Sjedim za svojom machinom, iz koje strše razne žice i prikopčana je na razne aparate i komuniciram za svijetom. Upravo mi se javio jedan Poljak koji bi poboljšao svoj hrvatski, a našla sam i poziv za kavu.

Istina je i da moj cyber život vodim kao Lopticaskocica, ali i ona je izašla u javnost tj. u stvaran život. U stvari ona je dio moje stvarnosti već jedno duže vrijeme, ali tek bloganjem je počela dominirati mojim cybersvijetom. Do Loptice sam imala mnogo nickova, naime još sam 1996 chatala na Geocitiesu (tko se još toga sjeća), ali Loptica je to prerasla. Postala je THE NICK, tj. ja.
Nekad smo morali izaći, kupiti novine, knjigu, otići na kuglanje, planinarenje ili tko zna što da bi nekog upoznali ili razgovorali. Danas su stvari jednostavne. Sjedneš, prošećeš po bespućima Interneta i ne samo da možeš uživati u cyber svijetu i njegovim pogodnostima isti možeš transformirati u stvaran svijet. Možeš se družiti s ljudima. Pričati viceve. Ono zeko reko. Popiti pivu (ako nisi vozač) otići u šetnju oko Jaruna, dogovoriti kino i milijun drugih stvari. Svoje mišljenje možeš prezentirati javnost na način koji znaš i umiješ, a ne samo to, ukoliko imaš umjetničkih aspiracija, možeš objaviti knjigu, izložiti sliku, objaviti film, pjesmu ili što god hoćeš.
Mogućnosti su neograničene, tj. ograničene su količinom kuna koje možeš i želiš platiti za tu opciju.

A sada idem razgovarati s Poljakom s početka priče, jer baš me zanima kakvo je vrijeme u Varšavi i što igra tamo u kinu. Iz prve ruke.

Cyber svijet je upravo to, svijet iz prve ruke. Stvaran koliko i ljudi za tipkovnicama u svojim uredima, sobama,cybercafeima.

To je jedno od onih pitanja gdje su mišljenja vrlo podijeljena. A to je zapravo blagi izraz za ono što se dešava. Najnovija vijest je da će ispred Portugala usidriti brod gdje će se moći obavljati abortusi.
Iako je moja orijentacija prolife, mislila sam da je to moja vrlo privatna stvar i da ne mogu i ne smijem ljudima nametati svoje mišljenje. To je bio moj stav do neki dan. Smatrala sam da svatko ima pravo na svoj izbor i da ženama treba omogućiti da i dalje isti imaju. Da pobačaje moraju raditi stručni ljudi, a ne nekakvi mesari u prljavim sobičcima. Ali u četvrtak se desila Gloria. U četvrtak sam vidjela slike fetusa od dva mjeseca. Slike su govorile ono što je svima bilo odavno nagađali, a to je da se radi o ljudskim bićima i da je zapravo pobačaj koji je dopušten u toj dobi umorstvo. Na stranu velike ženske parole. Žene su vlasnici svog tijela, ali ja se pitam se mogu li one to biti nauštrb drugog ljudskog bića. Moje mišljenje je još više poljula informacija da se prve živčane stanice formiraju u starosti fetusa od dva tjednja. A žene tek tada otkrivaju da su trudne.

Bilo bi najbolje da žena iznese trudnoću, pa ukoliko onda ne želi dijete ili se ne može o istom brinuti da ga da na usvajanje. Opet i tu su stvari vrlo komplicirana. Usvajanje je kod nas vrlo dugotrajna, a često i nelogična stvar.

Postavlja se pitanje što s ženama koje su silovane (koje psihički ne mogu podnijeti da u njihovoj utrobi raste dijete nasilnika koji im je uništio život), što s fetusima za koje znamo da će se raditi s nekom teškom malformacijom.

Katolička crkva je vrlo jasna. Abortus je ubojstvo, a čovjeku je zapovijeđeno od Boga NE UBIJ i stoga pobačaj je nedopustiv.

Jesu li stvari doista tako jednostavne?

Danas sam opet bila na blog date-u. Zamolili su me da šutim, s upozorenjem BE WARE, i ja šutim (doista šutim, ne pričam, a kaj sam pišem to se naravno NE računa ;-) ) . Sastala se ista ekipa ( Ptica, Blue,Daywalker
Punoglafka, Sadisco,Celeste a pridružili su nam se Barbie i Davor.
Nadali smo se naravno Annie, ali potonja je bila zauzeta. Ostaje tajna da li je riječ o produktu Artificijelne inteligencije kao što to tvrdi Sadisco s onim idealnim gabaritima ili živom biću. Da li je muško ili žensko. I tak njeno ime je opet izazvalo dubioze. Jedna zamamna plavuša u prolazu za Daywalkera i i Sadisca je postala na trenutak Annie.
Pričali su se vicevi i pretresala dnevna događanja. Čak su se načele neke ozbiljne teme, a imali smo i fotosesion. Pojedini blogeri su prema načelu Jehovinih svjedoka propagirali BLOG, a ni prosjaci nisu loše prošli. A navalili na nas. Doista.
Blogeri su se se strogo podijelili na pješake i vozače tj. strogo se poštovao novi Zakon. Počeli smo naravno s osvrtom na rukometaše. Svi su gledali tekmu (a kao bilo radno vrijeme-eh mi Hrvati, rad je rad ali tekma je tekma), a nepodijeljeno je uvjerenje da smo zlatni.

Dalje neću pričati (tj. opisivati) jer... biti će još susreta, a ja moram ipak dobiti dozvolu kaj ide a kaj ne u javnost.

Veče je. Svud oko mene je puno glasova. Nećaci ulijeću i izlijeću iz moj sobe naizmjence tražeći da ih uzmem u krilo. Komentira se ova sramota od poraza Dinama i čeka nastup Blanke. Blanke, čija je "fibra" zabrinula naciju i naravno najnovija Vrdoljakova afera.


O Vrdoljaku je izrečeno milijun komentara. No jedno mu se mora priznati, svoj je i dosljedan. I ne krije što misli, iako otvoreno kaže da neke stvari kaže za javnost, a neke za selo. A što selo misli bitno je svima. Pa i predsjedniku. Vrdoljak je na jednom neformalnom razgovoru rekao što dobar dio Hrvata misli. A to je da Mesić nije trebao reći u Hagu sve što je rekao. Fenomenalna je u cijeloj priči ta famozna tajnost i zaštićenost svjedoka. A zapravo se sve zna. Tj. ne zna se u detalje. Ono od riječi do riječi, iako bi još bila bolja multimedijalna prezentacija. Mislim da je jako potrebno da se jednom i zasvagda čuje što je to Mesić rekao i kako je rekao. Da mi Hrvati nemamo nedoumice.

Mesićeva obrana je možda argumentirana. Poštovao sam zakon. Ali zakoni su vrlo čudna stvar i promjenjiva u slučaju Hrvatske. Ljudi su stoljećima u Hrvatskoj bili osuđivani po nekim montiranim procesima. Sjetimo se famozne urote Zrinsko-Frankopana...a takvih priča je Hrvatska proživjela ko u priči. Na stranu ko je tu kriv, a ko nije, a da jesam zakleti antifašist jesam i nevjerojatno mi je da nakon što imamo državu već tolike godine neke stvari nismo mogli riješiti. A u Slunju ploča godinama stoji.

Grad je inače pun plakata. Koji poručuju po meni. Hrvati "Budite svoj na svome". Jedna Norveška tako lijepo živi bez europske unije. Jel zbilja se moramo odreći sira i vrhnja i sebe radi Europske unije. Zar baš moramo u europsku uniju da bi bili u Europi. Zar nam Jugoslavija nije bila dovoljno pouka i Austro ugarska i Habsburška monarhija i Hrvatko-ugarska kraljevina.
Kratko pamtimo, a u zajednicama uvijek više dajemo nego dobivamo.

I Radman i cijelo društvu.

Interesantno je kak Hrvati svoj prljav veš vole prati na CNN-u, MOO-u, pred Nobelovcima, Haagom i drugim više ili manje međunarodno relevantnim faktorima.

Nećaci su se umirili, pogledi su se usmjerili prema ekranima.

Na redu je ona.

Naprijed Blanka.

U finalu je...Bravo...

I ruketaši su u finalu...Ma bravo...Hrvatska će imati dva zlata.

Danas me preplavila tuga. Iako zapravo za istu nema nekog posebnog razloga. Dapače, dan je bio lijep i sunčan i pri ovom ne mislim samo na vremenske prilike.

Dođe nenajavljeno. Suze preplave oči i grlo se stegne.

A tišti me usamljenost. Izlazim, imam prijatelje, odlazim na spojeve i ne samo na one na neviđeno, imam obitelj (iako to u mom slučaju ne znači muž i djeca) i definitivno nisam sama. No kad padne mrak, kad se zavučem u svoju lijepu sobicu, tamo sam sama. Nema nikoga za nasloniti umornu glavu, nema nikoga da otare ovu suzu iz oka koja je upravo kliznula niz lice.

Danas ni komp. ne kucka. Naravno ne kucka komp nego ljudi, ljudi iz cybersvijeta od kojih su neki postali i stvarni prijatelji.

I gledam sliku. Davor ju je napravio. Osmjeh te žene je iskren iako se nasmijala samo zato da bi ispala ljepša na slici. I slika je prekrasna. Žena na njoj izgleda mlado unatoč borama od smijeha. I lijepa je. Barem meni. Mislim žena.

A ona je ja. Gotovo uvijek. Ali ne danas. Danas caruje tuga.

Hvala Bogu da je sutra novi dan. I da će tuga otići. Nikad ne preživi zoru idućeg jutra. Jer je ne želim blizu sebe. I mora otići.

Za sutra....

Danas nemam ništa za reći. Barem ne u mom blog stilu. I zato ću o atributima ženske ljepote. Prvo o grudima :

Postoji nekoliko kategorija:

1) male- u 90% slučajeva su u onoj idealnoj formi šampanj čaše, a vlasnice redovito zavide ženama s većim primjercima i užasno su nestretne barem do 25 kad uvide da su zapravo male grudi velika prednost. Jedna od velikih prednosti je što gravitacija nema djelovanja na njih, što mogu postati veće ako vlasnica nabaci koju kilu, a najkrasniji čipkasti grudnjak se kod kineza već može kupiti za 40 kn pa se mogu i krasno upakirati. Idealne su za dekoltee do pupka, a vlasnice u istima izgledaju elegantno i ženstveno.

Izgled na plaži: OBAVEZNO TOPLES


2) velike i prirodne- ove žene ukoliko žele da ih i muški i ženski rod uzme ozbiljno ih moraju zapravo pokriti. Naime ako se otkriju previše muškarcima ne padne na pamet vlasnicu pogledati u oči, a ženski komentari se kreću od vulgarno do zar nije pametnije mogla utrošiti lovu(a nisu uopće Glumičićevo autorsko djelo) . Grudnjaci namijenjeni istima su odvratno skupi, a često i vrlo ružni. Ono prodavačica Vam veli. Grudnjake s čipkom radimo do broja 4, a oni kineski imaju rok valjanosti od jednog dana (istegnu se naramenice). No velika je prednost što pravom mjerom pokriveno-otkrivenosti uz pravu kilažu vlasnica može biti Babe dugo nakon što običnim komadima istekne rok valjanosti.

Izgled na plaži: TOPLES SAMO AKO SE ŽELI BRZINOM SVJETLOSTI NA PLAYBOYEVU NASLOVNICU

3) srednje- zapravo ovo su vrlo rijetke sretnice koje jedine uživaju u svojim grudima cijelog života. Na njih se odnosi sve što je napisano pod 1) i 2) i sretnice mogu istima manipulirati kako žele.

Izgled na plaži: NIKAKO TOPLES-OBAVEZNO SKUPI BADIĆ KOJI IH ČINI JOŠ LJEPŠIM

4) velike i umjetne- njihova veličina je obrnuto proporcionala veličini mozga vlasnica koje ne shvaćaju da ih ženska kralježnica ne može tak lako nositi ili da bi joj silikon mogao recimo ispasti van kroz nožni nokat. Gotovo je smiješno kad estetski kirurzi kažu da se savjetuju s psihijatrima a mačkama rade i veličinu dvanest. Pitam se ja tko je tu onda za psihijatriju. Idealno za sponzoruše. Uloženo brzo isplaćuje inicijalni trošak.

Izgled na plaži: BILO KAJ-ONE SU IONAK U CENTRU POZORNOSTI

Jest da mi je blog u ciklama boji...no ŽUTA se na blogu nosi.

Teško je nama običnim smrtnicima dokučiti što je prava umjetnost. Istina da postoje ljudi koji se školuju cijeli život da bi nam sugerirali kasnije što je umjetnost, ali pitam se doista da je doista nužno nešto poznavati u detalje da bi se prosudilo da je nešto umjetnost.

Na ovaj ili onaj način umjetnost me prati cijeli život. Volim lijepe stvari i mnogo novca sam ostavila u utvrdama umjetnosti kao što je primjerice Louvre ili National Gallery u Londonu.

Posjetila sam mnogo koncerata, kazališnih predstava i moram priznati da se moj pljesak vrlo često nije poklapao s pljeskom mnoštva.

Niti s onim što je u novinama pisalo o istoj umjetnosti.

Osvrnuti ću se na domaću umjetničku scenu, koje zapravo u javnosti i nema. U javnosti je estrada i ine umjetno stvorene zvjezdice. Koje dobivaju status umjetnika...A zapravo je riječ o marketinškoj umješnosti.

U mnogo slučajeva kaskamo za tzv. Zapadom, ali ima nade. Duga mračna noć je po meni jedan od naših najboljih filmova svih vremena, a Svjedoci su fenomenalni. Od umjetničkih događaja proglogodišnja histrionska predstava Na tri krala ili kako Vam drago je unatoč narodnom karakteru ponudila novo viđenje Shakespearea, a Matija Dedić je dao novu dimenziju hrvatskoj himni. Konj Milivoja Šegana viđen prvi, drugi i 50 put je uvijek nov i poseban.

Sva ta djela su prije svega umješno napravljena, i prešla svoje okvire i postala umjetnost.

A ovo je moj sud. Koji je naravno subjektivan. To jest moje viđenje. I svi blogovi su svoje viđenje. I unatoč baratanju čvrstim argumentima istina često nedokučiva.

THE TRUTH IS OUT THERE

Od kada prohodamo u životu spoticanja su sastavni dio naše svakodnevice. U većini slučajeva se samo malčice poremeti razvnoteža, ali zna se desiti da završimo na podu koliko smo dugi široki. Neki od nas su spretniji i u cijeloj priči ostaju neozlijeđeni, ali neki slome ruku, razbiju glavu i takve stvari. No ponekad te u životu stvari iznenade. Potpuni stranac ti pruži ruku i još ti plati piće.

A ponekad razbijena koljena ti omoguće da upoznaš recimo zgodnog kirurga.

Život je doista nepredvidiv. Usluge ti rade potpuni stranci, a i prijatelji se znaju iskazati.

Bitno je u životu i sebi i drugima dati priliku. I ne samo prvu...Jer svi smo ljudi i znamo s oproštenjem zajebati stvar. Jer ne uočimo koliko su drugima neke stvari krucijalne.

I zato hvala neznancima (posebno jednoj neznanki) jer ovaj blog je dobio izgled zahvaljući nje njenoj nesebičnosti (Hvala Annie), hvala Mariji (naravno u Bogovićevoj smo na kavi) i hvala Mirjani (nadam se da ćemo uskoro na kavu).

I hvala mojoj mami koja mi je jutros objasnila zašto vole anonimnost Neta (a žena nema veze s tim, ali zna znanje)...

I ljudi čitajte Celeste...Dirnulo me koliko se suosjećanja može naći na njenom blogu. Jer većina blogova je JA perspektiva. A zar doista mi moramo biti na prvome mjestu. Pa i ne moramo baš uvijek.

Opet ja na blind date. Ovaj puta s blogerima. Imam i bedž kao dokazni materijal. Ljudi dragi koje smo mi šaroliko društvo. Ima umjetničkih tipova (onak lepi mladi crni, duge kose naravno u crnom), pa sijede gospode, gospođica zašlih u srednje godine, komada za naslovnicu (aj pogodite o kome je riječ) i tak. Bilo je veselo. Sve nas je počastio Dario a najviše je priče bilo o Annie. I Trapuli. Ne o onoj jučerašnjoj blog revoluciji (mada je i o tome bilo riječ (Annie Daywalker je na tvojoj strani) neg kak zgledaju. I ko kaže da izgled nije bitan.
Mišljenja o Annie su bila podijeljena i to od toga da je riječ o mrak komadu kojem je dovoljno bloganje kao krajnje eksponiranje u javnosti do ono mačka je skroz ružna pa se skriva. Uglavnom iz pouzdanih izvora se zna da Annie nije baš zadovoljna a valjda veličinom grudi, ono da Ptica nema cice...NOT TRUE.
Blue perspektive definitivno ima plavu perspektivu, a vjerojatno će blog dobiti papirnu varijantu. Najveće iznenađenje je Punoglafka. Da vam to napišem ne bi vjerovali. Server će se poboljšati i moći ćemo blogati sto na sat, a bilo je govora o onom okupljanje (e ne znam termin) raznih ljudi koji s oproštanjem rade pizdarije po gradu.

Da i za sve mačke u ranim tridesitima koje su prošle kraj našeg stola su bile potencijalne Annie. E Annie nadam se da nisi ona plava, obla u šarenim hlačama.

Ostala sam samo do 18.45 kaj je poslije bilo nemam pojma.

Najavljen je i tulum u Tvornici (mislim u desetom mjesecu) i molila bih Annie (jer ovo je bio zbilja iscrpan trač) da mi pomognoš urediti blog (dizajn). Hoću i ja na neku listu.

Danas sam bila na sprovodu. Maminoj kolegici s posla. U mjestu za koje me ništa više ne veže, osim tek jedne prijateljice koju vidim (ako) jednom godišnje. A nekad, to mjesto je bilo moj život. Ja nisam poznavala sve, ali svi su poznavali mene. Tamo sam krenula u školu, proživljavala prve školske ljubavi, školske uspjehe, sportove, zapalila prvu cigaretu (više ne pušim-hvala), družila se s prijateljicama. Sad me nema tamo sedam godina, a danas se nisam ni potrudila tamo naći parking. Tamo žive neki čudni ljudi. Zaboravili su moje postojanje. A koliko sam se samo besplatnih instrukcija iz matematike nadavala, kolike sam cuge platila. Čovjek kog sam znala od sedme godine, s kojim sam dijelila školske, vojničke i ljubavne brige ne pita za mene odavno. Ima svoj život i u njemu nema mjesta ni za običan telefonski razgovor (recimo bio bi dovoljan jedan u sedam godina). Ali još mi je jasno da gdje je nekad bilo ljubavi takve stvari su možda i nemoguće. No pitam se ja gdje su moje nazovi prijateljice. Jest da je svaka u svom dijelu svijeta ali bilo bi pristojno poslati koji mail ponekad. Barem mail.

Danas se nametnulo pitanje. Tko bi došao na moj sprovod? Bojim se da ne znam odgovor. Naslućujem ga i ne sviđa mi se moja slutnja.

Glede biti in i out....drago mi je da imam svojih nekoliko čitatelja i voljela bih da me komentirate. A ljudi (blogeri) su bili tamo, i nisu oni krivi kaj ja ne vidim dobro. No ima dana. Iza lošeg dolazi bolji (a nekad i gori), i nijedna kiša ne pada vječno. A i kiša zna biti lijepa i poželjna.

Definitivno nisam in (to se odnosi na blog, a i na neke druge stvari), a izgubila sam i svoj osjećaj za prepoznavanje ljudi i situacija. Krenula sam se naći s blogerima (bila sam pozvana), a nisam pitala neke znake raspoznavanja. Došla na pravo mjesto i nikako se nisam mogla odlučiti koji su to blogeri ili blogerice. A bilo mi je neugodno ići od stola do stola i pitati. A kaj ćete....Imam i ja loših dana.

Neki dani su stvarno posebni. Iako je danas bilo sparno i teško, dan je bio više nego ok. Konačno sam kupila računalni tečaj njemačkog i krenula u učenje. Uzela sam srednji stupanj jer kao nešto znam, ali sam se iznenadila težinom tečaja. Nema veze, svaki dan po sat vremena i vjerujem da ću ga savladati za dva mjeseca. Pa ću onda dalje, na napredni stupanj, pa malo prevoditi i tako. Naravno ako bude vremena. Volje uvijek ima. Bila sam i s prijateljicom u centru grada. Popile kavu i pričale. Kupila je printer a ja sam ga instalirala. Ja koji sam totalni tutlek za tehniku uspjela sam instalirati jedan printer. Znam da se većina vas smije jer u svojim blogovima imate slikice i milijun drugih stvarčica a ja ne znam staviti ni counter iako je množitelj sve lijepo objasnio. No ko je glup je glup, ali i svakoj gluposti dođe kraj. Pa će valjda i mojoj. Mislim glede računala i korištenja raznih programa.

Onoj drugoj gluposti teško da će doći kraj. Jer neke stvari se ucijepe u nas i dio su nas samih da su potrebni ne oštri zaokreti nego korjenite promjene. A pitam se koliko smo mi onda mi. To jest ja, ja. Marija mi je danas skrenula pažnju da sam prije tri godine bila mala sitna crnka. A sad sam dugokosa gotovo plavuša. I nije to jedina promjena. Ima ih puno. Mislim da se u životu nužno mijenjati. Prilagođavati i širiti vidike, i izbjegavati okvire. Moj prijatelj (njegova riječ) mi je pričao o tendiciji svrstavanja u kućice. Ono kao veza s Ivicom je nemoguća jer si naprosto u krivoj kućici. Mislim da nikog ne smijemo ukalupiti i moramo dopustiti da nas ljudi ugodno i neugodno iznenade. Jer i jedno i drugo je pozitivno.

Cijela lajtnota dana je bila MANJE JE VIŠE. Ponekad doista i je, a ponekad i nije. Mišljenja sam da i ekstremi imaju svojih pobornika. Bojim se da sam ja u kategoriji ekstrema. Prava riječ za mene je total, naime potpunost, davanje do kraja pa i preko toga.
Ali ne uvijek...Naučila sam dosta o umjeronosti iako ista za mene nije prirodno stanje. Ali se trudim jer neumjerenost doista nije vrlina. Kontrola vlastite neumjerenosti je element našeg bitka.

Neki dan sam izašla s jednim prijateljem (onaj krivi koji me je inspirirao za blog to jest vrlo pravi) i spomenuo sindrom Imotske krajine u kojoj svak svakoga zna. I za dan dva pokazalo se da doista svak svakoga zna, a opet nikakvog glasa o Ivici. A bila od njega na 100 metara Ivica ima jako puno, ali dajte ljudi radi se o muškarcu cca 190 cm, crne kose i crnih očiju. Ličanin. Pomozite malo. E da u tridesetim je. Pomozite malo.

Godišnji je prošao, posao u vremenu uzeo netko drugi, auto je popravljen, znam gdje Ivica radi i idem danas na blind date. Život mi je po običaju pun događaja. Ima smijeha i suza, a živim doista dan po dan. Iskreno ne ide mi se na blind date. Uopće. Ali idem po inerciji. Jer Ivica je nedosanjan san, a od snova se ne živi. Unatoč svemu što nam propagiraju američki filmovi. Ponekad naveče prije nego utonem u san u glavi mi se vrte razni scenariji. Sve jedan ljepši od drugoga. Jest da ni u tim maštanjima mi ne cvjetaju ruže, ali sve na kraju ispadne dobro i prema mojim tajnim željama. Jučer sam razmišljala o tome kako je glupo na nekog misliti godinama. Kako čovjek ima svoj život u kojemu nema mjesta ni za jednu kavu sa mnom. A sigurno bi ga iznenadila. Jer doista sam se promijenila. A sigurno i on. Tko zna kakav je Ivica sad uopće?

Nakon šest godina moj se sutić danas prvi put pokvario. Iz njega se zdimilo sto na sat ujutro. I tako umjesto posla ja otišla automehaničaru. Dijagnoza...puklo crijevo. Sva sreća da imam pouzdanog automehaničara pa mi je odmah popravio auto. Napravila sam usput i generalni servis na njemu. Uskoro će registracija, a ja volim doći s ispravnim autom na tehnički. Vrlo me smeta što kod nas za 100 kuna mita može i najgori auto na cestu. A to je samo jedna kap u moru.