Večera za 6

Ne znam jeste li primijetili ali riječi "napjev" i "napoj" jako sliče jedna na drugu. U suštini, ono što nam se svakodnevno potura pod "napjeve" i nije ništa drugo nego "napoji" za široke mase koje su u bližoj povjesti dobile i oficijelni naziv "stoka sitnog zuba".

Enivej, sjedim tako prije par dana u liječničkoj čekaoni, čekajući svoj red na mrski pregled kojeg bi svaka žena trebala jednom godišnje obaviti. Dok snagom volje pokušavam svoju "malu" dovesti u stanje kontemplacije tako da lakše preživi torturu koja joj predstoji, iz zvučnika provejava dozlaboga tužni "fado" pjevačice koja očito nariče nad nekom nerealiziranom ljubavi ili nešto slično tome. Pored mene u čekaoni je još nekolicina žena i jedan usplahireni muž čiju suprugu po drugi puta doktor pregledava ultrazvučno jer se prvi puta dijete previše ritalo. Ne treba posebno naglašavati da raspoloženje nije na nivou. A onda još taj "fado"...i kao za inat, nakon što je pjesma završila odmah je krenula druga, u još sjetnijem i potresnijem tonu od ove prve, jer očito je netko u redakciji određene radio postaje "odlepio" na portugalske žalopoljke.

"Dovraga i ovaj fado!" odjednom uzviknu ljepuškasta medicinska sestra svojim blagoglagoljivim glasom: "Meni je ovo tako dosadno, a vama?"
Svi sinkronizirano klimnusmo glavama, a ona nastavi: "Znate, prije par mjeseci bila sam u Portugalu..eee, kako tamo pilaju sa fadom, da ne povjeruješ! Otprilike isto kao i kod nas sa klapama. Eto. A i jedno i drugo dosadno do boli!"

U čekaoni je zavladao muk. A meni se učinilo da mi se pričinilo. Zar je zaista srcu Dalmacije netko otvoreno, u većoj skupini ljudi, jasno i glasno rekao da su mu klape dosadne?? Da živite u Dalmaciji znali biste da je to SF scenarij i da su takve stvari ravne viđenju neindetificiranog objekta nad Mućem. Osvrnuh se oko sebe i primjetih da mi se ipak nije učinilo, da je doživljaj bio stvaran. U to su me uvjerili ljutiti pogledi nekolicine pacjentica, među kojima je prevladavao otac onog djeteta sa kojim se doktor već pola sata hrvao na ultrazvuku, usmjereni prema simpatičnoj sestri. Srećom, pogledi ipak ne mogu ubijati.

A ja...ja nisam mogla doći k sebi od sreće što napokon naiđoh na nekog kome je pun kufer neobranih maslina, i "nek ti kušin bude stina", i uvodne špice za "Larin izbor" i svog tog šunda kojim je zagađen glazbeni prostor zadnjih godina . Da se razumijemo, ja to ne slušam ali se nemogu od toga ni obraniti. Naviru odasvud. Na poslovnim ručkovima taman kad zagrizete prvi zalogaj odnekud počnu puštati već isprobani repertoar novokomponiranog klapskog smeća i niste se ni snašli a cijeli stol se već njiše u klapskome ritmu, svi pjevuše i čekaju od vas da se pridružite. Prije par dana izađoh sa prijateljicom na pizzu - stol do nas je zasjelo neko društvance koje pjeva u zboru i kad su odvrnuli sa "Život leti kapetane" došlo mi je da izletim u visinu i izađem kroz plafon. U vožnji, kad makinalno upalite radio, obavezno kreće klapsko maltretiranje, često se zna dogoditi da izvrtim i nekoliko stanica zaredom dok ne naiđem na nešto podnošljivije, npr. izvještaj hrvatskog autokluba o stanju na cestama. Klape su svuda. I svi očekuju da ih štujete, da pjevušite te patetične, užasne, ljigave pjesmuljke. Da se razumijemo, nisu to one klape iz razdoblja naših djedova i pradjedova - ovo su neki mutirani dalmatinski boj bendovi koji "poštuju tradiciju" na način dostojan najjačih laksativa.

Uputih sestri osmjeh prepoznavanja. Onako, kao kad u nekoj stranoj zemlji trećeg svijeta ugledate nekoga iz svog kraja. Ili kao kad na babinjama naiđete na individualca kojeg kao i vas nervira sva ta strka i zbrka oko novorođenog, ili kao onda kad upoznate muškarca koji mrzi nogomet. Mislim da je i ona to skužila, jer mi je uzvratila smješkom, a meni je malo nedostajalo pa da u toj gomili ljutih Dalmatinaca viknem iz sveg grla: "Sestro, volim te!"

Inače, znate što je najironičnije? Kad sam pisala predzadnji post na blogu, sigurnosno pitanje je glasilo: "Skupina od nekoliko muškaraca koji pjevaju dalmatinske pjesme zove se...?
I onda recite da pretjerujem.