Večera za 6

Rekoh sebi - krajnje je vrijeme da napišem koju riječ i o njoj, mojoj najboljoj prijateljici. Mojoj vjernoj druzi koja je sa mnom tamo negdje od moje hormonski uzburkane četrnaeste pa sve do danas.

Prijateljstvo smo započele incognito, skrivajući se iza škole, ili po školskim zahodima koji su, u ono vrijeme, neodoljivo podsjećali na interijer iz "Sivog doma". Ona je bila na lošem glasu, i naše je prijateljstvo u početku bilo tajno, skriveno od staraca i nastavnika . Jako brzo sam je zavoljela, sa njom u društvu osjećala sam se nekako "cool" i odrasla, počele smo se često družiti, prvi izlasci, prve ljubavi, prva razočarenja. Uvijek je, nekako, ona bila tu, uz mene, tiha i neprimjetna ali tako suosjećajna prema svim mojim malim i velikim emotivnim traumama. Eh, što smo sve zajedno prošle, ja i Ona.

Kad pogledam unazad, tolike sam noći provela pričajući joj šutke i bez glasa sve što mi je bilo na duši. Nudila sam joj sebe na pladnju bez ikakve prijetvornosti i glume - jednostavno, samo s njom sam bila sasvim svoja. I u tim trenucima povjeravanja osjećala sam se nekako - besmrtno i veliko. Jedva sam čekala da se stiša dnevna vreva, da se smire dojmovi, i da joj uz taktove tada popularnih sentiša koji su odzvanjali iz "TDK" kazetaša sve ispričam - kako sam ga sinoć srela dok sam šetala, kako smo se značajno pogledali, kako mi se čini da ima šanse da se nešto dogodi, kako je život tako lijep i prepun iznenađenja...

Odmah nakon seksa hrlila bih joj u susret, izvlačila se na prstima iz kreveta u kojem je on ležao, i žurila da joj sve ispričam, da joj se povjerim, izjadam, pohvalim, jer sam znala da će sve moje tajne čuvati u sebi kao i svaka prava prijateljica. Njene oči bi se žarile u tami dok me je slušala - tada shvatih da se onaj stih: "Svijetliš u tmini, sanuješ pod štitom, sva si od straha, sva od dobrote..." - odnosi upravo na Nju. I kad su došle prve tuge i razočarenja, i onda je bila tu. I tad je sućutno slušala, bez uplitanja, kako se ruši moj svijet i kako, negdje, u tim ruševinama prkosno i ljutito tražim cigle za izgraditi neke nove dvorce.

Nekad...nekad bismo prekidale vezu, pa se ponovno mirile, i za razliku od svih mojih drugih prijateljica njoj nikada nisam morala ništa objašnjavati niti joj se ispričavati...ona je, jednostavno, uvijek čekala na mene, čekala da joj se ponovno vratim. I ja sam joj se uvijek vraćala.

S vremenom sam nakupila nekoliko godina više i naše skrivanje je prestalo, postale smo nerazdvojan par u svakom društvu. Toliko sam je voljela da sam od svih svojih ljubavnika tražila da prihvate i njeno društvo, nas dvije smo dolazile u paketu. I lijepo smo pristajale jedna uz drugu.

No, zli jezici nikad ne miruju pa tako, do današnjeg dana, slušam kako mi ovo prijateljstvo šteti i kako bih ga morala prekinuti, kako činim sebi loše što ga dulje njegujem i čuvam. Čuvari mog fizičkog i duhovnog integriteta otišli su tako daleko da je na nekim mjestima ulazak dopušten samo meni, ali ne i Njoj. Kakva bih ja to bila osoba da joj okrenem leđa i pristanem na ono što od mene traže ljudi koji me nikad nisu tako slušali i razumjeli kao Ona, koji nemaju pojma o meni ali zato očekuju da vjerujem u njihove dobre namjere? Zar da zaboravim sve one godine našeg druženja dok me je bezuvjetno voljela?

I zato, kad osjetim da mi Ona nedostaje ja se dignem od stola, prođem kroz sterilni ambijent prostorije u kojoj sjede zdravi i dosadni ljudi koji se nadaju da će doživjeti sto i pedeset godina, izađem kroz vrata lokala vani, na hladan i mreškavi zrak, uzmem je nježno između prstiju i zapalim... Voljena moja cigareta.