Ljubav kroz riječi jedne žene
Šetnja
Prije šest tjedni postala sam baka. Blizanci. Ovaj put dva dječaka.
Svako rođenje je čudo priroge. Genetika se pobrinula da je jedan sličan mami, drugi tati. Roditelji u malom izdanju:)).
Ne traže puno. Važno je da su siti, suhi i jedan drugome blizu. Dodamo li tome puno pažnje i ljubavi, zadovoljni su i mirni.
Nevjerovatna je njihova povezanost. U isto vrijeme su gladni. Kad jedan spava, spava i drugi, i naravno , plaču u duetu:))
Tako su mali i tako slatki. Dok gledam kako se u snu mršte ,a odmah poslije anđeoski smiješe; pitam se što sanjaju?
Svako jutro donosi nešto novo. Jači stisak prsta. Prepoznavanje. Radoznalo promatranje. Anđeoski osmjeh. Radost.
****
Malo je lijepih dana za šetnju. Ili kiša pada, ili vjetar puše. Gledamo različite prognoze vremena po satu. Da bi mogli s malcima u šetnju, lijepo vrijeme mora biti između dva hranjenja. Na početku, šetnja nam se činila kao nemoguća misija. Dok ih spremimo i stavimo u kolica, moramo na lajnu staviti i malog peseka. Svi zajedno, krećemo s trećeg kata bez lifta. Moram priznati da je odlazak i povratak najteži dio. Ili jedan od težih dijelova šetnje!? Zašto?
Tek kad dođemo vani, na onaj dio koji je predviđen (tako je barem nekada bilo) za pješake, nastane problem. Sada je taj prostor žutom crtom(s obadvije strane ceste), podijeljen na dva dijela. Logično bi bilo da se( ako poštujemo prometna pravila)jednim dijelom trotoara voze biciklisti,a drugom stranom hodaju pješaci. I s jedne i s druge strane.
Tako bi trebalo biti, ali tako nije.Vozi se kako kome paše, a žene s kolicima, stariji sa štapovima i pomoćnim hodalicama ,nek se snalaze kako znaju i umiju.
Da su samo bicikli u pitanju, bilo bi lako i jednostavno. Gradski oci hvale se kako su nabavili određeni broj električnih romobila. Iznajmljuju ih po simboličnoj cijeni. Rekla bih da je akcija hvale vrijedna, kada bi uz to bila propisana i pravila u prometu istima.
Najgori su oni što voze skateboard. Balansiraju trotoarom. Još gori su oni koji voze skuplje i brže hoverboarde i longboarde. Manje nevješti kao da voze spust na ravnom, oni vještiji kao da treniraju za natjecanje u snowboardu. Sve zimske discipline,bez skijaške opreme, sretnemo na trotoaru. Sretnemo li u šetnji gospona koji vozi monocikl, a travnjak nije u blizini, u ozbiljnim smo problemima.
Dok smo izbjegavale jedan bliski susret s bešumnom jurilicom, rekla sam kako bi bilo dobro da pješaci na ramenima nose prilagođene retrovizore. Ne bi bilo loše i žmigavce namontirati, samo, jedino mjesto na kojem bi to izvodljivo bilo je stražnjica, a to , priznat će te, ne bi bilo prikladno .
Sada je, uvjetno rečeno, situacija na nekadašnjim trotoarima podnošljiva. Kako će to izgledati u ljetu kad sva djeca i odrasli s modernim prometalima krenu u šetnju, ostaje nam da vidimo.
****
Mali ljudi spavaju nesvjesni džungle na trotoaru. Dok sjedimo u parku i pijemo kavu koju smo usput kupile, uživamo u miru i tišini.
Ne trebamo gledati na sat. dok se mrvice počnu meškoljiti, vrijeme je za povratak.
