Marketing
Smrdi, smrdi, užasno smrdi
Artwork by ©2005/2008 *deligaris
Opet smo nas dvojica ostali sami.
Onaj, kako mu je ime… Belzebub ili tako nešto i onaj drugi… Zulukafer… ma ne… a-ha, da, Garmozel i Bezimel su opet našli nekakav rat tko zna gdje, Rodezija, Kampućija, Lesoto, Afganistan Bananistan, Mbwana-Mbwana, baš me briga. Javljali su se povremeno dopisnicama, dobro im je išlo, provizija raste, još planiraju otvoriti vlastiti biznis, mada, pod ugovorom su sa mnom i sa Mauriceom do kraja stoljeća… to ćemo još vidjeti, djeco…
Razbizubila je, kako je javila, skupila "curke" i sad jašu nebom u potrazi za palim ratnicima.
Naravno, jasno je da nisu nikakve Valkire, i Valkire su već uložile službeni prosvjed pred Komisijom za Zaštitu Digniteta Mitoloških Bića, ali će se prva sjednica održati tek za dvadeset godina, kada se predsjedavajući, Kerber, probudi iz sna i kad tajnik Stalnog Vijeća, Kiklop, pronađe naočale. Do tada, Razbizubila sa svojim "babama" zajebava pošteno poginule ratnike i na prevaru ih vodi u pakao.
Tako sam konačno mogao porazgovarati sa mojim dragim suradnikom:
- Maurice… znaš… meni tu nešto smrdi…
Njuškajući malo:
- Ne znam… i meni…
Sad sam ja njuškao:
- Ma neee… ne tvoje noge… čekaj… da… tvoje noge očajno smrde. Da bar opereš kopita.
- Papke.
- Kopita.
- Ma, papke.
- Pa nisi svinja-čovjek nego čovjek-jarac, Maurice, daj se urazumi!
- Ahaaa… i sad mi to veliš… pa pored tebe živog
- Živog?
- No, ne skači na svaku riječ… pored tebe nitko ne može ostati normalan, čak su nam i šefovi malo smaknuli u zadnje vrijeme…
- I ti si to primijetio?
- Pa jasno! Šef koji je nekoć bio Kontrašef i Kontrašef koji bijaše Šef i obrnuto… ludi su do daske… nikad luđi! Jučer je Kontrašef naredio da se dvije opatice otpreme u pakao, a Šef je tražio Uvjerenje o Griješenju prije nego ih pusti…
- I?
- A, još su gore, u Čekaonici… posjeduju Nalog za Pakao, zajedno sa ovjerenom Otpremnicom i potpisanim Tovarnim listom, ali će se, izgleda, morati izvući kroz Popis škarta…
- Hej, Maurice… o čemu ti to pričaš? O špediciji ili o Paklu?
- Pa o Paklu… samo što je to u zadnje vrijeme postala takva štala da mi je isto k'o da pričam o špediciji.
- Da, no, tu negdje se motaju i moje tlapnje i to da smrdi…
- Šmrk… šmrk…
-…U prenesenom smislu…
- A tko ga je prenio?
Mauriceova naivna faca me uvijek natjera u plač… od smijeha. Kako taj đavolak sve doslovce shvaća, to je naprosto preslatko., ali me isto tako preslatko baci iz takta k'o i getribu iz motora kad se krivo promijeni brzina.
- Bzzzzzzz, škrgut… Maurice… nitko nije prenio smisao, bio im je pretežak – da, i ja znam potpiriti njegovo shvaćanje podbadanjem… to je jače od mene.
- Kome? I koliko je težak? – sad već vidim da me prokužio… pa podbada on mene…
- Piše ti na Računu za Uslugu…
- Gabriel? – sad je pomalo i Maurice počeo izlaziti iz takta, sa tričetvrtinskog je prešao na Ŕ-četvrtinski.
- Mhm?
- Ti to mene?
- Naveliko… kako si pogodio?
- A, znaš me, k'o prstom u pekmez.
- A, da… k'o prstom u… govno? Nego, što ti mene danas vrtiš unaokolo, a meni sve smrdi, pa čak i to tvoje ponašanje.
- Kako to misliš?
- Imam dojam da ova dva naša geliptera…
- Tko, Gargamel i Azriel?
- Inače, dripci se zovu Garmozel i Bezimel, ali ne radi se o njima…
- Nego?
- O Šefu i Kontrašefu…
- Molim!!!
- Koga?
- Gabriel… ne zajebavaj. Kako to misliš o Šefu i Kontrašefu… što je s njima?
- Mislim da nisu ono za što se izdaju.
- Kako?
- Razmisli.
- Ne… ne znam na što ciljaš.
- Maurice, nas petoro je žrtva prevare.
- Aj, krasnih li žrtava…
- Gledaj, što misliš, zašto otprema u raj toliko sliči na otpremu u pakao… samo ne smrdi po sumporu nego po tamjanu… nadalje, do sada sam u raj otpremio devetnaest lopova, četiri kockara, sedam žderonja… nije li to malo čudno? Mislim, ono, smrtni grijeh i to… a čini mi se da i kod tebe… ma daj Maurice… zbroji 2 i 2, gdje ti je mašta?
- 2 i 2 su 8… eto… maštam… Da, zbilja, ja u zadnje vrijeme u pakao otpremam nevinu djecu, svećenike… zbilja nešto ne valja.
- Velim ti… imamo posla s prevarantima svoje vrste…
U tom je trenutku soba u kojoj smo sjedili postala svjedokom vrlo zanimljivog vizualno-auditivno-olfaktivnog fenomena.
Naježile su mi se sve dlačice koje sam imao i one koje nisam, zasmrdio je sumpor, a crvena tama i jarka svjetlost su se izmjenjivali kao u disku stroboskop. Munje su počele sijevati, iz poda je počela izbijati vatra. Odnekud je doplovio miris tamjana pa smo imali H2S-tamjanizaciju, što je poprilično zanimljiv smrad jer grize pluća, onome, naravno, koji ih još ima (cinizam uperen protiv tebe idiotsko piskaralo). Svuda oko nas je zujalo k'o da lete muhe
I Maurice i ja smo mahali rukama, ali te muhe su valjda bile nekakvi muhopterixi jer se nisu dale otjerati. Nije to sve skupa dugo trajalo, a kad se situacija razbistrila, nasred sobe je stajao jedan uredski stol, dvije stolice i četiri lika, vrlo poznatih fizionomija.
Naravno, bili su tu Šef i Kontrašef, sjedeći na stolicama, ali iza njih…
Ne znam prvo kako opisati likove koji su veličinom daleko nadmašivali veličinu same Zemlje, a opet su stali u tu kancelariju, mislim, to je nešto… ma, to je čista metafizika potkrijepljena stereotipima.
- Maurice, Gabriel – progovori skoro podzvučnim glasom ogromna bijela spodoba čija je aureola isijavala blještavo svjetlo i grijala kancelariju – mislim, stereotip nad stereotipima.
Obojica smo, zapravo, zanijemili, jer – do sada smo čuli da se tom gospodinu obraća samo u molitvi, i to na vrlo eterično-ezoteričan način kojeg nismo mogli shvatiti niti Maurice, a niti ja, i nekako nam nije niti na kraj pameti bilo da progovorimo ma i jednu riječ.
Tako nekako slično, samo uz višu tenziju, reče i ogromna crna spodoba.
- Vas dvojica… vi… vi… vi ste ono što mislim da jeste?
- Za razliku od nekih ovdje – reče Bijeli pogledavši prijekorno Šefa – ja se telepatijom služim samo uz prijeku potrebu i u nuždi, to, prijatelju?
- Ja? Moja telad ne pati.
Čekaj, tko je ovo – Lucifer glavom ili tata Krpić?
- Gabriele, dopusti da se predstavim – Lucifer Krpić, tebi na usluzi.
Sjeo sam na pod. Osjećao sam se kao da sam od hladetine koja dugo, dugo, dugo vremena već nije vidjela unutrašnju stranu vrata dobro ohlađenog frižidera.
Maurice je blenuo otvorenih usta, očiju, ušiju, nosa, grla, čmara, što sve taj nije otvorio:
- Ali, ali… ali… ali, ali… ali, ali, ali…
- Maurice, dopusti da se ja tebi predstavim – Gabriel Anđelković, tebi na usluzi.
- Huh – rekoh – već sam mislio da su zaista došle "Glavešine".
- Ne Gabriele, imenjače moj, ne… glavešine nikada ne dolaze. Zapravo, pardon, glavešina. Dolaze samo najistaknutiji predstavnici obiju sukobljenih strana – Dobra i Zla, Raja i Pakla, Lijevog i Desnog, Gore i Dole… ukratko, predstavnici Neba i Zemlje. U ovom slučaju Lucko i Gaber, vama na usluzi.
- A tko su onda ova dvojica? – pokaže Maurice na dotadašnje Šefa i Kontrašefa.
- Manje važno. Da zadovoljim znatiželju – bijedni đavoli. – reče Lucifer.
- Da se razumijemo, imamo ovlasti sa Najvišeg Mjesta da u Ime Njegovo raskidamo, sklapamo, rastavljamo, sastavljamo, jebemo pa zaudaramo sve što su ova dva kripla napravila u zadnjih mjesec dana.
- Uglavnom, smatrajte nas Revizijom.
Sjeo sam i po drugi put, iako prvi puta nisam baš ustao.
- Znam da se ponavljam – rekoh – ali, Maurice, najebali smo.
- Jesmo, najebali smo.
Post je objavljen 31.10.2006. u 22:06 sati.