Radim još danas tri sata, a sutra u ovo vrijeme sam negdje u Lici na putu prema našoj prelijepoj obali. Na redu je godišnji. Cijela obitelj ide čoporativno, a ja umjesto dragog vodim mamu na more. Ona je to naime zaslužila. Cijelu godinu mi čisti, kuha i pere i tako već ohoho godinica i žena zaradila. Ova godina je inače nekako čudna. Izazivala sam sudbinu sastancima na slijepo, i neću odustati. Negdje zasigurno čeka MOJA BOLJA POLOVICA pa makar je našla i u devedesetoj.
No nisam opterećena. Uopće. Veseli me svaki novi dan, svaki novi posao i svaki cvijet u mom vrtu. I još koješta. Veseli me što imam računalo i dati ću si truda da naučim ovaj blogić obogatiti kojom fotkom.
Moja pokojna baka je govorila: "Sve u svoje vrijeme". A tek je pola života iza mene. Dolazi bolja polovica.

Neki ljudi su stvarno čudni tj. pa bezobrazni. Ne pričam o blind dateovima. Riječ je o čovjeku s kojim sam bila punih osam mjeseci. Danas zove van (ostali smo u dobrim odnosima-bar sam tako mislila) a onda se ne pojavi. Ne odgovara na sms-ove ni na pozive. Zašto je nekome gušt nekoga pozvati van, a onda se ne pojaviti. Zar su doista neki ljudi toliko mali ili se meni tako čini.

Danas sam se jako ljutila na računala, programe i informatičare. Kako znate na novom sam poslu i koristim novi program. Ukucam, krivo, ispravim, dobro, spremim krivo jer u stvari program ne da ispraviti. Za poluditi. A posao mora biti napravljeno do preksutra. A ima za unijet jedno tisuću stavki. Ljuti me što neki programi su tak napravljeni da se ne daju ispraviti greške. Pa nije to upravljanje zrakoplovom gdje se ne smije pogriješiti. U pitanju je samo evidencija. Ali što ćeš. Valjda će se stvari riješiti.

Nedjelje su uvijek posebne. Zato što nedjeljom nikad ne radim. Obično ustanem, popijem kavicu i odem do obližnje tržnice po novine i na još jednu kavu. Sviđa mi se gužva na tržnici, a i mirisi iz pekarnica. Danas je ružno vrijeme pa neću otići do Toplica, ali planiram malo dužu vožnju do Petrinje. Petrinja još nema sjaj one negdašnjeg gradića. Tragovi rata još su više nego vidljivi, ali vrijedni ljudi se trude izbrisati ratne rane s fasada svog grada. A i Kupa je posebna. Lijepa i zelena. Šteta samo što je na obalama Kupe posijano malo previše mina. No mi imamo svoje staze. Kao i svi u životu. Svi mi imamo neke svoje staze.

Vrlo mi je žao što sam u zadnje vrijeme zanemarila bloganje. Život mi je bio toliko ispunjen ovih dana da nije bilo snage za kreativno razmišljanje. Koliko vidim svi su ili se već spremaju na more. A meni je opet krasan i naš Zagreb. Iako su ovih dana velike vrućine u Zagrebu lijepo se je prošetati centrom grada. Jedino što me malo smeta je broj prosjaka. U odnosu na neka druga vremena sada imam osjećaj da barem prosi nekoliko stotina ljudi oko Trga bana Jelačića. I to je vrlo neugodno. To jest meni je neugodno. Ne želim i ne mogu dati novac svakom prosjaku, a ne znam tko doista od njih nije sposoban raditi i zaraditi. A posla ima svuda. Ako se zna dobro kopati vrt može se zaraditi na štihanju. Ovi ljetni pljuskovi kao dan idealni su za zmazati izloge i prozore a za pranje jednog izloga se može dobiti 30,00 kuna. Pa i ozloglašeno nošenje letaka može donijeti dnevnicu od 200,00 kuna, a unošenjem podataka u računalo se može zaraditi 20 kuna na satu. Uličnim performansom (ako naravno nešto znaš) zaraditi se može i 200 kuna za nekoliko sati, a primjera ima napretek. Informatičari su posebno na cijeni i oni uvijek mogu zaraditi i uz neki redovan posao...a posla ima i za ljude koji znaju crati, slikati izraditi nakit...I znanje heklanja se može unovčiti, a danas se zaraditi može i na dobrom lakiranju noktiju....Ipak mislim da bi se ljeti trebalo odmarati. A do mog odmora još je deset dana. Jedva čekam

Prijatelj mi je teško bolestan. Boluje godinama, ali zadnju godinu mu je izrazito loše i uglavnom je u bolnicama. Pogodila me vijest da je ponovno u bolnici. Tek mu je dvadesetšest godina, ima tek dva mjeseca staža i neizlječivu bolest koja ljude stavlja na marginu društva. Naime on ima šizofreniju. Godinama pokušava nešto raditi, ali za njega u pravilu nema posla. S ljudima koji boluju od te bolest se u pravilu nitko ne druži, a primijetila sam da većinu bolesnika ni ne posjećuje obitelj a kamoli netko drugi. Izuzuzetak je tek koja grupa katoličke mladeži.
Liječnici bolesnike doslovno šopaju tabletama, davalo to rezultata ili ne. Evo taj moj prijatelj svaki dan popije najmanje 4 tablete, a stanje mu se konstantno pogoršava. U trendu su ovisnici (za njih se ima love i za kojekakve alternativne terapije), biti depresivan je gotovo moderno ali PTSP-ovci se već marginaliziraju a šizofreničara svi bježe. I ne stoje oni mitovi da su oni agresivniji ili što već iako mediji na sva vrata zvone o tome. Iako toga ima, ali...Rijetko se kaže istina. A istina je grozna i takva da ima 45000 ljudi u Hrvatskoj oboljelih od te bolesti. Većina njih je bez posla, bez zdravlja, prijatelja a i obitelj ih često napušta. O tim se ljudima šaptom govori i s njima se nije popularno družiti, uopće. Svi jurimo za karijerama i ne obaziremo se na ljude koji nemaju priliku stvoriti karijeru.
Često ni obitelj ni mnogo toga drugoga. A i među njima ima mnogo dragih ljudih. Drukčijih, ali dragih ljudi.

Dva dana sam sipala otrov s bloga sad ću se okrenuti vedrijim temama. Nema smisla kritizirati. Treba promijeniti što se da, a što ne prihvatiti.
Gleda medija mislim da ne mogu baš previše nešto napraviti, a glede poslodavaca doista je krajnje vrijeme da okrenem perspektivu. Thanks Scorpy. Ma znam ja to odavno, ali nikak da postanem društvo s ograničenom odgovornošću. Ja navikla uvijek na maksimalnu odgovornost.

Ili odem u inozemstvo o čemu ozbiljno razmišljam. Ne bi bilo loše zaraditi makar i minimalnu austrijsku penziju. Recimo.

Evo otvorila se skoro cijela autocesta do Splita. Baš se brusim na to kako ću se provesti cijelom cestom skroz do Splita. Strašno mi je drago da su se otvorile autoceste iako mislim da je cestarina pretjerana. U benzinu ima sasvim dovoljno davanja da se pokriju ti troškovi.

Gledam na telki ovu problematika naših otoka. Jedna dobra stvar iz bivše Juge je bila da je bio dostupan svaki dio obale. A još malo pa će se sve rasprodati. Pa ćemo plakati ko za HT-om. Evo primjera koji me je užasno zasmetao. Prošle sam godine bila na Šolti. Ljudi si ispod kuća izbetoniraju mol i kao to je njihovo privatno vlasništvo. Pitam se samo kak se neko usudi sam tak betonirati dio javnog dobra i još to svojatati. Opet ja kritiziram. Odo ja dok nisam pretjerala

Kao i ljudi i poslodavaca ima svakakvih. Velika većina je totalno informatički nepismena, a on svojih djelatnika očekuju da izvuku čuda ih računala. Takve nepismene jedva da možeš nagovoriti da kupe neku tehniku, a znaju imati i čudnih ideja. Tipa daj mi svoju kopiju Windowsa (malo morgen), napravi bazu u Dosu (ko da sam informatičar i nemam Windowse XP)...i tak. Ima toga još. Svi su neopisivo škrti -ne daj bog da se zabune i više ti plate (zmija im sjedi na džepu), problem je ponekad i ostaviti novce za poštanske markice. Znaju se i sjetiti da se neke stvari naprave mjesec dana unaprijed, a to što će ti to sjebati sve programe na računalu, pa ćeš morati sve pješice računati nikome ništa.

Znaju biti bezobrazni,galamiti, arogantni, a tek koji kavu zaposlenih plaća ih svog džepa (gablec je utopija).

Stalno kukaju kak im nitko ne plaća, a to što masovno mažnjavaju lovu na crno nikom ništa. Vrli su nam poreznici potkupljiva roba, a svaki drugi ionak ima u fušu knjigovodstveni servis.

Ima toga još....Pogriješila si, a mene je to koštalo 5 kuna (današnja primjedba). Rijetko griješim pa se ovakvih argumenata ne moram puno slušati u životu, a kad ih čujem dođe mi da iz novčanika izvadim 5 kuna i odmah podmirim svoju grešku.

To što sam morala računati plaću u tri varijante (kak im odgovara) nikom niš. Sva sreća da sam si do sada takve bedoastoće znala naplatiti. Jer ne zna kak bi prevaril zaposlene, državu i sve po redu.

Da kupili bi na crno i još da im se to računa u troškove. Primjera koliko hoćete. Ili još bolje kupe stvar legalno, prodaju na crno, a ti pravdaj ono čega nemaš.

Da i svi vjeruju da ih se krade. I to naveliko. (Vjerojatno sude po sebi.)

Ovo sve ide kategoriju privatnih poslodavaca....U državnim službama su drugi problemi. I tam šefovi varaju, pa tako bolnice pišu nepostojeće pacijente, policajcima se umjesto kazne plati gablec, a suci si recimo skrenu ovrhe na privatni raćun.

Da šefovi su se tak dobro uhljebili da maltretiraju svoje podređene jer se boje za svoj dio kolača.

Zaposlenik---nipošto ne smijete biti pametniji od svojih poslodavaca ili šefova. Ako jeste nagrabusili ste.

U svemu pomalo idemo ukorak sa svijetom, ali novinarstvo nam je na katastrofalnom nivou. Nema priča, niti u novinama, a niti na telki. Nema ni kriterija. Vlatka Pokos je pred par godina bila izbačena s HTV-a zbog dekoltirane haljine za izboru za Miss, a one vrle voditeljice su u nedjelju bile pa neobučene. Pravo im je Jurićka spustila glede nagrade za obučenosti. Ma mačke super zgledaju, ali sve mora imati mjeru.
Godinama red istih faca (kao du su oni Bogom dani), a nove evo ih sve manekenke. Ili pjevačice koje ne prestaju kolutati očima tijekom emisije. Jadna o ničemu nema pojma pa mora kolutati očima. Da,neki su u godinama in jer ne briju bradu, a ne znaju postaviti tri suvisla pitanja.

Em su dosadni, pa se ponavljaju i prave priče nema. Zašto u devedesetim se šutjelo o zločinima prema Srbima. A tek se pitam zašto se sada šuti o zločinima počinjenim Hrvatima.

Zašto na primjer nitko ne piše o tome kako je Zagreb postao glavni grad Dalmacije, a Zagorci su tak popularni da im se žele uvaliti azilanti.

U eter na radiju se puštaju stalno jedni te isti ljudi, najboljima se proglašavaju voditelji o koji niš ne kažu ili vrte iste fore zadnjih 15 godina.
Tko god ode u Ameriku na usavršavanje vrati se doma i niš ne napravi.

Urednici reklamiraju svoje bračne supruge u emisijama i tak...ima još bisera, ali prave televizije, novina nema.

Danas nije bilo spojeva. Posao cijeli ubogi dan a jedan od onih dana kad te baš neće..A kaj ćeš. Nije svaki dan jednako uspješan....Polako planiram more. Još da naplatim zarađeno i možda se počastim Dubrovnikom...Ili Korčulom. Tam nikada nisam bila a rado bih. Ma svuda nam je na obali lijepo, a i drugdje u Hrvatskoj.

Baš imamo krasnu domovinu.

Prošao i ovaj tjedan. Bio je vrlo naporan pa sam i od blogiranja morala odustati. No nisam od dateova. Tip je bio simpa, ali ja ne znam ponekad držati jezik za zubima pa sam rekla i neke stvari koje možda liče na preseravanje....Kao voljela sam školu, dobro mi je išla, mislim da je u životu obrazovanje jako bitno, dobro obrazovanje a i daljni rad na svom profesionalnom razvoju daju ti više mogućnosti za zapošljavanje...Mislim da djeca trebaju biti djeca, ali da i od zarana trebaju stjecati radne navike i upijati znanja kad su im mozgići najspremniji za to.
I tak sam ja s opoštenjem zajebala date..A bila sam i na još jednom date-u ovaj tjedan. Zapravo i nije bio date, ali je ostavio loš okus u ustima.
Sad je nedjelja i odmaram. Svoje male nećake sam maksimalno izmorila s dugačkom šetnjom. Sa starijim ću sad malo učiti engleski. A poslije...Iskreno nadam se sms-u. Ja bi van. I u ženskom društvu..Blogerice...Plaćam kavu...

Ovo je bio jedan od loših dana....Jako loših, ali ako naplatim ovo što sam zaradila ovaj tjedan biti će za novu dnevnu sobu koju si odavno priželjkujem
O Ivici i jučerašnjom blind date izvjesititi ću ovih dana.

Počeo je novi tjedan. Moram priznati malo mirnije nego prethodni. Polako se uhodavam i posao, a i moj mozak je počeo surađivati. I neke sitnice su sjele na mjesto, a i dan je brzo prošao i nisam na kraju dana bila potpuno iznemogla. Mob mi se zanio danas popodne. Kako sam off the market tjedan dana (zbog posla), danas sam bila jako tražena. No nekako me nije to razveselilo...iskreno godilo je mom egu, ali ...

Vidim da me zafrkavate zbog Ivice. Istina je da Ivica najverojatnije ima Maricu, ali je to doista ne znam. Čovjeka nisam vidjela tri godine i ja sam živjela svoj život. Nemam iluzija da će Ivica okrenuti moj broj, a ja sam svoje napravila. Dala sam mu do znanja da mi se sviđa tj. da budem precizna pozvala sam ga na kavu. Odbio je. Možda iz krivih razloga, ali neke stvari ja ne mogu promijeniti.

Dva dana mi mozak gotovo pa da ne radi...Sitne znakove života je pokazao danas kasno popodne. Ali svejedno pišem blog...
Evo kako par dana ne pišem o sastancima ma slijepo, posjećenost bloga mi je drastično opala. Očito da je ljudima jako ta tema zanimljiva. Danas sam o istim razgovarala s jednim mladim dečkom...Jedna njegova frendica svaka dva dana ode na blind date. I kao super joj bude. Čak žena potegnula do Splita za takvim čvenkom...Cool je bloganje, naročito kad se i te i čita (zato zahvaljujem vjernim čitateljima, ali live susret je nešto posebno...Upoznaju se razni ljudi, potpuno drugačiji od tebe samog, mada u samom čini ima nečeg previše namjernog...Što i nije loše jer ako namjerno dobro radimo da zaradimo, napredujemo u karijeri ili pomognemo drugima, što je loše u tome da se sredi i ode sresti nekog novog...I zato pozivam na blind date Ivicu.
Kojeg Ivicu, e ja znam, a on mene nezna...Blogerska nacijo nađimo Ivicu...i objaviti ću i fotke s blind datea

Ima svuda dragih ljudi...Danas sam dobila jednu finu štrudlu od kuharice. Joj višnje i jabuke i domaće tijesto...Mijenjala sam mnogo radnih mjesta, ali uvijek sam bila miljenica kuharica. Ja vam jako volim hranu tj. finu hranu i stvarno uživam u njoj. I to se vidi. Srećom ne na mojoj kilaži, nego na izrazu lica kad slasni zalogaj dopre do mog želuca. I ako mi je nešto fino uvijek pohalim kuharicu, a ako nije, ne pojedem i odšutim...U biti ja vam mislim da je grehota loše kuhati. Namirnice su tako skupe i stvarno jako cijenim nečiju vještinu i trud da od toga naprave fini obrok...

Za titulu najboljih kuharica i kuhara ravnopravno konkuriraju moja mama, kuma, pokojni Ljubo i Slavica... Gablec prošli petak je bio rižoto od plodova mora u umaku od vrhnja, a ovaj frigane lignje s pomritom i tartar umakom...
Prava hrana za pokretanje sivih moždanih ćelija koje zadnjih 10 dana rade milijun na sat.



Meni iz snova

Današnji dan je bio tako težak da sam se jednostavno morala malo obodiriti

Ja sam u rozoj kućici. Sjedim za stolom u lijepoj sobi. Na prozoru su vesele zavjese u rozim, plavim, zelenim tonovima na pozadini boje sladoleda vanilije. Iz kuta mi se smije ogroman televizor na kutnom elementu koje je za mene napravio stolar od javorovog drva s elementima boje pistacija. E da tamo je i ogromno ogledalo. (Dobro napreduje moja dijeta). Sad pišem na prijenosnom računalu spojena ISDN-om na Internet, a iza mene je krasan kovani željezni krevet-trosjed. S zidova se namiguje jedan neobično ljeto kojeg sam sama napravila i nekoliko narančastih jedrilica u tirkiznom moru.
Tabani su mi uronili u skupi vuneni tepih koji zapravo sakrio krasan parket.

U sobi je i jedan ogroman pleteni sanduk od špage koje su napravile nečije vrijedne ruke.

To su samo stvari, ali to s stvari koje ja volim i koje me krijepe u ovim trenucima beskrajnog umora kad tijelo vapi za tušom, a oči za odmorom.

Danas je bio prvi radni dan na novom poslu, i nije bio jednostavan, ali u ovoj svojoj sobici sam došla po svoj mir...i dobila ga...
jer sam tu svoju sobicu, a i rozu fasadicu zaradila svojim znanjem i marljivošću. Ponosna sam na sebe jer sam se u životu izborila i iskoristila svoje poslovne prilike i hvala Bogu i to zato što je Bog.

Pomogni si sam i Bog će ti pomoći.