Ljubav kroz riječi jedne žene
Iza sjaja i raskoši
Vijest koja više i nije vijest već izviješće o katastrofi, htjeli mi ne htjeli, potakne nas na razmišljanje.
U ovoj godini do sada, u cijelom svijetu opožarene su jako velike površine šuma. Još i sada gore. Kažu da je požar u Kaliforniji opustošio površinu veličine New Yorka.
Kada bi sve prigodno porezane borove, jele i smreke sa svih tgova i ulica , iz svih domova diljem svijeta stavili na jedno mjesto, vjerujem da bi površina bila daleko veća od gore spomenute.
Vremenske prilike zamijenile su vremenske neprilike. Zemlja već na škrge diše. Polako ali sigurno prijeti nam pomanjkanje kisika i kao posljedica -acidoza.
I u ovo vrijeme kada svi gradovi na svijetu pričaju priče, pričaju bajke , kada probuđeno dijete u ljudima čeka da čarolija oživi...događa se stvaran život.
Negdje iza svog glamura , diljem svijeta beskućnici ostaju beskućnici, gladni ostaju gladni . Prognanici i izbjeglice daleko od raskoši sanjaju svoju domovinu i svoj dom.
Daleko od bajke, na kraju grada, socijalna samoposluga. Usprkos svim vremenskim prilikama i neprilikama, barem dva tri sata prije, korisnici dolaze, stoje u redu i čekaju.
Gužve su na cestama, gužve su u robnim lancima. Nije to potrošačka groznica već potreba da dio tog veselog, šarenog, umjetnog okruženja i veselja, svatko unese u svoj dom.
Već drugi tjedan počet će velike i lijepe želje i čestitke. Bilo bi lijepo da moćnici koji to mogu, ono što požele i ostvare. Kada požele mir i blagostanje , zdravlje i veselje svim ljudima diljem svijeta, neka se potrude da tako i bude. Ratovi započinju riječima nerazumijevanja i mržnje. Ratovi se zaustavljaju razgovorom, razumijevanjem i riječima pomirenja.... lijepim željama i iskrenim nakanama.
Kad ulice i trgovi prestanu biti bajke, postanemo svjesni da sjaj, raskoš i glamur neće oživjeti čaroliju. Čarolija je u srcu. Ljepota i toplina je u domu, u ljubavi. Nije radost u poklonima, radost je u zajedništvu.
I tako svake godine. Jedni imaju više no što trebaju, drugi preživljavaju. Jedni remene stežu, drugi otpuštaju
Dok ponovno ne naučimo da je ponekad manje ljepše i više, da je ovaj umjetni sjaj i raskoš ipak malo previše, dotle ćemo svake godine u ovo vrijeme , na jedan mjesec u godini.... pobjeći od stvarnosti.
Oznake: sjaj, raskoš, stvaran život
11.12.2017. u 23:20 | 12 Komentara | Print | # | ^