To je jedno od onih pitanja gdje su mišljenja vrlo podijeljena. A to je zapravo blagi izraz za ono što se dešava. Najnovija vijest je da će ispred Portugala usidriti brod gdje će se moći obavljati abortusi.
Iako je moja orijentacija prolife, mislila sam da je to moja vrlo privatna stvar i da ne mogu i ne smijem ljudima nametati svoje mišljenje. To je bio moj stav do neki dan. Smatrala sam da svatko ima pravo na svoj izbor i da ženama treba omogućiti da i dalje isti imaju. Da pobačaje moraju raditi stručni ljudi, a ne nekakvi mesari u prljavim sobičcima. Ali u četvrtak se desila Gloria. U četvrtak sam vidjela slike fetusa od dva mjeseca. Slike su govorile ono što je svima bilo odavno nagađali, a to je da se radi o ljudskim bićima i da je zapravo pobačaj koji je dopušten u toj dobi umorstvo. Na stranu velike ženske parole. Žene su vlasnici svog tijela, ali ja se pitam se mogu li one to biti nauštrb drugog ljudskog bića. Moje mišljenje je još više poljula informacija da se prve živčane stanice formiraju u starosti fetusa od dva tjednja. A žene tek tada otkrivaju da su trudne.
Bilo bi najbolje da žena iznese trudnoću, pa ukoliko onda ne želi dijete ili se ne može o istom brinuti da ga da na usvajanje. Opet i tu su stvari vrlo komplicirana. Usvajanje je kod nas vrlo dugotrajna, a često i nelogična stvar.
Postavlja se pitanje što s ženama koje su silovane (koje psihički ne mogu podnijeti da u njihovoj utrobi raste dijete nasilnika koji im je uništio život), što s fetusima za koje znamo da će se raditi s nekom teškom malformacijom.
Katolička crkva je vrlo jasna. Abortus je ubojstvo, a čovjeku je zapovijeđeno od Boga NE UBIJ i stoga pobačaj je nedopustiv.
Jesu li stvari doista tako jednostavne?
Post je objavljen 29.08.2004. u 13:11 sati.