Ljubav kroz riječi jedne žene
Strpljivost
Učimo li se strpljenju, ili se strpljivi rodimo?
****
Puno vremena provodim s dva mala dječaka. Dva mala leptirića. Svaki dan donosi nešto novo. Sada su, s četiri mjeseca, na prvoj abecedi. Mašu rukicama i nogicama, rade balončiće od sline, smiju se, dok im nešto ne paše plaču.Kažem im da nije lako dijete biti, nije lako odrasti, strpljivi moraju biti.
Naravno da me ne razumiju i da oni mene uče strpljenju i razumijevanju. To je lekcija koju svaki dan učimo i sa svakom novom generacijom, ponavljamo i nadograđujemo.
A oni....iako mali leptirići, već sad imaju prepoznatljive karakterne osobine. Jedan voli da mu se više priča, drugi da se pjeva. Jedan u šetnji njurga, drugi dok dođe doma. Jedan voli da ga se pusa, drugi baš i ne. Što se pusa tiče, za sada, nitko ih ništa ne pita. Puse i čuvanje u krilu, jednako dijelim.
Pričam im kako je lijep ovaj svijet. Tada, s obzirom na sve što se događa s vremenom i ljudima, osjetim krivnju. Kakav je svijet koji smo im u naslijeđe ostavili?
Onda se raznježim. Oni su ti, koji su nam postojanje u ovom vremenu učinili ljepšim. Veselijim. Radosnijim.Oni nas ponovo uče da je za sreću potrebno puno krilo nježnosti, pregršt pusa, mir, sigurnost i ljubav.
****
Gledam drugu generaciju blizanci kako odrastaju. Uče se dijeljenju pažnje, uče se da istovremeno baš sve ne mogu dobiti. Blizanci se od rođenja uče strpljenju. Možda su se, uzimajući u obzir skučeni prostor u kojem su odrastali, strpljivi i rodili:))))?
Strpljivost je skromnost i zahvalnost. Kako u djetinjstvu, tako i u životu.
Oznake: djeca, odrastanje, strpljivost
27.08.2021. u 22:17 | 15 Komentara | Print | # | ^