ćete meni da sam ja kurva?
- MMMMMMM!!!! – a iskolačene oči su joj, nadam se, dobar pokazatelj da me krivo shvatila i da ne želim novi… umphhhhhh! – uh-da-rac… pogotovo ne u jaja.
Besramno šišteći i prdnuvši od muke spustih se nimalo elegantno na pod.
Cijeli je svemir plesao kan-kan, sambu, rumbu, ča-ča-ča i foxtrot, odjednom, i to sve baš oko moje glave… prije nego ću izgubiti svijest kroz glavu mi je prošlo:
- Kakav vodvilj! – i tračak dvije dobro oblikovane noge u čizmama visokih, vrlo visokih i vrlo tankih peta, između kojih sam pao, zajedno sa mrakom.
-*-*-*-*-
Probudili su me mirisnom solju tamo u prvoj klasi, možda kojih desetak minuta kasnije.
- Gospodine Gabriele, gospodine Gabriele – zabrinuti glas najslađe stjuardese dozivao me kroz "daljine meglene i kalne".
- Aaaa? U! Eeeee… - samo samoglasnici, i maglica… pastirska idila.. ja mekećem, oko mene magla, samo fali pastir.
- Pri svijesti je.
- Jeham, jeham, dovho ham – progovorio sam pokušavajući uskladiti jezik koji me ne sluša sa utrnućem tjemena uzrokovanog nedavnim upadom privlačnog koljena u obiteljsku intimu.
- Što?
- Hazhem da ham dobho. – dovraga, što sam to odgrizao? Pola jezika? Upitno pogledah prema gore.
- Nije vam ništa, malo ste se ugrizli za jezik, to će proći – reče neka nepoznata žena diskutabilno srednjih godina. Da mi Krpićkino koljeno nije nanijelo toliko boli već bih bio spreman trošiti testosteronske izljeve na tu crnku. – Ja sam liječnica – pojasnila je bar svoje svojstvo. Ponovno uputih upitni pogled, švignuvši očima prema dole…
- Nije otpao, boli, znam, proći će i to. – i osmjehne se otkrivši red prekrasnih bijelih zuba… Vademecum jebimewhite, izgleda. Pokret na "onom" mjestu i oštra bol me upozore da još nije vrijeme za libidiranje.
- Gje he Hlfihha?
Začudo, to su shvatili bez suvišnih što, kako, gdje, kuda i kamo…
- Ovdje sam gospodine Gabriele – i nešto crvenokoso, zelenooko, ljeponogo i sisato lagano mirišući na cvjetnu livadu, lavandu i limune sjedne pored mene, opet mi zadavši muke sa donjim postrojem jer mi se "prikazala" do kraja svojih malih gaćica, ako je ta crna mrljica u dnu nogu uopće predstavljala gaće.
Koji sam ja loš poslodavac. Ne, ja sam loš "zapošljavatelj"… žena još nije niti bila na intervjuu, a već je, zaštite radi, morala prebiti svog šefe, budućeg šefa… o grozote… a budući šef je, k'o za vraga, natopljen testosteronom k'o krpa benzinom u Molotovljevom koktelu, i to u gornjim dozvoljenim granicama, i stalno ima tu sreću da ga okruže komadi baš kad ne treba i da je najzgodniji od komada najnezgodniji za ono što bi s njim bilo najzgodnije raditi.
- Ophofsise – započeo sam.
- Oprostite vi meni… nisam baš zahvalno započela svoju karijeru kod vas… ako sam je uopće i započela? – i suzica zacakli odjednom u kutu tog lijepog zelenog oka… damn… ili ću se morati uštrojiti ili ju oženiti… a zaposliti ju tek poslije medenog mjeseca
Toliko o mojoj vještini intervjuiranja novih zaposlenika. Ne mogu podnijeti suze, ženske suze pogotovo ne, a suze iz tako lijepih očiju… nipošto… prokleto bilo, moram brzo razmišljati… pravom glavom… samo bih trebao znati koja je prava… gornja, donja… tko zna…
Odjednom shvatim da me boli samo jedna stvar, znate ono – ma boli me "ona stvar" za te stvari i slične gluposti, oprostite na digresiji, i shvatih da je tišina već predugo preznačajna.
Odluku sam donio…
- Hoćete li se udati za mene?
Bljesak bijesa, ruka kroz kosu, druga negdje na boku blizu ruba suknje… (uu, mmamma! Uz Elvis-intonaciju)… odluka u očima:
- Pa… što kažete na… hm,… NE?!?


P.S.
Nakon duljeg vremena sjedim preko puta Pisca:
Ja: Čuj, ti ovako misliš sa mnom svaki put?
Pisac: Kako to misliš?
Ja: Pa, tako – ja se napalim, pa dobijem košaricu
Pisac: Ne, ne baš uvijek ovako
Ja: Nego?
Pisac: Pa… ovako,… hm… neki puta će košarica dobiti tebe… tvoju glavu, tvoju ruku, možda jezik…
Ja: No, daj… Mislim, znam da baš nisam uzoran lik za pisanje o njemu, ali da baš tako postupaš sa mnom?
Pisac: A što hoćeš? Tko od nas dvojice ima komade, a tko može samo pisati o tome?

srijeda, 15.11.2006.

Pazi sad ovo… - reče mi pisac

Likovi: Pisac, Lik
Vrijeme radnje: nebitno
Mjesto radnje: nebitno

Lik prilazi Piscu dok ovaj bezbrižno sjedi za svojim pisaćim stolom i veselo prebire po otvorenim stranicama na internetu:
Lik: Što je ovo?
Pisac: Koje?
Lik: Ovo. (baca na stol pred Pisca nekoliko listova papira)
Pisac (čita):
"- Dobar dan, poštovanje, ljubim ruke milostiva, kistihand.
- O, kakva čast, pa to ste vi! Posljednja osoba kojoj sam se nadala ovako kasno navečer.
- Zar smetam?
- Ne, nipošto, izvolite, uđite, uđite… no, zašto se sramite, Klarineta vas čeka, željno… da ste barem javili da dolazite, pripremile bismo vam malu zakusku…" To? To je moje… odakle ti to?
Lik: To je tvoje, da, to znam… a… o čemu je to tvoje?
Pisac: O tebi.
Lik: O meni? (čita dalje tamo gdje je pisac stao)

"- Ne, ne, nipošto, znate, ne smijem…
- Ma dajte, molim vas, čitavi svijet je danas na dijeti, što za čovjeka poput vas znači nekoliko prženih pilića, dajte, ne govorite…
- Gospođo Leptirida, ja vas preklinjem, ne spominjite mi hranu, jedva se suzdržavam…
- Ali, kako ćete onda, zaboga, dragi moj, savladati neutaživu moju Klarinetu?
- Hrana je hrana, Klarineta je Klarineta, za nju uvijek ima mjesta…
- Hi hi hi hi hi… vječni šaljivac… Klarineta dušo… Klarinetaaaa ????
- Da teta Leptirida?" (staje)
Lik: Leptirida?!? Klarineta?!?
Pisac: Što, nešto nije u redu?
Lik: Zasad ništa nije u redu, kasnije vjerojatno niti ništa neće biti u redu. (čita dalje)
"- Pogodi tko ti je došao…
Na vratima sobe u dnu poprilično dugog hodnika ocrtala se prilika povisoke djeve naslonjene rukama na dovratak, uzbibanih bokova.
- Ah, da si se barem javio, viteže moj…
- Nisam stigao, Klarineta dušo…
- Ostaviti ću ja vas golupčiće nasamo… - prošapće teta Leptirida i odšulja se za svojim poslom.
Krajičkom oka je Klarinetin posjetitelj spazio lelujanje gušterolikog repa iz proreza Leptiridine suknje. Lagano se osmjehnuo."

Lik: Ja se osmjehujem jer vidim da ta… Leptirida? ….ima gušteroliki rep? Hrmpfff… mrmlj…
Pisac: Čitaj dalje…
Lik: Imperativ?
Pisac: Kako želiš… čitaj
Lik: (čita) "Klarineta se privila uz njega, započinjući svoj zamamni ples… lijeve je noge obje obavila oko njegovog struka dok je prednjom desnom zakoračila unatrag gotovo ga odnoseći u svoj brlog. Stražnja je desna noga poslužila da zalupi vratima. Trećom je rukom upalila svjetlo dok su se svaljivali na krevet.
Gledale su ga njene zelene zmijske oči."
Lik: Tko je tu lud? Prvo grušteroliki rep, sada noge, ruke, zmijske oči… Huh…
Pisac: Svidjet će ti se… čitaj dalje
Lik: (čita): "- Što ćemo danas raditi?
- Da li ti je netko već rekao kako si maštovita? Daj da te pogledam… - reče "vitez" i pogledom obuhvati svoju četveronožnu troruku ljubavnicu… opet je iskoristila svoja znanja prikupljena u tko zna kakvim bizarnim bordelima i na sebe navukla, kako je to ona zvala, najerotskiju kombinaciju ikad, mješavinu cipela i čizama, haltera i samostojećih čarapa, dugih i kratkih rukavica, kože, perja, plastike i koječega. Gornji grudnjak je bio čipkast i proziran, donji crn i kožnat, a srednji paperjasto- najlonski…"
Lik: Petparački pornić začinjen suvišnim udovima… Misliš da će se to nekome dopasti?
Pisac: (zadovoljno se smješka, njemu se sviđa, a mašta mu radi, nutka Lik) No, daj, čitaj…
Lik: Mogu li sjesti? Malo mi je, ono, mučno
Pisac (začuđeno): Mučno? Sjedni, sjedni samo…
Lik: (sjeda, čita): "- Znaš, podsjećaš me na nekog, samo ona nije imala više nogu i samo dvije ruke, ali po sisama ste tu negdje…"
Lik: Loša asocijacija (čita dalje) "- zastao je, izmakao glavu dobro naciljanom udarcu stražnje desne i nastavio. - … ali tvoje su kudikamo ljepše i sočnije… i podsjetio se – laskanje, laskanje, laskanje… i kod takvih kakva je Klarineta ne možeš pogriješiti. Uostalom, pogriješiti ovdje znači biti pojeden, a Klarineta i njoj slične jedu sporo, vrlo erotično, naravno ako se čovjek pali na to da ga živa jedu i seksualno izrabljuju.
Podsjetio se na nedavno nađene ostatke jedne takve gozbe u veži njegove zgrade… samo koža i jedno oko… brrrrr… i pomisli – Radije jebem nego da me jedu…"
Lik: Bljuj! Bolesno… jesi li ti pri zdravoj? Tko će živ to čitati, pardon, tko će to objaviti? (čita dalje, vidno iznerviran, ne čeka Pisca koji je htio opet izreći svoje 'čitaj'):
"Nagnuo se nad Klarinetu koja je mazno podigla prednje noge otkrivši nešto što je u prvi mah sličilo na stidne usne lijepe pičkice, ali je vitez znao da je iznutra negdje snažna munjevita čeljust i da je dovoljan jedan krivi pokret da ga ta čeljust smrvi."
(Lik se mršti, stišće papir, na čelu mu udara žila ludara ne primjećujući da tim udaranjem radi nespretnu rimu)
"Posve gol, uperenog spolovila, lagano se zabijao u Klarinetu da bi potom čvrsto stisnuo zube. Nisu mu nikada bile previše jasne tehničke pojedinosti, ali za to su brinuli pirotehničari koji, ionako, griješe samo jednom. Ako su pogriješili i njemu će biti svejedno, ako nisu…"
Lik: Ma daaaaj, koja su ovo sranja… (ali čita dalje)
"Žbram!
Eksploziv se aktivirao, dobro usmjeren na Klarinetinu unutrašnjost. Tek dvije male ogrebotine koje su se pojavile oko viteškog pupka svjedočile su da je posao obavljen."
Lik: O Kriste premili Bože… pardon, ne smijem psovati… A u pizdu materinu… (i čita dalje iako bi najradije prekinuo, ali nije siguran što da baci kroz prozor – Pisca ili "pismo")
"Klarineta se naprosto rascvala na krevetu, eksplozijom rascijepljena na četiri dijela koja su se držala ostacima vrata. Vitez to u sebi prozove "bananizacijom reptiloida"."
Lik: Ma u mažju vrater… luđak… (čita dalje, Pisac se već rastapa od samodivljenja, čini mu se da je upalilo)
"To je bolje nego na treningu, čak ima i neke erotike…
- Klarineta? Klarineta dušo? – na dovratku je stajala teta Leptirida. Vitez se već povukao u suprotni kut sobe, navukao odjeću i spremno čekao… ono što slijedi biti će gadnije. Teta Leptirida je zaurlala, razjapila ralje i krenula u njegovom smjeru, spremna da ga…
Žbram!
Novi udar, okrenut i usmjeren prema vitezu malo ga je prikliještio uza zid. Pošprican iznutricama gledao je kako draga teta kojoj se dimi ispod prsiju, začuđenog pogleda, pada na pod.
Iza nje je stajala ona… njegova spasiteljica, sa još pušećom se sačmaricom u ruci…."
Lik: (diže glavu, hvata papir među prste i lagano ga trga, zatim gužva rastrgane dijelove, trlja ih jedan o drugi i naposljetku ih baca Piscu u glavu koja se za to vrijeme već odmaknula od cilja pa papir pada beživotno iza radijatora).
Lik: Jebamipasglavu, pa ti nisi normalan! Pa tko misliš da je toliko glup da prihvati ovo… ovo… škrabanje? Da meni pas glavu… tebi pička materina… i s tim da se složim i da to autoriziram? A ne, ne,… ne može… ili smisli nešto suvislije ili ću ti oduzeti pravo na pisanje o meni…
Pisac: Ali Gabriele…
Lik: Nema ali… pa takve bedastoće nije pisao niti Drake Floyd… natječeš se za nagradu za najblesaviju priču?
Pisac: Zašto? Meni je to dobro…
Lik: Je, tebi i možda tvom lijevom zvučniku, ako dobro čujem desni ti nešto gunđa…
Pisac: Ne, to je zbog…
Lik: Nije bitno… Gle, jel' tebi jasno tko sam ja?
Pisac: Je.
Lik: No, tko sam?
Pisac: Gabriel de Mefisto, moj lik
Lik: Kurac. Ja jesam Gabriel de Mefisto, ali ti si moj opisivač, mada ja nisam tvoj lik, razumiješ?
Pisac: Ne u potpunosti…
Lik: I još se uvijek čudiš zašto nisam tvoj lik?
Pisac: (gasi računalo)… Niti ne… OK… što želiš?
Lik: Bezuvjetno?
Pisac: Bezuvjetno.
Lik: Bilo što?
Pisac: U granicama opisivosti…
Lik: Koje su kod tebe poprilično marginalne… da… hmmm… dakle, ne trebam baš previše tražiti jer bi mi se moglo o glavu obiti… dobro… dakle… da vidimo… ovako…
Pisac: Kako?
Lik: Piši…
Pisac: Čekaj, da upalim…
Lik: Piši na papir, valjda još znaš kako?
Pisac: Valjda… (uzima papir, troši puno vremena na nalaženje olovke koja piše, zatim mu Gabriel daje svoje naliv-pero, Pelikan naliv-pero) Pričaj…
Lik: Dakle, želim da do sada ispričanu priču djelomice zaboraviš, da vratiš Mauricea, da vratiš Garmozela i Bezimela, hoću akciju, hoću komade, hoću duše. Hoću više opisa, hoću manje kila, hoću konačno tu svoju Krpićku za čistačicu. Jasno?
Pisac: K'o noć… ovaj… k'o dan… ovaj…
Lik: No… jel' jasno?
Pisac: Najjasnije što može biti.
Lik: I…
Pisac: Da?
Lik: I neka bude smiješno za popišati se…
Pisac: Dobro.
Lik: Hoćeš li to moći?
Pisac: Valjda…
Lik: Valjda?
Pisac: Ne, ne valjda, svakako… da, svakako…
Lik: Hvala.
Pisac: Molim.

ponedjeljak, 13.11.2006.

Ovdje se zahtijeva pronicavosti

Ovdje se zahtijeva pronicavosti
Tko je pronicav neka odgoneta broj Zvijeri
Jer, njen je broj uistinu broj Čovjeka
Taj je broj šeststotinašezdesetišest!
Biblija, Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu, Otkrivenje, 13:18

There's a lady who's sure
All that glitters is gold
And she's buying a stairway to heaven

… putovali smo…
… prema…
… raju …
… Raju?
Nešto je čudno.
Anđeli lepršaju oko nas u svojim latex bijelim suknjicama i mrežastim halterima, u toplesu…
- Oprosti… Raj? Ili bijeli fetiš latex pakao?
- Pa… zar to nije isto?
- Nisi smiješan, uopće…

"And she's buyin' a stairway to heaven…"

Vrata raja, ogrebena lancem na čijem kraju visi kuka… ruka?
Opet je netko lud…
- Jesi li siguran da me vodiš u raj?
- Opusti se, rekao sam ti da niti raj nije više kao što je nekoć bio
- Da, definitivno mi sliči na fantaziju napušenog epileptičara
- Izvoli, uđi… - i gurne me, sasvim nerajski, kroz rajska vrata…

… vrata… a? NE!
… nema NIČEGA!!!
A!
Aa!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

Dok sam se pribrao…

"And she's buyin' a stairway to heaven…"

… i ta prokleta stvar od Zeppelina…
… već sam letio punom brzinom prema dolje, onako, propadajući, tiho, padajući, kao u snu…

"So… so you think you can tell… heaven from hell"

…aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa….
Površina onoga za što sam s punim pravom držao za zemlju koja će me sad na primiti i rasprsnuti na nekoliko kvadrtanih metara približavala se spektakularno…
… sporo…
… psihodelično…
… u spirali puževe kućice na leđima moruzgve… ili je ta simbioza obrnuta…
… padao jesam, ali padao sam kao da sam frizbi, polako, u vrtnji i laganom luku, kao da me netko ispišao odnekud… to više nije bio onaj isti, stravični pad…
Koji mi se kurac događa?
Prvo me ubije šleper, onda budem žensko, pa zbrišem u tijelo od stopedeset kila, pa skoro pojebem klijenticu, pa joj maznem tu neku tjelesnost…
Čekaj… jel' ja to imam onaj završni film?
Ne bih baš rekao… pomalo parcijalno… kao da sam ga već nekoliko puta imao… dođe mi da zapjevam "Moj život je, moj život je… moj život je… sa-pu-ni-ca".
I je, i tako ću i završiti – kao mjehur od sapunice, a ovo sada je moja katastrofična posljednja minuta, sekunda… sad ću na…
Krepati…
…aAAAAAAa…
Uz lagani trzaj prema gore, tresnuh o nešto tvrdo…
… gdje sam…

"I'm running back, I will return…"

Kad bi bar kroz sav taj košmar, za koji sam siguran, bar sada, da je san, prestala ta glazba.

Auuuuuuuuu

Tik, tak tik, tak tik,tak…. Dong! Donnnggggg! Drinnnnnggggg!"

Zašto snovi uvijek ovako očajno zvižde, urlaju, zavijaju, cvile, zvone?!?

Zvone!?!
Budilica!!??!

Da, budilica!
Ukočeno se odbivši od kreveta, špricajući znoj svuda po sobi (da, zidovima bi od tolikog znoja trebalo sušenje) sjedoh razrogačenih očiju u krevetu... moja soba… moje plahte… i moj znoj, ledeni.
Deja vu?
Ima li mačka na mom krevetu?
Divljački sam se izokrenuo oko svoje osi, mačka nigdje nije bilo, pronjuškao sam zrak…
… nema smrada govana…
Recite mi da sam sav taj košmar SANJAO!
A jedan lagani glas pored uha mi prošapće:
- Nisi, sve je to u tvojoj glavi.

-= ** =-
Dvije su siluete stajale u mračnom hodniku negdje u podrumu. Oko njih se širio smrad mokraće, i razvlačila slinava vlaga. Ponegdje bi odjeknuo sablasni krik… vrisak… urlik… štogod…
Prva silueta natakne monokl, dotakne cilindar i krene prema izlazu iz tog užasa govoreći:
- E, moj Maurice, nikad od vas psihijatra… pogledajte samo svog Gabriela… niti nakon šezdeset umatanja u mokru plahtu i dvadeset potapanja u led, njemu nije bolje… c-c-c-c-c…
- Da, svakako, razumio sam gospodine Freud… hvala najljepša.

-= ** =-
Zavjesa.
KRAJ.

nedjelja, 12.11.2006.

Inaction is a weapon of mass destruction!

Da se razumijemo, s obzirom da me nešto čudno kopka po glavi, sasvim je normalno da u pola priče počnem pisati sve veće i veće nebuloze. Ovaj nastavak nije niti smiješan, a posve je razvidno da niti daljnji neće biti… za sad.

"Inaction is a weapon of mass destruction"… to ponovljeno sedam-osam puta u nekakvoj novovjekoj elektronskoj grozoti natjeralo me da vrisnem i vriskom razbijem nekoliko prozora na zgradi u čijem sam podnožju stajao… u podnožju jedne od mojih vlastitih zgrada u koje nisam sada smio ući.
-Koji ti je kurac kretenčino?!?!? Ne deri se, budalo krepilska! – kroz prozor na petom katu provirio je jedan anđeo-pripravnik kojeg je istovremeno kako se to proderao sa prozora povukla crna dlakava kandžurina i iznutra se prigušeno čulo hihotanje dežurnog vraga-ćudorednika dok ga je razmazivao po zidu. U budućnosti, jedina krila koja će taj pripravnik dobiti biti će nečija noga u guzicu na putu u pakao.
Uglavnom, unervoženo sam se ushodao gore-dolje prelazeći razdaljinu od jedne do druge kuće u nezamislivo kratkom vremenu, koje je bivalo sve dulje i dulje, što bih brže hodao.
- Gabriel!
Zastao sam, pričinjava li mi se? Zasigurno, nastavio sam trčkarati između zgrada.
- Gabriel!!
Ovo je bilo glasnije, ili samo bliže? Nevažno, glas koji je pozivao bio je vrlo poznat.
- Gabriel!!! – sada sam stao, definitivno, glas je izuzetno poznat, dolazi od gora i… hm… poprilično je autoritativan.
Podigoh glavu.
Na balkonu moje… šmrc… kancelarije stajao je gospodin Krpić i dozivao me gore.
Raskrilio sam ruke… ovaj… da sam malo luđi i sam bih pomislio da želim poletjeti, ali ovo je značilo, a moram čuvati dobar glas, pa ma kako već mi bila reputacija nagrižena, da se ne želim derati, ali da me ipak živo interesira što taj tip koji mlatimudi po mojim odajama ipak hoće.
- Dođi gore!
- Da tata, odmah tata… - a možda sam trebao pitati da li se smijem još malo igrati.
No ipak sam se otputio gore jer, kao prvo, Krpić se imenom zove Lucifer i osoba je koja je identitetom posve, iako ne skoro u potpunosti, identična predodžbi koju imamo o osobama, kreaturama, što li god, kojima je ime – Lucifer, a kao drugo, da se zove i Matutildo, što bi i za odraslu osobu bilo poprilično blesavo ime, nekmoli za palog anđela, opet bih krenuo jer je to sve skupa bilo izrečeno sa toliko autoriteta… mmmm da… bih li krenuo da me zvao Matutildo, pa palim anđelom bio dvjesto puta? Pritisnut tim i takvim razmišljanjima stigao sam i pred kancelariju. Uljudno pokucah, a nad glavom mi je potiho, iako već pomalo i sve glasnije, odjekivalo magareće njakanje.
- Uđi Gabriele, uđi…uuuđiiii…
Istina, oponašanje stare vještice mu baš i ne ide, no, svejedno sam ušao, a što ću drugo. Probajte vi dovući sto pedeset kila na sedmi kat zgrade bez lifta tako brzo kako sam ja to učinio, pa da vidim biste li ne ušli u prostoriju nego se vratili natrag… od da, bi, pazi da ne bi.
- Sjedni.
Ponudio mi je stolicu koja je osamljeno stajala nasred kancelarije i pričinilo mi se da pomalo drhti, samo nisam mogao razlučiti boji li se toga što ću sjesti na nju ili se boji razdaljine koja ju je dijelila od oba stola razmještena na suprotnim stranama prostorije ili se možda ipak boji sadržaja kojima su oba stola bila popunjena… Sjeo sam… a drhtanje nije prestalo… sada smo drhtali i stolica i ja na njoj… dakle, nije bila razdaljina upitna niti sadržaj koji će popuniti stolicu, bio je bitan sadržaj stolova… Gabriel Anđelković i Lucifer Krpić.
- Dakle, tko će početi? – upita, prazno gledajući sebi nasuprot, Lucifer. U ruci je držao naočale, a nekakvom olovkom čačkao zube.
- Sasvim svejedno dragi kolega – reče Gabriel A.
- Stanite! – zaderao sam se – Ne želim s vama razgovarati bez prisuća svog advokata!
- Ali, Gabriele, zašto? – posprdno mi se obrati Lucifer – Pa i sam znaš da ti nisi predmet istrage… iako… - i ušuti.
- Što iako? Iako sam za svoj račun predao nekoliko duša? Iako sam u nekoliko navrata potrošni materijal tražio, i dobio, iz Raja? Iako u podrumu imama nekoliko stotina zlatnih poluga bez punce? Još uvijek mislite da nisam premet istrage?
- … bar za sad… a, uostalom, hvala ti za informacije, neke stvari još nismo otkrili, kako rekoh… za sad…
Neugodan osjećaj migoljenja vlastitih nožnih prstiju prekinuo mi je moju sveobuhvatnu koncentraciju. Opet sam gurnuo nogu u usta! Sada me od paklenih muka, od kojih sam se tako žarko i uspješno izvlačio punih 340 godina, spasiti može samo Božje… jesu li to bile fanfare?
Vidim li ja to uokolo po kancelariji male bebe sa krilima koje sve nose rogove obilja?
Ludim li?
Ne… ne… pa to nije normalno… ne, ja… ja bi se probudio… ja… ovajjj…
Kerubini? Fanfare? Cvjetne latice?
Zvono na vratima?
- Pođi otvoriti – reče mi Gabriel.
Na vratima je stajao mladić od kojih 30 do 35 godina starosti, uvijen u bijelu halju, poprilično izbezumljenog pogleda.
- Dobar dan. Da li ste vi Gabriel de Mefisto?
- Da jesam.
- Imam nalog za vaše hapšenje.
- Tko?
- U ime Svevišnjeg Boga Jedinoga nalažem da se Gabriel de Mefisto uhiti i od njegove duše oslobodi sav normalan svijet. U potpisu – isti taj Sveivišnji. Idemo.
- Kamo?
- U raj.
- Ovaj… ali… jeste li sigurni u to?
- Sasvim.
- Ali… ja… grešnik… i tome slično…
Prilika u halji se pomalo previjala od smijeha.
- Dragi moj Gabriele, samo pođi sa mnom, niti raj nije ono što je nekoć bio…

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.