Danas sam bila na sprovodu. Maminoj kolegici s posla. U mjestu za koje me ništa više ne veže, osim tek jedne prijateljice koju vidim (ako) jednom godišnje. A nekad, to mjesto je bilo moj život. Ja nisam poznavala sve, ali svi su poznavali mene. Tamo sam krenula u školu, proživljavala prve školske ljubavi, školske uspjehe, sportove, zapalila prvu cigaretu (više ne pušim-hvala), družila se s prijateljicama. Sad me nema tamo sedam godina, a danas se nisam ni potrudila tamo naći parking. Tamo žive neki čudni ljudi. Zaboravili su moje postojanje. A koliko sam se samo besplatnih instrukcija iz matematike nadavala, kolike sam cuge platila. Čovjek kog sam znala od sedme godine, s kojim sam dijelila školske, vojničke i ljubavne brige ne pita za mene odavno. Ima svoj život i u njemu nema mjesta ni za običan telefonski razgovor (recimo bio bi dovoljan jedan u sedam godina). Ali još mi je jasno da gdje je nekad bilo ljubavi takve stvari su možda i nemoguće. No pitam se ja gdje su moje nazovi prijateljice. Jest da je svaka u svom dijelu svijeta ali bilo bi pristojno poslati koji mail ponekad. Barem mail.
Danas se nametnulo pitanje. Tko bi došao na moj sprovod? Bojim se da ne znam odgovor. Naslućujem ga i ne sviđa mi se moja slutnja.
Glede biti in i out....drago mi je da imam svojih nekoliko čitatelja i voljela bih da me komentirate. A ljudi (blogeri) su bili tamo, i nisu oni krivi kaj ja ne vidim dobro. No ima dana. Iza lošeg dolazi bolji (a nekad i gori), i nijedna kiša ne pada vječno. A i kiša zna biti lijepa i poželjna.
Post je objavljen 19.08.2004. u 17:42 sati.