Pregled posta

Prokleto fantastični obrat

…
S obzirom na nedavne komentare na prethodni (a i ovaj) zapis izvješćujem sve poštovane štioce kako uvodi u pojedine zapise mogu varirati u duljini i zanimljivosti. Tko se s tim ne slaže, a kaj mu ja mogu!
…

… ionako nezvjezdano nebo bez mjeseca je još malo potamnilo, skoro, da je bilo u boji, reklo bi se da je pocrvenilo, sad, da li od srama ili od bijesa, to nije bilo moguće razlučiti, jedino je prevladavajuća nijansa crne boje neodoljivo podsjećala na b/w ekvivalent prikazu čiste crvene na laserskom štampaču.
Mačka je stala, stao je i pas.
Ma uostalom, stali su svi nazočeći, zapravo, i sam svijet je stao tako da je negdje iz pozadine iz svoje kutije dosta dugo provirivao beskućnik i gledao direktno u to veselo društvo.
I vjerujte, kasnije je o tome pričao jako puno, a bijući to što jest, uglavnom mu nitko nije povjerovao osim ona dva štakora koji su mu u tom trenu pokušali pojesti prljave krvave zavoje na ruci koje je zaradio gurnuvši prste… no, nema veze, pa ne pričamo o beskućniku, barem ne tu, na ovom mjestu.
I dok je svijet stajao…
- Molim?!? – upita nakon mrtve tišine mačak kojem je lagano crvenjelo lice, a dva roščića se počela pojavljivati iza ušiju.
- Kao prvo, dajem otkaz, jer mi je dosta biti dadilja. Kao drugo, kao što već rekoh, poprilično ste stereotipni i vi i vaš kolega, a bogme i sve kreature koje plaze oko vas, a i oko njega… a kao treće…
Čuj, piskaralo, pička ti materina, vrati me u prvo lice, krepilu
- Treće? – priupita Šef.
- Da treće – rekoh – tre… - ali nisam mogao nastaviti.
- Sad me slušaj Gabriele! – a što i mogu drugo. – Ispričati ću i tebi i tvojem društvu jednu priču. Reci Bezimelu da ne čupa prste Garmozelu jer bi moglo biti svašta kad ovaj to skuži.
- Bezimel!?! – obrecnuh se.
- Dobro striček Gabriel, nebum više – i počne pričvršćivati prste natrag. Pretpostavljam da Garmozela neće zbuniti to što će sada jedno vrijeme imati dva palca na lijevoj i dva kažiprsta na desnoj ruci.
- Tako, pretpostavljam da sada više neće biti smetnji. Ne volim kada me prekidaju, postajem ljut… - reče Šef, a svi smo bespomoćno promatrali kako se poslušno raspoređujemo u lagani polukrug zauzimajući raznolike poze koje su sve odreda pokazivale kako izuzetno zainteresirano slušamo. Znam, biti će to duga i dosadna priča kojoj priče Broja Jedan nisu niti do gležnja.
- Bez obzira Gabriele što me uspoređuješ sa Brojem Jedan, bio tamo gdje je, i blagoslovljena njegova crna knjižica, priča koju vam se cijelo vrijeme spremam ispričati daleko je manje dosadna od "tih" priča. Digresije radi, sjećam se kad sam tek pao u pakao kako je do mene došao djedica u kolicima i rekao "Ja sam doduše star, ali… poslušaj moj savjet…" i odonda smo dobri prijatelji. Dosta digresija.
- Dosta! – dreknu Bezimel i Garmozel.
- Momčići, manje entuzijazma! – rekoh. – Nismo na utakmici…
- Dinamo – Varteks?
- Ma neee… Šibenik – Cibalia…
Uhvatio sam se za glavu i pomalo se počeo baviti mišlju kako ne bi bilo zgorega pokušati naći smjer kojim se najlakše odvrće, prazni i vraća na ramena… bez sadržaja bi mi bila puno puno lakša… sada je poprilično otežala, dal' od tereta odgovornosti za ova dva idiota ili zbog brige za egzistenciju zbog nezaposlenosti, pa makar trajala i deset minuta tek, socijalna osjetljivost mi je niskog praga…
- Gabriele, vjerojatno se nećeš sjetiti, ali, ako se pak ja dobro sjećam, bilo je to 1666. godine, te Divne Godine, kada sam pripomogao Newtonu da se dosjeti i ostvari svoja najvažnija otkrića i kada je u Londonu vladala kuga. Sjećam se kako sam barem jedno sedamdeset puta te godine razgovarao sa dotičnom damom, tada je još bila komad sa crnim noktima i usnama, ali nikako nije htjela raditi prekovremeno, pa je pomrlo samo 75000 ljudi. No, uglavnom, tada si i ti, Gabriele, krepao. Sjećam se živo kao danas, stajao si na uglu jedne od kuća kada su te pregazila kola sa mrtvacima jer je kočijaš u tom trenutku zaspao i udario u slijedeću hrpu leševa koju je trebao utovariti, kola su se nagnula i mrtvaci su te posve zatrpali. Nešto gluplje ti se desilo prije nekog kraćeg vremena sa kamiondžijom.
- Sjećam se, hvala – stresoh se, prisjećajući se škakljanja nakostriješenih brkova i popucalih žilica u oku šofera na izdisaju. - Siroti čovjek, mora da u paklu cijele dane proživljava samo tu scenu…
- Varaš se, tamo cijele dane čupa brabonjke iz šupka, a oni mu se neprestano rade i tako u nedogled…
- Nego, nastavimo… dopremila su te dva vraga sa kvačicama na nosu. Znaš, i nisi se previše promijenio, još uvijek smrdiš na kužne mrtvace, bez obzira koliko dezodoransa izlijevao po sebi…
- A tooo je toooo… jeee… pa kaj mi to neko nije rekel… ja samo mislim da već tjedan dana živim u lesu – prodere se Bezimel klopivši se po čelu.
- Dripac, daj zašuti, niko te nije ništ' pital! Dobro?!? – prodere se Maurice kojeg je, koliko sam mogao vidjeti, priča sve više i više počela interesirati. – Nastavite Gazda…
- Balavac, tatatata… pas mater koliko ta ima u tata? Aha, da, dva, što je jedno ta manje nego ti u zaštititi… to nikako ne mogu poloviti… dakle… balavac, tata ti je Gazda, kuš! Gdje smo stali?
- Dva vraga sa kvačicama na nosu… - pokušaj sufliranja.
- A da! … I velim ja onda Hitleru da mi ne dolazi pred oči prije nego se… joj, ne… ljudi moji koji mi je vrag danas – i počne se hihotati sam sebi pod šiljatu bradu – koji mi je vrag danas… ahahahahaha… mrpfffhahahahahahahahaha… koji… umpfhaaaaahahahahahaha… mi je VRAG danas!!! Aaaaaaaaaa… popizdit' ću! Bogek, bogek…
- Izvoli, najnemiliji mi moj prijatelju…
- Ne, joooj… sorry, nisam to mislio… uhhh… peku ove vražje – hihotanje – suze… Nemrem više… Gdje sam stao, dođavola!... Amahahahaaahaha… vrag će me odnijeti od tog smijeha… bmwahahahaaa… vriiiišt, opad, rol, rol… Dobro, k vragu… hrmpfhhh… nisam znao da su kletve sa mnom u glavnoj ulozi toliko smiješne.
- Pa i nisu, ali se vi sami držite za duhovitu osobu – pokušao sam raspiriti malo podsmijeh.
- Gabrek, pizdek, to za što se ja držim nije tvoj posao, jasno? Uostalom, ti si kukavica.
-To je kleveta!
-Ma je li, a što sam te priupitao kad smo se sreli poslije onih kola… joj što si smrdio… Pitao sam te… no?!?
- Da li želim obaviti par poslića za vas.
- Ili ?!? No, reci…
- Ili ćete me objesiti k'o šunkicu nad najvrućiji kotao i držati me tamo nešto malo dulje od kraja vječnosti…
- No, da, tako nekako, zapravo sam ti predlagao radno mjesto portira, ali nije baš puno drukčije, a i ova današnja portirka puno bolje izgleda, i manje smrdi, što bi si duše mislile da spaze tebe na vratima pakla, pa kucali bi gore Petru… još radi (ne)Prijatelju, zar ne?
- Da, da,… makar razmišljam da ga promijenim, nešto ne ide u korak sa napretkom i neće na tečaj informatike…
- Ah, pusti sad Svetog Petra…
Nekako sam napola tu u tom trenutku počeo očekivati kako će među nas glodnuti starac duge bijele brade sa teškim svežnjem ključeva… i ostali stereotipi… ali to se ipak nije dogodilo…
-… Gabriele, ti si dakle odabrao da ćeš obavljati poslove za mene, mene i samo i isključivo mene, tako dugo dok to JA ne otkažem, uz mogućnost preuzimanja mjesta sušene šunke, jel' tako. A ja sam se sa svoje strane obavezao kako te neću smijeniti sa tog položaja i kako ćeš imati sve povlastice jednog trgovačkog putnika. I ti si na to pristao umjesto pršutarenja cijelu vječnost. I što si onda ti? K u k a v i c a… Zašto je Gabriel prešao cestu? Jer su na drugoj strani brža kola sa mrtvacima! Ha – ha – ha…
- Ali…
- Nema ali… kukavica si i gotovo… Sad si skupio ono malo hrabrosti što inače trošiš na podjarmljivanje opasnijih duša i dao si otkaz… otkaz, bogati…
- Ovaj… - započne kontrašef…
- Tebe još uvijek nisam ništa pitao…
- I što da ja sada sa tobom radim? Bojiš se pržiti i sušiti nad kotlom… kenj, kenj, kenj…
- Pa kad me dim smeta!
- Dobar razlog, prihvatio bih ga, kad ne bih bio to što jesam, nego bih bio On – i, naravno, pokaže na Mauriceu – ne, ne ti smoto… On!
- Ja? – upita Kontrašef.
- Je, ti… Što da napravim s tobom Gabriele? Što? Imaš neki prijedlog?
- Paaa… imam.
- I uključuje pršutarenje?
- Paaa… ne.
- Gunđ, gunđ… oprosti što gunđam – reče Šef kolutajući očima za svih 720 stupnjeva – da čujem… taj… tvoj… grandiozni prijedlog.
- Nek' me On zaposli – sine mi odjednom spasonosna misao, iako sam se već poprilično preznojio…
- Što?!? Pa ti nisi normalan! Da, to znam… On da te zaposli… a što ću onda Ja?
- E, pa i za to imam rješenje – odjednom mi se u glavi počeo odvijati, recimo da je, paklenski plan…
- Da čujem – reče i sjedne. Kontrašef je odavno zapanjeno sjedio u kanti sasušene boje i razjapljeno buljio u naš razgovor. I šefova je kanta sa sasušenom bojom spremno dočekala njegovo dupe.
- Ja preuzimam distribuciju duša za "gore", Maurice za "dole", ostajemo u istom prostoru, zapravo sa istim ciljem i vuk sit i koza cijela.
Obojica su se zdvojno pogledala. Prvo je Šef počeo tuckati prstom po sljepoočnici, onda izravnao kažiprst, koji je prešao na usta i čvrsto ih stisnuo, da bi onda otplazio što dalje od njegovog lica, valjda mu se gadilo, štogod… i samo je promrmljao. Šef, mislim, ne prst, mada nisam siguran… - Hmmmmmmmmm.
Kontrašef je počeo nešto zbrajati, onda je ustanovio da nema smisla kreirati dodatne prste na jednoj ruci jer mu je originalnih usfalilo, pa im je pustio na volju tako da su Šefov kažiprst i Kontrašefovi dodatno izmišljeni prsti odlepršali negdje među smeće i tamo zasnovali domove, našli posao u uredima gdje okreću stranice umornim pisarima, imaju svoje male prste i prstekice… no i Kontrašef tada izjavi veleumno… - Hmmmmmmm. Mmmmm. Mmm… M? M!!!
- Da, to bi išlo! – reče odjednom Šef, a Kontrašef se složi. Mogao bih se zakleti da se nebo počelo otvarati, no kako je onaj koji ga inače otvara bio odsutan i upravo potpisivao svoj prvi ugovor s Vragom, tako je nebo odustalo i ostalo tako visjeti kao poluotvorena vrata, i to od one sorte vrata iza kojih se komeša šesnaest uragana.
- Dobro je Gabriele, kukavica jesi, ali nisi glup. Maurice? Slažeš li se s tim?
- Svakako, dapače, odlično… - trljao je ruke izazivajući sa svakim "trljajem" malene plamičke po dlanovima.
- Od sutra počinjete.
- Hvala Šefe.
- Hvala Gazda.
- Nema na čemu. I… obaveza čuvanja Bezimela i Garmozela prestaje.
- Hvala Šefe, ali… ja trebam ljude.
- I je trebam ljude, Gazda
- Što, njih dvojicu?
- Pa naravno! – uglas progovorismo Maurice i ja – Svakako!
- I Razbizubilu! – na to se kozica nasmiješi… moram joj pothitno savjetovati sa ili a) ode zubaru ili b) prestane se osmjehivati je stalno mislim da će me pojesti, sirovog, u komadu.
Garmozel i Bezimel su se malo jače pribili uza zid zgrade… problijedili su…
- Stari moj, najebali smo!
- Nismo stari moj, samo su nas zajebali.


Post je objavljen 23.10.2006. u 23:40 sati.