Ovdje se zahtijeva pronicavosti
Tko je pronicav neka odgoneta broj Zvijeri
Jer, njen je broj uistinu broj Čovjeka
Taj je broj šeststotinašezdesetišest!
Biblija, Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu, Otkrivenje, 13:18
There's a lady who's sure
All that glitters is gold
And she's buying a stairway to heaven
… putovali smo…
… prema…
… raju …
… Raju?
Nešto je čudno.
Anđeli lepršaju oko nas u svojim latex bijelim suknjicama i mrežastim halterima, u toplesu…
- Oprosti… Raj? Ili bijeli fetiš latex pakao?
- Pa… zar to nije isto?
- Nisi smiješan, uopće…
"And she's buyin' a stairway to heaven…"
Vrata raja, ogrebena lancem na čijem kraju visi kuka… ruka?
Opet je netko lud…
- Jesi li siguran da me vodiš u raj?
- Opusti se, rekao sam ti da niti raj nije više kao što je nekoć bio
- Da, definitivno mi sliči na fantaziju napušenog epileptičara
- Izvoli, uđi… - i gurne me, sasvim nerajski, kroz rajska vrata…
… vrata… a? NE!
… nema NIČEGA!!!
A!
Aa!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Dok sam se pribrao…
"And she's buyin' a stairway to heaven…"
… i ta prokleta stvar od Zeppelina…
… već sam letio punom brzinom prema dolje, onako, propadajući, tiho, padajući, kao u snu…
"So… so you think you can tell… heaven from hell"
…aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa….
Površina onoga za što sam s punim pravom držao za zemlju koja će me sad na primiti i rasprsnuti na nekoliko kvadrtanih metara približavala se spektakularno…
… sporo…
… psihodelično…
… u spirali puževe kućice na leđima moruzgve… ili je ta simbioza obrnuta…
… padao jesam, ali padao sam kao da sam frizbi, polako, u vrtnji i laganom luku, kao da me netko ispišao odnekud… to više nije bio onaj isti, stravični pad…
Koji mi se kurac događa?
Prvo me ubije šleper, onda budem žensko, pa zbrišem u tijelo od stopedeset kila, pa skoro pojebem klijenticu, pa joj maznem tu neku tjelesnost…
Čekaj… jel' ja to imam onaj završni film?
Ne bih baš rekao… pomalo parcijalno… kao da sam ga već nekoliko puta imao… dođe mi da zapjevam "Moj život je, moj život je… moj život je… sa-pu-ni-ca".
I je, i tako ću i završiti – kao mjehur od sapunice, a ovo sada je moja katastrofična posljednja minuta, sekunda… sad ću na…
Krepati…
…aAAAAAAa…
Uz lagani trzaj prema gore, tresnuh o nešto tvrdo…
… gdje sam…
"I'm running back, I will return…"
Kad bi bar kroz sav taj košmar, za koji sam siguran, bar sada, da je san, prestala ta glazba.
Auuuuuuuuu
Tik, tak tik, tak tik,tak…. Dong! Donnnggggg! Drinnnnnggggg!"
Zašto snovi uvijek ovako očajno zvižde, urlaju, zavijaju, cvile, zvone?!?
Zvone!?!
Budilica!!??!
Da, budilica!
Ukočeno se odbivši od kreveta, špricajući znoj svuda po sobi (da, zidovima bi od tolikog znoja trebalo sušenje) sjedoh razrogačenih očiju u krevetu... moja soba… moje plahte… i moj znoj, ledeni.
Deja vu?
Ima li mačka na mom krevetu?
Divljački sam se izokrenuo oko svoje osi, mačka nigdje nije bilo, pronjuškao sam zrak…
… nema smrada govana…
Recite mi da sam sav taj košmar SANJAO!
A jedan lagani glas pored uha mi prošapće:
- Nisi, sve je to u tvojoj glavi.