Ja sam u rozoj kućici. Sjedim za stolom u lijepoj sobi. Na prozoru su vesele zavjese u rozim, plavim, zelenim tonovima na pozadini boje sladoleda vanilije. Iz kuta mi se smije ogroman televizor na kutnom elementu koje je za mene napravio stolar od javorovog drva s elementima boje pistacija. E da tamo je i ogromno ogledalo. (Dobro napreduje moja dijeta). Sad pišem na prijenosnom računalu spojena ISDN-om na Internet, a iza mene je krasan kovani željezni krevet-trosjed. S zidova se namiguje jedan neobično ljeto kojeg sam sama napravila i nekoliko narančastih jedrilica u tirkiznom moru.
Tabani su mi uronili u skupi vuneni tepih koji zapravo sakrio krasan parket.

U sobi je i jedan ogroman pleteni sanduk od špage koje su napravile nečije vrijedne ruke.

To su samo stvari, ali to s stvari koje ja volim i koje me krijepe u ovim trenucima beskrajnog umora kad tijelo vapi za tušom, a oči za odmorom.

Danas je bio prvi radni dan na novom poslu, i nije bio jednostavan, ali u ovoj svojoj sobici sam došla po svoj mir...i dobila ga...
jer sam tu svoju sobicu, a i rozu fasadicu zaradila svojim znanjem i marljivošću. Ponosna sam na sebe jer sam se u životu izborila i iskoristila svoje poslovne prilike i hvala Bogu i to zato što je Bog.

Pomogni si sam i Bog će ti pomoći.