Kriminalno dosadan blog

utorak, 31.10.2006.

Smrdi, smrdi, užasno smrdi

Artwork by ©2005/2008 *deligaris

Opet smo nas dvojica ostali sami.
Onaj, kako mu je ime… Belzebub ili tako nešto i onaj drugi… Zulukafer… ma ne… a-ha, da, Garmozel i Bezimel su opet našli nekakav rat tko zna gdje, Rodezija, Kampućija, Lesoto, Afganistan Bananistan, Mbwana-Mbwana, baš me briga. Javljali su se povremeno dopisnicama, dobro im je išlo, provizija raste, još planiraju otvoriti vlastiti biznis, mada, pod ugovorom su sa mnom i sa Mauriceom do kraja stoljeća… to ćemo još vidjeti, djeco…
Razbizubila je, kako je javila, skupila "curke" i sad jašu nebom u potrazi za palim ratnicima.
Naravno, jasno je da nisu nikakve Valkire, i Valkire su već uložile službeni prosvjed pred Komisijom za Zaštitu Digniteta Mitoloških Bića, ali će se prva sjednica održati tek za dvadeset godina, kada se predsjedavajući, Kerber, probudi iz sna i kad tajnik Stalnog Vijeća, Kiklop, pronađe naočale. Do tada, Razbizubila sa svojim "babama" zajebava pošteno poginule ratnike i na prevaru ih vodi u pakao.
Tako sam konačno mogao porazgovarati sa mojim dragim suradnikom:
- Maurice… znaš… meni tu nešto smrdi…
Njuškajući malo:
- Ne znam… i meni…
Sad sam ja njuškao:
- Ma neee… ne tvoje noge… čekaj… da… tvoje noge očajno smrde. Da bar opereš kopita.
- Papke.
- Kopita.
- Ma, papke.
- Pa nisi svinja-čovjek nego čovjek-jarac, Maurice, daj se urazumi!
- Ahaaa… i sad mi to veliš… pa pored tebe živog
- Živog?
- No, ne skači na svaku riječ… pored tebe nitko ne može ostati normalan, čak su nam i šefovi malo smaknuli u zadnje vrijeme…
- I ti si to primijetio?
- Pa jasno! Šef koji je nekoć bio Kontrašef i Kontrašef koji bijaše Šef i obrnuto… ludi su do daske… nikad luđi! Jučer je Kontrašef naredio da se dvije opatice otpreme u pakao, a Šef je tražio Uvjerenje o Griješenju prije nego ih pusti…
- I?
- A, još su gore, u Čekaonici… posjeduju Nalog za Pakao, zajedno sa ovjerenom Otpremnicom i potpisanim Tovarnim listom, ali će se, izgleda, morati izvući kroz Popis škarta…
- Hej, Maurice… o čemu ti to pričaš? O špediciji ili o Paklu?
- Pa o Paklu… samo što je to u zadnje vrijeme postala takva štala da mi je isto k'o da pričam o špediciji.
- Da, no, tu negdje se motaju i moje tlapnje i to da smrdi…
- Šmrk… šmrk…
-…U prenesenom smislu…
- A tko ga je prenio?
Mauriceova naivna faca me uvijek natjera u plač… od smijeha. Kako taj đavolak sve doslovce shvaća, to je naprosto preslatko., ali me isto tako preslatko baci iz takta k'o i getribu iz motora kad se krivo promijeni brzina.
- Bzzzzzzz, škrgut… Maurice… nitko nije prenio smisao, bio im je pretežak – da, i ja znam potpiriti njegovo shvaćanje podbadanjem… to je jače od mene.
- Kome? I koliko je težak? – sad već vidim da me prokužio… pa podbada on mene…
- Piše ti na Računu za Uslugu…
- Gabriel? – sad je pomalo i Maurice počeo izlaziti iz takta, sa tričetvrtinskog je prešao na Ŕ-četvrtinski.
- Mhm?
- Ti to mene?
- Naveliko… kako si pogodio?
- A, znaš me, k'o prstom u pekmez.
- A, da… k'o prstom u… govno? Nego, što ti mene danas vrtiš unaokolo, a meni sve smrdi, pa čak i to tvoje ponašanje.
- Kako to misliš?
- Imam dojam da ova dva naša geliptera…
- Tko, Gargamel i Azriel?
- Inače, dripci se zovu Garmozel i Bezimel, ali ne radi se o njima…
- Nego?
- O Šefu i Kontrašefu…
- Molim!!!
- Koga?
- Gabriel… ne zajebavaj. Kako to misliš o Šefu i Kontrašefu… što je s njima?
- Mislim da nisu ono za što se izdaju.
- Kako?
- Razmisli.
- Ne… ne znam na što ciljaš.
- Maurice, nas petoro je žrtva prevare.
- Aj, krasnih li žrtava…
- Gledaj, što misliš, zašto otprema u raj toliko sliči na otpremu u pakao… samo ne smrdi po sumporu nego po tamjanu… nadalje, do sada sam u raj otpremio devetnaest lopova, četiri kockara, sedam žderonja… nije li to malo čudno? Mislim, ono, smrtni grijeh i to… a čini mi se da i kod tebe… ma daj Maurice… zbroji 2 i 2, gdje ti je mašta?
- 2 i 2 su 8… eto… maštam… Da, zbilja, ja u zadnje vrijeme u pakao otpremam nevinu djecu, svećenike… zbilja nešto ne valja.
- Velim ti… imamo posla s prevarantima svoje vrste…
U tom je trenutku soba u kojoj smo sjedili postala svjedokom vrlo zanimljivog vizualno-auditivno-olfaktivnog fenomena.
Naježile su mi se sve dlačice koje sam imao i one koje nisam, zasmrdio je sumpor, a crvena tama i jarka svjetlost su se izmjenjivali kao u disku stroboskop. Munje su počele sijevati, iz poda je počela izbijati vatra. Odnekud je doplovio miris tamjana pa smo imali H2S-tamjanizaciju, što je poprilično zanimljiv smrad jer grize pluća, onome, naravno, koji ih još ima (cinizam uperen protiv tebe idiotsko piskaralo). Svuda oko nas je zujalo k'o da lete muhe
I Maurice i ja smo mahali rukama, ali te muhe su valjda bile nekakvi muhopterixi jer se nisu dale otjerati. Nije to sve skupa dugo trajalo, a kad se situacija razbistrila, nasred sobe je stajao jedan uredski stol, dvije stolice i četiri lika, vrlo poznatih fizionomija.
Naravno, bili su tu Šef i Kontrašef, sjedeći na stolicama, ali iza njih…
Ne znam prvo kako opisati likove koji su veličinom daleko nadmašivali veličinu same Zemlje, a opet su stali u tu kancelariju, mislim, to je nešto… ma, to je čista metafizika potkrijepljena stereotipima.
- Maurice, Gabriel – progovori skoro podzvučnim glasom ogromna bijela spodoba čija je aureola isijavala blještavo svjetlo i grijala kancelariju – mislim, stereotip nad stereotipima.
Obojica smo, zapravo, zanijemili, jer – do sada smo čuli da se tom gospodinu obraća samo u molitvi, i to na vrlo eterično-ezoteričan način kojeg nismo mogli shvatiti niti Maurice, a niti ja, i nekako nam nije niti na kraj pameti bilo da progovorimo ma i jednu riječ.
Tako nekako slično, samo uz višu tenziju, reče i ogromna crna spodoba.
- Vas dvojica… vi… vi… vi ste ono što mislim da jeste?
- Za razliku od nekih ovdje – reče Bijeli pogledavši prijekorno Šefa – ja se telepatijom služim samo uz prijeku potrebu i u nuždi, to, prijatelju?
- Ja? Moja telad ne pati.
Čekaj, tko je ovo – Lucifer glavom ili tata Krpić?
- Gabriele, dopusti da se predstavim – Lucifer Krpić, tebi na usluzi.
Sjeo sam na pod. Osjećao sam se kao da sam od hladetine koja dugo, dugo, dugo vremena već nije vidjela unutrašnju stranu vrata dobro ohlađenog frižidera.
Maurice je blenuo otvorenih usta, očiju, ušiju, nosa, grla, čmara, što sve taj nije otvorio:
- Ali, ali… ali… ali, ali… ali, ali, ali…
- Maurice, dopusti da se ja tebi predstavim – Gabriel Anđelković, tebi na usluzi.
- Huh – rekoh – već sam mislio da su zaista došle "Glavešine".
- Ne Gabriele, imenjače moj, ne… glavešine nikada ne dolaze. Zapravo, pardon, glavešina. Dolaze samo najistaknutiji predstavnici obiju sukobljenih strana – Dobra i Zla, Raja i Pakla, Lijevog i Desnog, Gore i Dole… ukratko, predstavnici Neba i Zemlje. U ovom slučaju Lucko i Gaber, vama na usluzi.
- A tko su onda ova dvojica? – pokaže Maurice na dotadašnje Šefa i Kontrašefa.
- Manje važno. Da zadovoljim znatiželju – bijedni đavoli. – reče Lucifer.
- Da se razumijemo, imamo ovlasti sa Najvišeg Mjesta da u Ime Njegovo raskidamo, sklapamo, rastavljamo, sastavljamo, jebemo pa zaudaramo sve što su ova dva kripla napravila u zadnjih mjesec dana.
- Uglavnom, smatrajte nas Revizijom.
Sjeo sam i po drugi put, iako prvi puta nisam baš ustao.
- Znam da se ponavljam – rekoh – ali, Maurice, najebali smo.
- Jesmo, najebali smo.

ponedjeljak, 23.10.2006.

Prokleto fantastični obrat

…
S obzirom na nedavne komentare na prethodni (a i ovaj) zapis izvješćujem sve poštovane štioce kako uvodi u pojedine zapise mogu varirati u duljini i zanimljivosti. Tko se s tim ne slaže, a kaj mu ja mogu!
…

… ionako nezvjezdano nebo bez mjeseca je još malo potamnilo, skoro, da je bilo u boji, reklo bi se da je pocrvenilo, sad, da li od srama ili od bijesa, to nije bilo moguće razlučiti, jedino je prevladavajuća nijansa crne boje neodoljivo podsjećala na b/w ekvivalent prikazu čiste crvene na laserskom štampaču.
Mačka je stala, stao je i pas.
Ma uostalom, stali su svi nazočeći, zapravo, i sam svijet je stao tako da je negdje iz pozadine iz svoje kutije dosta dugo provirivao beskućnik i gledao direktno u to veselo društvo.
I vjerujte, kasnije je o tome pričao jako puno, a bijući to što jest, uglavnom mu nitko nije povjerovao osim ona dva štakora koji su mu u tom trenu pokušali pojesti prljave krvave zavoje na ruci koje je zaradio gurnuvši prste… no, nema veze, pa ne pričamo o beskućniku, barem ne tu, na ovom mjestu.
I dok je svijet stajao…
- Molim?!? – upita nakon mrtve tišine mačak kojem je lagano crvenjelo lice, a dva roščića se počela pojavljivati iza ušiju.
- Kao prvo, dajem otkaz, jer mi je dosta biti dadilja. Kao drugo, kao što već rekoh, poprilično ste stereotipni i vi i vaš kolega, a bogme i sve kreature koje plaze oko vas, a i oko njega… a kao treće…
Čuj, piskaralo, pička ti materina, vrati me u prvo lice, krepilu
- Treće? – priupita Šef.
- Da treće – rekoh – tre… - ali nisam mogao nastaviti.
- Sad me slušaj Gabriele! – a što i mogu drugo. – Ispričati ću i tebi i tvojem društvu jednu priču. Reci Bezimelu da ne čupa prste Garmozelu jer bi moglo biti svašta kad ovaj to skuži.
- Bezimel!?! – obrecnuh se.
- Dobro striček Gabriel, nebum više – i počne pričvršćivati prste natrag. Pretpostavljam da Garmozela neće zbuniti to što će sada jedno vrijeme imati dva palca na lijevoj i dva kažiprsta na desnoj ruci.
- Tako, pretpostavljam da sada više neće biti smetnji. Ne volim kada me prekidaju, postajem ljut… - reče Šef, a svi smo bespomoćno promatrali kako se poslušno raspoređujemo u lagani polukrug zauzimajući raznolike poze koje su sve odreda pokazivale kako izuzetno zainteresirano slušamo. Znam, biti će to duga i dosadna priča kojoj priče Broja Jedan nisu niti do gležnja.
- Bez obzira Gabriele što me uspoređuješ sa Brojem Jedan, bio tamo gdje je, i blagoslovljena njegova crna knjižica, priča koju vam se cijelo vrijeme spremam ispričati daleko je manje dosadna od "tih" priča. Digresije radi, sjećam se kad sam tek pao u pakao kako je do mene došao djedica u kolicima i rekao "Ja sam doduše star, ali… poslušaj moj savjet…" i odonda smo dobri prijatelji. Dosta digresija.
- Dosta! – dreknu Bezimel i Garmozel.
- Momčići, manje entuzijazma! – rekoh. – Nismo na utakmici…
- Dinamo – Varteks?
- Ma neee… Šibenik – Cibalia…
Uhvatio sam se za glavu i pomalo se počeo baviti mišlju kako ne bi bilo zgorega pokušati naći smjer kojim se najlakše odvrće, prazni i vraća na ramena… bez sadržaja bi mi bila puno puno lakša… sada je poprilično otežala, dal' od tereta odgovornosti za ova dva idiota ili zbog brige za egzistenciju zbog nezaposlenosti, pa makar trajala i deset minuta tek, socijalna osjetljivost mi je niskog praga…
- Gabriele, vjerojatno se nećeš sjetiti, ali, ako se pak ja dobro sjećam, bilo je to 1666. godine, te Divne Godine, kada sam pripomogao Newtonu da se dosjeti i ostvari svoja najvažnija otkrića i kada je u Londonu vladala kuga. Sjećam se kako sam barem jedno sedamdeset puta te godine razgovarao sa dotičnom damom, tada je još bila komad sa crnim noktima i usnama, ali nikako nije htjela raditi prekovremeno, pa je pomrlo samo 75000 ljudi. No, uglavnom, tada si i ti, Gabriele, krepao. Sjećam se živo kao danas, stajao si na uglu jedne od kuća kada su te pregazila kola sa mrtvacima jer je kočijaš u tom trenutku zaspao i udario u slijedeću hrpu leševa koju je trebao utovariti, kola su se nagnula i mrtvaci su te posve zatrpali. Nešto gluplje ti se desilo prije nekog kraćeg vremena sa kamiondžijom.
- Sjećam se, hvala – stresoh se, prisjećajući se škakljanja nakostriješenih brkova i popucalih žilica u oku šofera na izdisaju. - Siroti čovjek, mora da u paklu cijele dane proživljava samo tu scenu…
- Varaš se, tamo cijele dane čupa brabonjke iz šupka, a oni mu se neprestano rade i tako u nedogled…
- Nego, nastavimo… dopremila su te dva vraga sa kvačicama na nosu. Znaš, i nisi se previše promijenio, još uvijek smrdiš na kužne mrtvace, bez obzira koliko dezodoransa izlijevao po sebi…
- A tooo je toooo… jeee… pa kaj mi to neko nije rekel… ja samo mislim da već tjedan dana živim u lesu – prodere se Bezimel klopivši se po čelu.
- Dripac, daj zašuti, niko te nije ništ' pital! Dobro?!? – prodere se Maurice kojeg je, koliko sam mogao vidjeti, priča sve više i više počela interesirati. – Nastavite Gazda…
- Balavac, tatatata… pas mater koliko ta ima u tata? Aha, da, dva, što je jedno ta manje nego ti u zaštititi… to nikako ne mogu poloviti… dakle… balavac, tata ti je Gazda, kuš! Gdje smo stali?
- Dva vraga sa kvačicama na nosu… - pokušaj sufliranja.
- A da! … I velim ja onda Hitleru da mi ne dolazi pred oči prije nego se… joj, ne… ljudi moji koji mi je vrag danas – i počne se hihotati sam sebi pod šiljatu bradu – koji mi je vrag danas… ahahahahaha… mrpfffhahahahahahahahaha… koji… umpfhaaaaahahahahahaha… mi je VRAG danas!!! Aaaaaaaaaa… popizdit' ću! Bogek, bogek…
- Izvoli, najnemiliji mi moj prijatelju…
- Ne, joooj… sorry, nisam to mislio… uhhh… peku ove vražje – hihotanje – suze… Nemrem više… Gdje sam stao, dođavola!... Amahahahaaahaha… vrag će me odnijeti od tog smijeha… bmwahahahaaa… vriiiišt, opad, rol, rol… Dobro, k vragu… hrmpfhhh… nisam znao da su kletve sa mnom u glavnoj ulozi toliko smiješne.
- Pa i nisu, ali se vi sami držite za duhovitu osobu – pokušao sam raspiriti malo podsmijeh.
- Gabrek, pizdek, to za što se ja držim nije tvoj posao, jasno? Uostalom, ti si kukavica.
-To je kleveta!
-Ma je li, a što sam te priupitao kad smo se sreli poslije onih kola… joj što si smrdio… Pitao sam te… no?!?
- Da li želim obaviti par poslića za vas.
- Ili ?!? No, reci…
- Ili ćete me objesiti k'o šunkicu nad najvrućiji kotao i držati me tamo nešto malo dulje od kraja vječnosti…
- No, da, tako nekako, zapravo sam ti predlagao radno mjesto portira, ali nije baš puno drukčije, a i ova današnja portirka puno bolje izgleda, i manje smrdi, što bi si duše mislile da spaze tebe na vratima pakla, pa kucali bi gore Petru… još radi (ne)Prijatelju, zar ne?
- Da, da,… makar razmišljam da ga promijenim, nešto ne ide u korak sa napretkom i neće na tečaj informatike…
- Ah, pusti sad Svetog Petra…
Nekako sam napola tu u tom trenutku počeo očekivati kako će među nas glodnuti starac duge bijele brade sa teškim svežnjem ključeva… i ostali stereotipi… ali to se ipak nije dogodilo…
-… Gabriele, ti si dakle odabrao da ćeš obavljati poslove za mene, mene i samo i isključivo mene, tako dugo dok to JA ne otkažem, uz mogućnost preuzimanja mjesta sušene šunke, jel' tako. A ja sam se sa svoje strane obavezao kako te neću smijeniti sa tog položaja i kako ćeš imati sve povlastice jednog trgovačkog putnika. I ti si na to pristao umjesto pršutarenja cijelu vječnost. I što si onda ti? K u k a v i c a… Zašto je Gabriel prešao cestu? Jer su na drugoj strani brža kola sa mrtvacima! Ha – ha – ha…
- Ali…
- Nema ali… kukavica si i gotovo… Sad si skupio ono malo hrabrosti što inače trošiš na podjarmljivanje opasnijih duša i dao si otkaz… otkaz, bogati…
- Ovaj… - započne kontrašef…
- Tebe još uvijek nisam ništa pitao…
- I što da ja sada sa tobom radim? Bojiš se pržiti i sušiti nad kotlom… kenj, kenj, kenj…
- Pa kad me dim smeta!
- Dobar razlog, prihvatio bih ga, kad ne bih bio to što jesam, nego bih bio On – i, naravno, pokaže na Mauriceu – ne, ne ti smoto… On!
- Ja? – upita Kontrašef.
- Je, ti… Što da napravim s tobom Gabriele? Što? Imaš neki prijedlog?
- Paaa… imam.
- I uključuje pršutarenje?
- Paaa… ne.
- Gunđ, gunđ… oprosti što gunđam – reče Šef kolutajući očima za svih 720 stupnjeva – da čujem… taj… tvoj… grandiozni prijedlog.
- Nek' me On zaposli – sine mi odjednom spasonosna misao, iako sam se već poprilično preznojio…
- Što?!? Pa ti nisi normalan! Da, to znam… On da te zaposli… a što ću onda Ja?
- E, pa i za to imam rješenje – odjednom mi se u glavi počeo odvijati, recimo da je, paklenski plan…
- Da čujem – reče i sjedne. Kontrašef je odavno zapanjeno sjedio u kanti sasušene boje i razjapljeno buljio u naš razgovor. I šefova je kanta sa sasušenom bojom spremno dočekala njegovo dupe.
- Ja preuzimam distribuciju duša za "gore", Maurice za "dole", ostajemo u istom prostoru, zapravo sa istim ciljem i vuk sit i koza cijela.
Obojica su se zdvojno pogledala. Prvo je Šef počeo tuckati prstom po sljepoočnici, onda izravnao kažiprst, koji je prešao na usta i čvrsto ih stisnuo, da bi onda otplazio što dalje od njegovog lica, valjda mu se gadilo, štogod… i samo je promrmljao. Šef, mislim, ne prst, mada nisam siguran… - Hmmmmmmmmm.
Kontrašef je počeo nešto zbrajati, onda je ustanovio da nema smisla kreirati dodatne prste na jednoj ruci jer mu je originalnih usfalilo, pa im je pustio na volju tako da su Šefov kažiprst i Kontrašefovi dodatno izmišljeni prsti odlepršali negdje među smeće i tamo zasnovali domove, našli posao u uredima gdje okreću stranice umornim pisarima, imaju svoje male prste i prstekice… no i Kontrašef tada izjavi veleumno… - Hmmmmmmm. Mmmmm. Mmm… M? M!!!
- Da, to bi išlo! – reče odjednom Šef, a Kontrašef se složi. Mogao bih se zakleti da se nebo počelo otvarati, no kako je onaj koji ga inače otvara bio odsutan i upravo potpisivao svoj prvi ugovor s Vragom, tako je nebo odustalo i ostalo tako visjeti kao poluotvorena vrata, i to od one sorte vrata iza kojih se komeša šesnaest uragana.
- Dobro je Gabriele, kukavica jesi, ali nisi glup. Maurice? Slažeš li se s tim?
- Svakako, dapače, odlično… - trljao je ruke izazivajući sa svakim "trljajem" malene plamičke po dlanovima.
- Od sutra počinjete.
- Hvala Šefe.
- Hvala Gazda.
- Nema na čemu. I… obaveza čuvanja Bezimela i Garmozela prestaje.
- Hvala Šefe, ali… ja trebam ljude.
- I je trebam ljude, Gazda
- Što, njih dvojicu?
- Pa naravno! – uglas progovorismo Maurice i ja – Svakako!
- I Razbizubilu! – na to se kozica nasmiješi… moram joj pothitno savjetovati sa ili a) ode zubaru ili b) prestane se osmjehivati je stalno mislim da će me pojesti, sirovog, u komadu.
Garmozel i Bezimel su se malo jače pribili uza zid zgrade… problijedili su…
- Stari moj, najebali smo!
- Nismo stari moj, samo su nas zajebali.

subota, 14.10.2006.

Bizzarre Hell's Daily News

Prije pravog početka napominjem da je ovaj tekst čista glupost.

A sada prvo uvod u početak:
Naravno, u uvodnoj rečenici, koja se eto nalazi tamo negdje niže dolje, pa ju se i ne treba smatrati previše uvodnom, no tamo je gdje je, jer ova tu nije uvod, je sasvim irelevantno da je upotrijebljen izraz trupkati umjesto vući, što je puno uobičajenije u takvim opisima.
Nadalje, izraz šestparački pokušava ekstrapolirati jeftinoću situacije dok dvadesete godine prošlog stoljeća ima određeno značenje više u odnosu sa autorovim a ne sa stavovima likova, jer njih, vjerujte bez svake šale, (pa makar to bio dio stiha iz neke sasvim druge poezije)
BOLI KURAC
i to ne samo koje je stoljeće, već i koji je sat, iako su, kako će se vidjeti iz daljnjeg razvoja događaja poprilično bolno svjesni koliko je sati.
Tako, nabrojavši sve uvodne napomene i primjedbe pod op.a., i to bez uporadbe fusnota (stopalnih kajdi), nastavimo sa ovom zanimljivom pričom koja će se vinuti u neslućene visine, budem li imao…
TOINJGZZZZZZZ!!!
OK, OK, Gabriele, prijatelju, na budi ljutit… sada ćemo nastaviti…
ŠPLJINGZZZZZ!
Dobro, dobro…
Dakle, kroz polumrak pokrajnje ulice trupkalo je nekoliko sjena izgledajući poput scene iz lošeg šestparačkog vodvilja sa kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća, ili, radi još bolje ilustracije, poput scene iz crtanog filma. Jedino što im je nedostajala bila je idiotska glazba na klaviru uz pratnju violina koja i inače prati nečije kretanje, (kretanje Kojota kad gradi zamku za Pticu Trkačicu nasred pruge, pa čuje mbip-mbip, a pogazi ga vlak…), no i bez te glazbe, mora se priznati kako im je u glavi sviralo svašta
Pet se sjena (eto, toliko je tih nekoliko) dakle trupkajući provlačilo prljavim ciglenim zidom, povremeno nestajući, povremeno narastajući u blijede sive mrlje na visini trećeg kata, povremeno se smanjujući na skoro prirodnu veličinu posve crne oštrine, a povremeno (ostanimo dosljedni opisu) se i umnažajući u razne nijanse sive i lepezasto kružeći oko međusobno nedovoljno udaljenih svjetiljki sa po tri žarulje.
Noć k'o noć, sjene k'o sjene. Svaki bi ih dovoljno (ne)oprezni promatrač/čitatelj/špijun (i još nekoliko imenica za one koji vole gledati) ostavio sasvim dovoljne da trupkaju i dalje, no, autor ovih redaka nije u toj kategoriji, on želi zumirati kamerom preko krovova kuća te pokrajnje ulice i pogledati tko je vlasnik tih sjena.
Dakle, dvije su bile poprilično nezgrapne, malene, opremljene krilcima i nekim nezamislivo neupotrebljivim dodacima i trupkale su lebdeći poput prežderanih šišmiša. Jedna je bila onako više ženskog obličja kojem poprilično smetaju rogovi i dobro oblikovan, gotovo seksi rep i dvanaest izbočina na pripijenom kombinezonu koji je, takav kakv je odavao da vlasni(k-ca) sotične sjene nema više kila od izgladnjele koze, a s njom dijeli i dosta sličnosti, jedino što ne mekeće. Treća kategorija tih sjena, a četvrta sjena pojedinačno bila je poprilično slična mješavini Desmonda i Mr.Beana i njihov bi se vlasnik svesrdno ponašao u skladu s tim, da je imao pojma o kojim se likovima radi.
Najfascinantnija od sviju sjena bila je sjena petog vlasnika, koja bi, ako bi se postavila na začelje, zakrila sve ostale pa bi cijeli konglomerat izgledao kao petoglava kugla sa jednim repom, šest rogova i jednim halbcilindrom. Kruškasto se obličje na kratkim debelim nogama gegalo nimalo bezopasno bespomoćno se pomažući mahanjem rukama i odmahivanjem glavom u stilu tjeranja muha izvana i zujanja u glavi iznutra poput psa koji nenadano, umjesto što je pružio glavu kroz vrata da dohvati komad mesa dobije udarac u njušku od neopreznog vlasnika koji u mraku izlazi kroz ta ista vrata, a pas je crnji od noći, e upravo tako.
Negdje su urlimjaukale mačke i zavilajucviluckali psi, tamne su sjene nadlijetale ponad svjetiljaka (tamo gdje bi dotične radile ili barem postojale), puni je mjesec (o čuda, upravo u takvim večerima je mjesec neminovno pun) začuđeno zijao na tu grotesku trupkanja.
Samo kojih dva tri metra ispred skupine trupkajući sjena ponosno su šetali crna mačka i bijeli pas.
-Šefe… tako ste stereotipni večeras. – progovori kugla.
-Gabrijele, budalo, šuti. – zagrobni sumporom usmrđeni mijauk mačke.
-Gabriele, za ime moje, budi tiho. – lagano svečani, sonorni lavež psa.
-Gabriele, kretenu, začepi. – žensko meketanje.
-Striček Gabriel, hoćete biti tiho? – dva glasića malih ne-anđelčića.
-Šefe ftihni – mrki glas neopisivog pomoćnika.
-Ali zašto?
-Kao prvo zato jer nas je to tvoje debelo dupe dovelo tu gdje smo.
-A ne, moje debelo dupe nas je dovelo do restorana, a gluposti vaših štićenika su nas odvele dalje. I ne želim sada gledati predstavu sa crvenjenjem jednoga i božanskim kenjkavim skanjivanjem drugog. Tjedan je dana prošlo, skidajte mi ovaj trio fantastikus s vrata, odmah!
-Ili?
-Ili dajem otkaz…
-Onda daj otkaz.
I Gabriel da otkaz…
Nastavak u slijedećem broju našeg časopisa

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.