Zašto, oh, zašto ne uvedu neko obavezno psihološko testiranje prije samog čina razmnožavanja??
Kad ideš posvojiti dijete, podvrgnu te strahotnoj proceduri. Cijeli timovi psihologa, defektologa, pravnika, sociologa redaju se nad tobom, proučavajući te kao mikroskopski preparat. Kao da jedva čekaju da pronađu neku devijaciju u tvojoj ličnosti, neku tamnu mrlju koja će te raskrinkati i učiniti nepoćudnim posvojiteljem. Gleda se svaki detalj, bilježi svaki minus. Takvo testiranje ne prolaze ni oni koji konkuriraju za svemirski program NASA.
Nasuprot tome, kad se biološki reproducirate nitko ne postavlja pitanje jeste li prikladni za roditelja i hoće li to dijete, a bogami i okolina, ispaštati uslijed vašeg roditeljskog pristupa. Roditeljstvo - to je vaše PRAVO koje nitko ne dovodi u pitanje. Nema testiranja, nema psihoanaliza i svih onih čudesa kroz koja prolaze oni koji posvajaju. Samo čestitke dolaze u obzir, a bilo kakva propitkivanja tipa "pa zar je svijetu potrebna još jedna kopija tog kretenoida?" smatraju se politički nekorektnima, dok oni koji ih se i drznu postaviti obično bivaju osuđeni od strane pronatalitetne javnosti.
Šetamo nekidan rivom. Lijep je, sunčan dan, kao da nije zima nego početak ožujka, ono kad vam odasvuda osmijeh na lice mame procvale lukovice narcisa i zumbula. More je nekako intenzivno plavo, nebo se ogleda u njemu, a po moru polako, elegantno, profinjeno i eterično klize labudovi. Ima već desetak godina da se cijela kolonija ovih dugovratih ljepotana udomaćila ovim dalmatinskim krajevima i postali sastavni dio pejzaža i jedna od atrakcija našeg grada koju putnici namjernici obavezno bilježe svojim foto aparatima. Skroz su se udomaćili i navikli na ljude koji ih hrane, doduše sa lošim napojem (kruh, smoki i slično), no hajde pa recimo da je dobra namjera ipak najbitnija u svemu tome. Svojim dolaskom unijeli su tako nužnu raznolikost u kraj poznat samo po dosadnim i nasrtljivim galebovima, tako da ih je nemoguće ne voljeti.
Pažnju mi privuče četveročlana obitelj. Stoje na obali i bacaju kamenčiće u more. Naizgled nevin i svakodnevan prizor, no samo ako se pozornije ne zagledate. Naime, par metara ispred njih, jedan labud elegantno brodi morskom površinom i nevino pogledava u njihovom pravcu misleći, valjda, u svojoj labuđoj glavi da ovi dobri ljudi imaju malo kruha za njega. Ćorak, oni nemaju kruh u rukama nego pune šake kamenja skupljenog na žalu a on je u dometu njihovih projektila. Svo četvoro, predvođeni ocem poprilično široke, skoro kromanjonske glave čije obrise nazirem i u vanjštini djece, nastoje kamenom pogoditi labuda, natječući se međusobno u tome koji je precizniji.
Primjetih da je još nekoliko ljudi, kao i ja, zastalo i zuri u nevjerici u ovu obitelj. To je onaj osjećaj kad sami sebe pokušavate uvjeriti da ste nešto pogrešno vidjeli i shvatili, iako vam je savršeno jasno da niste. Kamenje pljušti oko labuda koji još uvijek ništa ne kuži, sve dok mu jedan od projektila nije okrznuo kljun. Jadna ptica na to odmah udarila kontru i počela pedalirati što dalje od ovih divljaka. Uto se otac okrenuo i ugledavši naše zgrožene poglede ostao je, štono bi se reklo domaćim jezikom, "posran". "Djeco, pazite da ne pogodite labuda," reče sa nazalnim naglaskom, misleći valjda da smo mi svi budale sa kvocijentom inteligencije karakterističnim za vukojebinu iz koje je i taj gmaz od čovjeka dopuzao u grad i proširio svoj genom.
Nemam razloga vjerovati da će njegova djeca izrasti u fine, kulturne i nenasilne mlade ljude. Nemam razloga vjerovati da će iti jedno od njih biti plemenito i suosjećajno prema slabijima od sebe. Taj prizor obiteljskog druženja uz torpediranje labuda kamenjem dovoljan mi je pa da sa popriličnom sigurnošću konstatiram - majka Priroda griješi svaki puta kad ovakvom korovu omogući podmladak.
I baš zbog ovakvih pitanje iz početka ovog teksta ima itekako smisla.
Post je objavljen 01.02.2015. u 16:08 sati.