Ljubav kroz riječi jedne žene
Čuvar šume
Mještani su ga zvali pustinjak i čudak. Živio je u drvenoj kolibi podno šume. Razne priče o njemu su pričali. Rijetki su znali kako izgleda i zašto tako živi. Djeci su savjetovali da ga izbjegavaju, što im je ulijevalo strah u kosti. Unatoč tome, bila sam znatiželjna. Na putu do škole, puteljkom kroz njegovu šumu, zastajkivala sam, u nadi da ću ga sresti.
Sreli smo se kad je on odlučio, kako je rekao, upoznati znatiželjnu djevojčicu.
Satima smo sjedili na proplancima. Naučio me da je drvo stup života. Krošnja drveta, govorio je, povezuje nas s kozmosom, stablo je život na zemlji, ovdje i sada, a korijeni nas povezuju s podzemnim svijetom. Svijetom mrtvih.
-Kad to naučiš, rekao je, tada ćeš vidjeti i ono iznad krošnje, razumjet ćeš ulogu korijena, beskonačnost svemira i ulogu, samo naizgled, malog čovjeka.
Sjedili smo u hladovini tri velika hrasta.
-Svaki čovjek, jedno je malo drvo ,rekao je. Kako ljudi, tako ni drveća nisu ista. Vidiš, hrast je simbol dugovječnosti, otpornosti, čvrstine i moći, kako u duhovnom, tako i u materijalnom smislu. Simbol je plodnosti, a kažu da je povezan s božanstvima gromova.
Sa strahopoštovanjem ,gledala sam tri velika hrasta.
Rukom je pokazao na veliku lipu uz njegovu kolibu.
-Nekad su ljudi, zamišljeno je nastavio, uz kuće sadili stabla lipe. Ona je sveto slavensko drvo. Zaštitnica braka i ljubavi.
Dok je pričao o kozmičkom drvu, drvu spoznaje i drvu života, naučila sam da svako drvo, kao i svaki čovjek ima svoju priču. Dobro sam zapamtila kako je, pokazujući na bor rekao, da čovjek sanja o besmrtnosti, ne znajući da su besmrtna samo dobra djela i riječi.
Bilo je dana kad smo sjedili u tišini, slušali šapat lišća, gledali kako se naličje lišća okreće prema nebu iščekujući kišu.
Četrdeset godina kasnije....
Prolaznost ljudi kroz vrijeme ostavlja neizbrisive tragove.
Sjedim na panju porezanog hrasta. Ljudi su iskrčili šumu. Kroz goleti vidi se crkva na vrh brda i ulaz u pećinu koja je drvećem bila zaklonjena.
Nema ni mog prijatelja. Odavno je zamijenio svjetove. Nije bio pustinjak, ni čudak. Danas znam, bio je čuvar šume, koji je živio u simbiozi s prirodom. Uzimao je iz šume onoliko koliko mu je trebalo. Rezao bolesna i sadio mlada stabla.
Veliku lipu, pokraj sada urušene kolibe, porezali su.
Da je više ljudi poput njega bilo, danas ne bi bili u gabuli s globalnim zatopljenjem, ozonskim rupama i klimatskim promjenama.
Kroz polja, lijeno se provlači rijeka. Na vjetru, povijaju se vrbe.
-Znaš, govorio mi je pokazujući vrbe, ti si sad djevojčica. Kad odrasteš, budi kao vrba. Prepusti se osjećajima, osjeti bol. Vrba je savitljiva i prilagodljiva; simbol je preživljavanja i savladavanja prepreka. Budeš li kao vrba, imat ćeš vjeru i snagu boriti se sa svim onim što ti je u poslanju zapisano.
U daljini, zvuk motorne pile. Čovjek i dalje reže granu na kojoj sjedi!
Tužna, krenula sam natrag. Na kraju brda, koje je nekad bilo šuma, nekim čudom, čovjek nije porezao veliki bagrem.
Slučajnost, ili je, nadam se, čovjek konačno naučio, da bagrem predstavlja obnovu, čvrstoću i čistoću u cijelom svijetu!?
