Prijatelj mi je teško bolestan. Boluje godinama, ali zadnju godinu mu je izrazito loše i uglavnom je u bolnicama. Pogodila me vijest da je ponovno u bolnici. Tek mu je dvadesetšest godina, ima tek dva mjeseca staža i neizlječivu bolest koja ljude stavlja na marginu društva. Naime on ima šizofreniju. Godinama pokušava nešto raditi, ali za njega u pravilu nema posla. S ljudima koji boluju od te bolest se u pravilu nitko ne druži, a primijetila sam da većinu bolesnika ni ne posjećuje obitelj a kamoli netko drugi. Izuzuzetak je tek koja grupa katoličke mladeži.
Liječnici bolesnike doslovno šopaju tabletama, davalo to rezultata ili ne. Evo taj moj prijatelj svaki dan popije najmanje 4 tablete, a stanje mu se konstantno pogoršava. U trendu su ovisnici (za njih se ima love i za kojekakve alternativne terapije), biti depresivan je gotovo moderno ali PTSP-ovci se već marginaliziraju a šizofreničara svi bježe. I ne stoje oni mitovi da su oni agresivniji ili što već iako mediji na sva vrata zvone o tome. Iako toga ima, ali...Rijetko se kaže istina. A istina je grozna i takva da ima 45000 ljudi u Hrvatskoj oboljelih od te bolesti. Većina njih je bez posla, bez zdravlja, prijatelja a i obitelj ih često napušta. O tim se ljudima šaptom govori i s njima se nije popularno družiti, uopće. Svi jurimo za karijerama i ne obaziremo se na ljude koji nemaju priliku stvoriti karijeru.
Često ni obitelj ni mnogo toga drugoga. A i među njima ima mnogo dragih ljudih. Drukčijih, ali dragih ljudi.
Post je objavljen 21.07.2004. u 20:02 sati.