Danas me preplavila tuga. Iako zapravo za istu nema nekog posebnog razloga. Dapače, dan je bio lijep i sunčan i pri ovom ne mislim samo na vremenske prilike.

Dođe nenajavljeno. Suze preplave oči i grlo se stegne.

A tišti me usamljenost. Izlazim, imam prijatelje, odlazim na spojeve i ne samo na one na neviđeno, imam obitelj (iako to u mom slučaju ne znači muž i djeca) i definitivno nisam sama. No kad padne mrak, kad se zavučem u svoju lijepu sobicu, tamo sam sama. Nema nikoga za nasloniti umornu glavu, nema nikoga da otare ovu suzu iz oka koja je upravo kliznula niz lice.

Danas ni komp. ne kucka. Naravno ne kucka komp nego ljudi, ljudi iz cybersvijeta od kojih su neki postali i stvarni prijatelji.

I gledam sliku. Davor ju je napravio. Osmjeh te žene je iskren iako se nasmijala samo zato da bi ispala ljepša na slici. I slika je prekrasna. Žena na njoj izgleda mlado unatoč borama od smijeha. I lijepa je. Barem meni. Mislim žena.

A ona je ja. Gotovo uvijek. Ali ne danas. Danas caruje tuga.

Hvala Bogu da je sutra novi dan. I da će tuga otići. Nikad ne preživi zoru idućeg jutra. Jer je ne želim blizu sebe. I mora otići.

Za sutra....