Večera za 6

"U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo" pjevao je koncem sedamdesetih i tamo negdje do kraja osamdesetih Branko Kockica, obučen u retro košulju na, naravski, kockasti uzorak. Generacijama koje su tada odrastale, a u koju i ja spadam, ovaj pjesmuljak Branka Kockice bio je nešto kao osobna Biblija. Mi smo zaista vjerovali u to što se onda zvalo "drugarstvo" , a koju godinu kasnije polagali smo i pionirsku zakletvu sastavni dio koje je bio, između ostalog "i biti vjeran iskren drug koji drži datu riječ." Kada danas stariji pričaju ovima skroz mladima kako su nekad ulice bile pune dječjih bandi i velikih ekipa koje su se danonoćno igrale pod prozorima - to je istina a ja sam živi svjedok. Svoju staru sam viđala samo onda kad me trebalo nahraniti. Ulica i društvo, moji drugovi i drugarice, bili su moj svijet. A i roditelji su bili poput nas - jedva su čekali da nas spraše vani pa da sa svojim odraslim drugovima i drugaricama kavenišu i puše drinu bez filtera. O, da, drugarstvo je cvalo u ta mračna vremena.

Onda su došle devedesete i famozni izlazak iz "srbokomunističkog mraka" na svjetlo demokracije obojene u crveno-bijele kockice i urešene krivim ustima Velikog vođe koji je htio što više malih i velikih Hrvata. Odbacivalo se ogorčeno sve što je podsjećalo na raniji sistem pa je tako i riječ "drugarstvo" promptno zamijenjena "prijateljstvom". Osobno, nemam problema sa terminologijom dok god smisao ostaje isti, no problem je što se ovdje smisao poprilično izmijenio, izvitoperio, degenerirao, ali, ne samo smisao nego i značaj kojeg je drugarstvo/prijateljstvo imalo među ljudima. "Prijateljstvo" sve više postaje druženje iz interesa, druženje s onima koji su nam "isplativi", sa onima koji bi nam mogli "koristiti". Drugim riječima, prijateljstvo je postalo sinonim za guzičarenje, karijerizam i stranačko šupkarenje. Istovremeno ono pravo prijateljstvo/drugarstvo postaje marginalizirano i na njegovo mjesto, najprije sramežljivo a onda sve agresivnije, stupa "obitelj." I to ne samo ova svjetovna, nego i ona "nebeska, Sveta obitelj" . Crkva, ta matora razvratnica, hoteći nadoknaditi sve ono što je propustila u vremenima kad je zasluženo bila stjerana iza samostanskih zidina, započinje agresivni pohod sa svojim "vrijednostima" . Ono što želim reći jeste da je prijateljstvo/drugarstvo prognano iz života ljudi udruženim djelovanjem kapitalizma i Crkve koji, u konačnici, imaju isti cilj - stvoriti što više ovaca kojima se može manipulirati, koje se drži u pokornosti, što više otuđiti ljude, razbiti klasnu svijest ali i bilo koju drugu povezanost među ljudima, razjediniti ih. Tu "obitelj" stupa na scenu. Svođenje svih afiniteta čovjeka na štovanje "krvne veze" kao gornjeg plafona čemu treba težiti, prvi je i glavni korak ka stvaranju kvalitetnog kršćanina, puritanca, konzervativca, ili, pojednostavljeno, ovce.

Najlakše se manipulira ljudima plemena, "ognjištarcima". Sa ljudima kojim su "krv i tlo" svetinje. Takve se likove uspješno novači u vojsku, njih je lako potaknuti da mrze, da ruše, da osvajaju. No, to nije sve. Obitelj je motiv i inspiracija. Svi tajkuni, političari i ostali kriminalci koji su ovu državu opustošili u zadnjih 20 godina to su radili iz jednog,jedinog razloga - da pribave sebi i "svojima" bogatstvo, da njihovo pleme, njihova krv bude obilato snabdjevena, da "obitelj" bude jaka. Naravno, nisu svi ljudi koji su prihvatili kapitalističko-crkveni nauk da je "obitelj svetinja" lopuže i kriminalci, najveći broj njih su tek anonimne nule koji nisu ni svjesni da su živi, no oni kao takvi su baza, temelj društva kakvo danas imamo, i u kojem je poželjno veličati krvnu vezu i "cosa nostru" kao jedinu prihvatljivu i ispravnu životnu filozofiju, a svaki drugi oblik povezanosti među ljudi marginalizirati i obezvrijeđivati.

Prijateljstvo je, stoga, danas subverzivni element. Davati prednost prijatelju pred, primjerice, roditeljem ili, ne daj bože, djetetom, ili nekim drugim krvnim srodnikom - to je svetogrđe za ognjištarce, dakle za barem 90% društva. Onaj tko stavlja prijateljstvo na prvo mjesto liste prioriteta, taj prednost daje vlastitom odabiru a ne biološkoj nužnosti i, stoga je takvim čovjekom teže je manipulirati. On razmišlja i ugađa sebi a ne plemenu. Da, neki će vjerojatno reći kako baš bezuvjetno prihvaćanje onog što nismo birali - u ovom slučaju srodstva - predstavlja vezu koja nadmašuje prijateljstvo. No onda bismo isto mogli reći i za karcinom ili kakvu drugu opaku bolest koja je isto notorna biološka nužnost, hajdemo i to bezuvjetno voljeti i štovati. Krvna veza, uostalom, zato i postoji - da nas "obdari" degenerativnim oboljenjima predaka od kojih ćemo jednog dana umrijeti. To je jedini smisao krvne veze, bez obzira na patetične prosere onih kojima je obitelj sve, poput, primjerice, nove predsjednice države .Stvarno nema smisla toliko veličati "obiteljaštvo", ali, iskreno, nijemim, slijepim i gluhima nema ni smisla išta objašnjavati jer pleme ne prihvaća drugačije mišljenje.

U ovoj dolini egoizma, sebičnosti i samozaljubljenosti u vlastiti gen, ljudi postaju sve otuđeniji. Zajednica se svodi na skupine krvnih srodnika koji sebično brane interes svog plemena. Crkva i krupni kapitalisti mogu reći da su ostvarili cilj - ljudi nikad nisu bili otuđeniji jedni od drugih, i podložniji jadnoj, bijednoj utjesi koju dobijaju u trgovačkim centrima gdje sumanuto kupuju "za obitelj" i crkvama gdje im Crvenkapice prodaju maglu i vladaju njihovim umovima. Udruženi zločinački pothvat na ugradnji "plemenskog čipa" u glave ljudi nikad nije bio aktivniji nego danas. Jedino što nas može spasiti jeste - iskreno prijateljstvo.