Večera za 6

Danas sam srela svog bivšeg jebača. Možda vam ovaj početak zvuči odveć vulgarno, ali ja stvarno ne znam kako bih drugačije nazvala tog čovjeka. Partner mi nije bio, jer partnerstvo podrazumijeva nekakvu uzajamnu vezu, davanje i primanje, ozbiljnost, postojanost. Osim toga sam naziv "partner" zvuči tako uštogljeno, kao da prepričavamo sadržaj brošure o seksualno odgovornom ponašanju tako da ne dolazi u obzir u mom vokabularu.

Ljubavnik - ni to mi nije bio jer ljubavnik nije samo onaj koji vas poševi nego i onaj tko vas miluje, tko vam priča šutke, tko poznaje vaše tijelo i vašu dušu bolje i od vas samih, tko u trenucima kada vodite ljubav umije postići da se samozaboravite, barem u tom trenutku, i koliko god to zvučalo kao kliše - da postanete jedno. Ne sjećam se da sam ikad sa njim to doživjela. Ne sjećam se da sam ikad željela sa njim to doživjeti.

Susret s bićem iz moje prošlosti natjerao me da se malo prisjetim detalja. Zašto sam se seksala sa njim kad, realno gledajući, na prvi pogled nije imao ništa što bi me fizički privuklo - ni visinu, ni bog zna kakav izgled, ni plave oči, ni smisao za humor? Ah, da, sjećam se - bio je intenzivno sjeban. Uvijek su me privlačili takvi primjerci. Ovaj je, uz to, bio zvijer u krevetu, zapravo kad malo bolje razmislim - nevjerojatno je da muškarac tako krhke građe umije biti takav maratonac, takva erektilna zvijer. Naravno, bilo mi je jasno da osim činjenice da sam mu privlačna postoji još jedan razlog koji potpiruje njegovu vatru - a taj razlog imao je kratko i zvučno ime koje glasi "krivnja". On je, naime, bio preljubnik.

Ne postoji veći gušt od seksa s katoličkim preljubnikom kojeg pere osjećaj krivnje. To je kao da uranjate u središte pakla i nazad, ali sa orgazmom. Takvi likovi su psihički razapeti između onog što žele i onog što moraju, i iz takvog procjepa često nastaju vrhunske erekcije i brutalno dobre seksualne egzibicije. On bi vas rado odbio od sebe ali vas ujedno mora imati. On bi najradije zaboravio da se išta dogodilo, ali svejedno svaki slobodan trenutak provodi planirajući kako da vas ponovno sretne. On želi izbjeći mjesta na kojima se pojavljujete - ali se svejedno uvijek nacrta tamo. Skrivate se, što predstavlja dodatno uzbuđenje, ta spoznaja da radite nešto zabranjeno. Užitak je garantiran, ali samo ako od početka prihvatite licemjerna pravila njegove igre. Prvo, da neće napustiti svoju djevojku/ženu zbog vas ni zbog bilo koje druge. Drugo, prevarena ima sveti status žrtve o kojoj preljubnik, često nakon seksa, zna pričati tonom kojim inače pričamo o djeci ili kućnim ljubimcima. Jasno vam je da ga ona već odavna ne uzbuđuje nego u njemu izaziva samo poštovanje, dok je sa vama obrnuta situacija. To bi, eto, bile neke osnove.

Sa mnom je varao svoju dugogodišnju djevojku sa kojom je bio, oh kakve li strahote, još od srednje škole. Bila je to jedna od onih veza u kojoj se već sve unaprijed zna - njihovi roditelji su se poznavali, obiteljska druženja su se redovito održavala, odokativno se već znalo u kojoj će crkvi mladi katolički par sklopiti zavjet, eventualni prekid bio je prihvatljiv samo u slučaju nekakve prirodne kataklizme u kojoj bi ljudska vrsta nestala ko nekad dinosauri. U stvari, već tada se čekao onaj prijelomni trenutak koji se naziva "neplanirana trudnoća" pa da ih poveže u svetu zajednicu koju Bog sastavi a čovjek ne rastavi, da zazvone vjenčana zvona, a razgaljena, oznojena i po janjetini i kapuli vonjajuća rodbina, između kojih njih barem 95% varaju svoje partnere, nazdravi uplovljavanju mladenaca u živo blato zvano "brak".

15 godina kasnije se susrećemo. Imam tamne naočale na licu i to mi omogućava da ga podrobno pogledam - on gleda u mene sa nekim čudnim očekivanjem u pogledu, ništa se nije promijenio. Pravim se da ga ne prepoznajem. Tada shvatim - ona je pored njega. Ista ona koju je varao prije toliko godina sa mnom i tko zna sa još kojom. Čak joj je i frizura ista kao nekad. Između sebe vode centralnu ličnost svoje bračne laži - dijete. Na trenutak, neki zagušljivi osjećaj me preplavio - onda sam shvatila da se zgražam od toga, od svega što me okružuje, od svih ovakvih ljudi koji žive laž zato da bi bili prihvaćeni, od onih koji ih potiču na laž, i učinilo mi se tad kao da se svi krećemo u krugu, poput onih hrčaka što trče uvijek u rotirajućem kotaču u svom malom, staklenom kavezu.

Usput, ako želite zaista znati kako izgleda pedeset nijansi sive u praksi, poševite se u podrumu zgrade koja nema čistačicu.

Zašto, oh, zašto ne uvedu neko obavezno psihološko testiranje prije samog čina razmnožavanja??

Kad ideš posvojiti dijete, podvrgnu te strahotnoj proceduri. Cijeli timovi psihologa, defektologa, pravnika, sociologa redaju se nad tobom, proučavajući te kao mikroskopski preparat. Kao da jedva čekaju da pronađu neku devijaciju u tvojoj ličnosti, neku tamnu mrlju koja će te raskrinkati i učiniti nepoćudnim posvojiteljem. Gleda se svaki detalj, bilježi svaki minus. Takvo testiranje ne prolaze ni oni koji konkuriraju za svemirski program NASA.

Nasuprot tome, kad se biološki reproducirate nitko ne postavlja pitanje jeste li prikladni za roditelja i hoće li to dijete, a bogami i okolina, ispaštati uslijed vašeg roditeljskog pristupa. Roditeljstvo - to je vaše PRAVO koje nitko ne dovodi u pitanje. Nema testiranja, nema psihoanaliza i svih onih čudesa kroz koja prolaze oni koji posvajaju. Samo čestitke dolaze u obzir, a bilo kakva propitkivanja tipa "pa zar je svijetu potrebna još jedna kopija tog kretenoida?" smatraju se politički nekorektnima, dok oni koji ih se i drznu postaviti obično bivaju osuđeni od strane pronatalitetne javnosti.

Šetamo nekidan rivom. Lijep je, sunčan dan, kao da nije zima nego početak ožujka, ono kad vam odasvuda osmijeh na lice mame procvale lukovice narcisa i zumbula. More je nekako intenzivno plavo, nebo se ogleda u njemu, a po moru polako, elegantno, profinjeno i eterično klize labudovi. Ima već desetak godina da se cijela kolonija ovih dugovratih ljepotana udomaćila ovim dalmatinskim krajevima i postali sastavni dio pejzaža i jedna od atrakcija našeg grada koju putnici namjernici obavezno bilježe svojim foto aparatima. Skroz su se udomaćili i navikli na ljude koji ih hrane, doduše sa lošim napojem (kruh, smoki i slično), no hajde pa recimo da je dobra namjera ipak najbitnija u svemu tome. Svojim dolaskom unijeli su tako nužnu raznolikost u kraj poznat samo po dosadnim i nasrtljivim galebovima, tako da ih je nemoguće ne voljeti.

Pažnju mi privuče četveročlana obitelj. Stoje na obali i bacaju kamenčiće u more. Naizgled nevin i svakodnevan prizor, no samo ako se pozornije ne zagledate. Naime, par metara ispred njih, jedan labud elegantno brodi morskom površinom i nevino pogledava u njihovom pravcu misleći, valjda, u svojoj labuđoj glavi da ovi dobri ljudi imaju malo kruha za njega. Ćorak, oni nemaju kruh u rukama nego pune šake kamenja skupljenog na žalu a on je u dometu njihovih projektila. Svo četvoro, predvođeni ocem poprilično široke, skoro kromanjonske glave čije obrise nazirem i u vanjštini djece, nastoje kamenom pogoditi labuda, natječući se međusobno u tome koji je precizniji.

Primjetih da je još nekoliko ljudi, kao i ja, zastalo i zuri u nevjerici u ovu obitelj. To je onaj osjećaj kad sami sebe pokušavate uvjeriti da ste nešto pogrešno vidjeli i shvatili, iako vam je savršeno jasno da niste. Kamenje pljušti oko labuda koji još uvijek ništa ne kuži, sve dok mu jedan od projektila nije okrznuo kljun. Jadna ptica na to odmah udarila kontru i počela pedalirati što dalje od ovih divljaka. Uto se otac okrenuo i ugledavši naše zgrožene poglede ostao je, štono bi se reklo domaćim jezikom, "posran". "Djeco, pazite da ne pogodite labuda," reče sa nazalnim naglaskom, misleći valjda da smo mi svi budale sa kvocijentom inteligencije karakterističnim za vukojebinu iz koje je i taj gmaz od čovjeka dopuzao u grad i proširio svoj genom.

Nemam razloga vjerovati da će njegova djeca izrasti u fine, kulturne i nenasilne mlade ljude. Nemam razloga vjerovati da će iti jedno od njih biti plemenito i suosjećajno prema slabijima od sebe. Taj prizor obiteljskog druženja uz torpediranje labuda kamenjem dovoljan mi je pa da sa popriličnom sigurnošću konstatiram - majka Priroda griješi svaki puta kad ovakvom korovu omogući podmladak.

I baš zbog ovakvih pitanje iz početka ovog teksta ima itekako smisla.