Ljubav i brak

Ispričati ću vam priču koja se dogodila mojoj Prijateljici.
Radnja započinje dok je ona još išla u srednju školu. Taman je upisala prvi razred gimnazije. Prijateljica je moja generacija, dakle, početak priče seže unazad 14 godina.
Jedne večeri, prije 14 godina, Prijateljica je gledala Cry Baby. To vam je malo čudan film: dio glazbeni, dio komedija, dio drama, a najviše bezveze, a u glavnoj ulozi je bio Johnny Depp.
Ona se, skroz, «zatelebala» u Johnnya. Onako, pubertetski, kako se to može sa 14 godina.
Slijedeći dan, u školi, odmah je prijateljicama ispričala o filmu. Dok je, zaljubljeno, pričala o Johnny-ju na školskom hodniku se pojavio ON. Dečko u plavoj «koleđici» i s «kokotkom». Izgledao joj je, isti Johnny. Zastala je. Zašutila. Gledala ga. Skroz «.ukipljena». Prijateljicama «i nije baš bio nešto», ali pomogle su joj da dođe do osnovnih informacija o njemu. Sve što su saznale bilo je: maturant, gimnazijalac iz suprotne smjene. I nisu baš neki, jako, korisni podaci..
Prijateljica nije bila dovoljno hrabra da mu priđe. On joj je izgledao dva svijeta od nje. Držao se, pomalo, uobraženo, arogantno...
Zvale su ga Johnny Deep, kako bi se razlikovao, u govoru, od «originalnog» Johnny-ja Depp-a.
Tu priča staje, bar na neko vrijeme. Završila je školska godina. Deep otišao. Prijateljica nije saznala ništa više, o njemu, od toga da je maturant iz suprotne smjene. Tragovi o njemu ostali su joj u glavi, srcu i dnevniku. Godinama su blijedili, nikada, skroz, izblijedili.
Deset godina nakog «fatalnog» susreta Prijateljica je, poslovno, stigla u veliko poduzeće. Odmah su je upoznali s dva mlada pripravnika koji će joj, mjesec dana, koliko će trajati suradnja njenog i njihovih poduzeća, pomagati u poslu.
Bez «kokotke» i «koleđice», ruku joj je pružio Deep!!! Odmah ga je prepoznala. I nije joj bilo svejedno.
Nije nju privlačio, samo, njegov izgled. Bilo je nešto u njegovim očima, pojavi, kretnjama...Odmah je shvatila da ni njemu nije svejedno.
Započeli su priču kao da se poznaju cijeli život. Brbljali su o svemu i svačemu: spontano, opušteno, jaaaaaako ugodno. Tako su si, bez tajni, rekli da imaju partnere. On curu već 7 god, Prijateljica dečka, oko 3 god.
Iskreno i otvoreno su spominjali ogromnu privlačnost, energiju, magnetizam koji ih spaja, gura jedno k drugome. Nisu popustili. Ostali su vjerni. Makar fizički. Smatram da su emocionalno varali partnere.
Čuli su se, skoro, svaki dan. Satima su razgovarali na telefon. Slali su si duge mailove. Nije im bilo jasno što se događa. I ona i on su, prvi puta u životu, osjetili toliki sklad, opuštenost u odnosu s drugom osobom, ali, istovremeno, i ogroman nemir.
Deep je, čak, predlagao da pobjegnu skupa. Kada je Prijateljica, gotovo, pristala-predomislio se. Onda ga je ona poticala da nešto učine, probaju, ostave stare veze i krenu, zajedno, u budućnost. Kada je Deep pristao, Prijateljica se povukla.
Oboje su voljeli partnere. Oboje nisu željeli nikoga povrijediti. Oboje su patili. Pojavio bi se mali anđeo na ramenu i bockao: «ne možeš, samo tako, otići».
Dalje se više nije moglo na stari način. Bili su ponosni, na sebe, što unatoč silnoj privlačnosti, i fizičkoj i emocionalnoj i ntelektualnoj, nisu učinili baš ništa. Bili su ponosni na to i, istovremeno, se sramili što su kukavice i ništa ne pokušavaju.
Čak su razgovarali o tome da bi trebali spavati skupa. Pustiti da izađe ta silna energija i, tada će, možda, ona proći, otići dalje...Nisu željeli varati. Jedan jedini zagrljaj koji je trajao, trajao, trajao, poslužio je kao fizički transfer emocija. On je njem muški alter ego, ona njegov ženski. Počeli su proučavati reinkarnaciju, prošle živote...Možda su bili blizanci, brat i sestra...Ali koji u ovom životu teže incestu : )
Tako dalje nije išlo...
Dogovorili su se da prekinu svaki kontakt. Vidjet će hoće li to «ludilo» proći.
Prijateljica je blokirala njegve dolazne poruke, mail joj nije mogao poslati, odlučila je ne upotrijebiti broj telefona i, s vremenom, je «ishlapio» iz pamćenja...Njen dečko je sve znao. I, naravno, nije mu bilo drago. Veza je bila ranjena i trebalo je vremena da se oporavi. Deep je rekao da će njegova cura sve saznati tek prije vjenčanja, ako ga, ikada, bude.
Putevi su im se razišli. Nakon godinu, godinu i pol, sreli su se u gradu. Kada su se pogledi sreli, znali su-nisu zaboravili, nije, skroz, nestalo osjećaja...Deep ju je pitao je li primila njegove mailove...Da, prekršio je obećanje. Ona nikada neće saznati što je pisalo u njima. Pozdravili su se, izljubili-prijateljski i svatko na svoju stranu. Ona se okrenula i vidjela da se i Deep okrenuo...
Inače, onaj kolega koji je s Deep-om pomagao Prijateljici postao joj je pravi prijatelj. I njen i Deep-ov. Preko njega su, tu i tamo, saznavaili što se s kim događa.
Prošla je još koja godina i srela ga je u gradu. Tada je, već, bila u braku i trudna. Pogledala ga je u oči i našla ono prošlo vrijeme. Nije joj bilo svejedno, ali joj je bilo «sve svejednije»...
Moja cura, sada, ima 15 mjeseci. Njegov sin, s onom istom curom, se treba roditi «svaki čas». I danas smo se «čuli» sms-om.
Nikada, baš nikada, ne spominjemo osjećaje «od prije». Sanjala sam njegovo vjenčanje večer prije nego sam saznala da će se vjenčati. Tada mi je napisao da sam «vještica jer sam i njega, svojedobno, začarala». To je bila, jedina, evokacija uspomena.
Ovo je jaaaako skraćena verzija priče. Bilo je tu dosta neobičnih podudarnosti npr. Kada sam čitala «Alkemičara» i, u mailu, mu citirala neke stvari koje su se događale u pustinji, on mi je, istovremeno, poslao mail čiji subject je glasio «Pustinja»...
Nije mi žao što se ništa nije dogodilo. Tek, ponekad, kada sam ljuta na Muža, pomislim što bi bilo da je bilo drugačije.
Kao što smo Deep i ja ustvrdili: sve se, nekako, posloži u životu. Obećala sam da ću čuvati Kćer za njegovog sina. Moj Muž kaže «Zaboravi-neće taj u moju kuću!!!».
Tko mu može zamjeriti!?

Ah, da, ako nekome nije, još uvijek, jasno- ja se trudim biti svoja Prijateljica : )

Moj Muž je «pomorac bez broda».
Kada smo se upoznali bio je, još uvijek student Pomorskog fakulteta.
Odmah sam mu, među prvim «date-ovima» rekla kako ne želim partnera pomorca i, ukoliko, planira ići na brod bolje da se odmah izljubimo i pozdravimo. Manje će boljeti.
Ne sjećam se, točno, što mi je na to odgovorio. (Evo, pitati ću ga je li se On, možda, sjeća. Ne sjeća se). Uglavnom, Muž nikada nije upoznao brodski život (završio je fax) i, ponekad, mi zna, i dan danas prigovoriti, kada nešto nije po njegovom, kako se On zbog mene odrekao broda, a je se nemogu odreći «toga i toga»...
On je inžinjer pomorskih komunikacija i brodskog prometa tako da bi posao mogao obavljati i na kopnu, ali njega je, tada, privlačila plovidba.
Rekla sam mu kako ne želim rušiti ničije snove i ako je to njegov odabir i ako postoji jaka želja za brodom-OK, možemo pokušati, ali mi se opstanak veze čini da stoji na jako klimavim nogama. Rekla sam mu da ako se naša veza kosi s njegovim životnim odabirom zanimanja, s morem koje ga «vuče»t ada nije dobro odabrao curu.
Ljubav tvog života nikako ne smije biti u sukobu s drugim tvojim, snažno željenim, životnim odabirima. Ako je u sukobu, ako osjećaš prisilu, to nije «ono pravo».
Smatram da nije dovoljno jako želio. To mu je bio pubertetski «đir».
Njemu nije bilo jasno zbog čega nisam oduševljena statusom djevojke pomorca: rijetko ga vidiš pa nema svađa i slobodna si planirati život kako ti se svidi, kada dođe nosi lovu i poklone...
Sebe ne mogu zamisliti da sam u vezi «na daljinu» ili u vezi dok je brod na vezu : ).
Meni je jako potrebno da dijelimo svakodnevne sitnice, da skupa gradimo budućnost-zajednički život, da je tu kada mi treba, da sam tu kada mu trebam...Makar se, ponekad, svađali, makar su potrebni kompromisi, makar imamo nešto manje love i poklona.
Meni je potreban partner koje će biti uz mene, rame uz rame..Potrebna mi je bliskost.
Muž je materijalista. Osim toga Njemu je bit veze «zajednički nešto raditi», «težiti istom cilju» npr.kupnji stana pa makar On zarađivao novac kilometrima daleko, a ja ovdje, u Hrvatskoj.
Meni je bit veze uživati u drugoj osobi (nisam muško pa ta izjava nema nikave seksualne konotacije ;)), u njegovoj blizini, «zajedno nešto raditi», ali u emocionalnom smislu, u smislu osobnog rasta i razvoja, u smislu prijateljstva, odanosti... Znam, znam, ja sam nepopravljivi idealista i «čudakinja» : )
Svjesna sam toga da ne možeš osobno rasti i duhovno se razvijati ako svoje materijalno tijelo nemaš čime nahraniti i da bi, da smo u frci s novcem, pristala na, skoro, bilo što jer «u igri» je i Dijete, ali osjećam da bismo, s vremenom, postali stranci. Formalno u braku.
Meni je ljubav, partnerstvo, visoko na hijerarhijskoj ljestvici životnih vrijednosti. Hmmm...Kada bolje razmislim čini mi se da je na prvom mjestu.
Nikada ne kažem nikada, ali mislim da, po tom pitanju, nisam spremna na kompromise.

Jutrošnji posjet parkiću potaknuo me na razmišljanje i na ovaj post.
U parku smo bili Kćer i ja, jedan tata s curicom, dvije bake s unucima i jedan djed s unučicom.
Djed i bake su se, u jednom momentu, okrenuli prema meni i djed je pitao «Oprosti, ali baš pričamo o tome kako si rijetka cura koja se odlučila rano udati. Možeš nam reći koliko imaš godina?». Nasmijem se i kažem «Dvadeset osam. I nisam se baš rano udala, a?». Djed se prekrižio i lijevom i desnom rukom i kaže da su mi davali dvadeset godina, možda i koju manje.
Moj Muž bi na ovo rekao «Siroti ljudi ne vide dobro! : ) Ali istina je da mi, gotovi svi, daju manje godina nego što imam. Vani su mi se, redovito, nabacivali dečki mlađi od mene što mi je išlo na živce. Nerijetko sam vadila osobnu i dokazivala da sam punoljetna...
Ne, nije me taština i poriv da se pohvalim kako izgledam mlađe, potaknula na ovaj post nego razmišljanje kako su ljudi, često, nezadovoljni svojim godinama : )
Počevši od djece koja bi htjela biti mlađa tako da se roditelji brinu o njima kao o novorođenoj seki, preko nešto starije djece koja bi htjela biti i izgledati starije, što ih drži sve dok pubertet ne prođe, a onda počne obrnuti proces, negdje u «tridesetinekima» i razmišljanje «Eh, da sam mlađi/mlađa, sada bih...».
Što time dobivamo? Ne uživamo u sadašnjosti. Djetinjstvo ima svojih krasnih prednosti: Kćer se valja u blatu, šalje puse prolaznicima, jede rukama i zamusa se od glave do pete, «ispusti vjetar», podrigne i svi viču «Bravo!», neopterećena se igra na podu, oduševi se svakom novom stvari koju vidi i nauči, ne želi da je diraju oni koji su joj antipatični...Zamislite sebe, kao odraslu osobu, da radite takve stvari. Nemojte reći da to ne biste voljeli.
Pubertet je, sa svim svojim burama i olujama, divno razdoblje: neiskvarene ljubavi i simpatije, prvi poljupci, kratke «veze», prvi izlasci...A oni, jedva čkaju, biti odrasli i riješiti se «staraca».
Mladi govore «E, da sam stariji», stariji «Eh, da sam mlađi»...I što da im se želje usliše? Opet ne bi bilo ništa jer bi se pronašao neki drugi izgovor za «neživljenje» i neko drugo nezadovoljstvo npr.novac, status, fizički izgled...
Kada sam rodila zamalo sam upala u tu klopku. Tko ima dijete zna kako je, barem u početku, sve podređeno njemu. Taj «početak» se, često, rastegne na duže razdoblje, kako čujem : ) Mislila sam «Samo da počne jesti i drugu hranu osim mog mlijeka pa će biti lakše. Vratit će mi se moj život, biti ću slobodna».. Nakon nekoliko mjeseci, dok se dojenje ustaljivalo i dok sam, doslovno, po cijele dane Dijete držala na prsima (jela je desetak puta na dan), shvatila sam da mi život nije stavljen na čekanje, da ne trebam čekati da dođe «moje vrijeme»...Ovo SADA je moje vrijeme. Ovo SADA je moj život.
Odabrala sam biti majka, odabrala sam roditi, nisam znala što me sve čeka, ali radim ono što sam sama odabrala. Čujem kako djeca brzo odrastu, i odabrala sam i želim uživati u svakom trenutki provedenom s Djetetom. U prošlost ne mogu ići, u budućnost ne mogu zaviriti tek je mogu planirati u jako fleksibilnim okvirima, jedino mi ostaje ovo SADA i DANAS.
Sretna sam jer imam danas. Neki, još jučer, nisu znali da neće imati sutra, da neće imati danas ...

Barbika.
Tako mama zove svoju sedamnaestogodišnju kćer.
Kada su mamu pozvali u školu, u osmom razredu, jer Barbika «ima nekih problema u školi», mama je, kako mi je sama rekla, pomislila «Pa, kakvih to problema može imati tako lijepa curica!?».
Barbika je pušila iza škole, bježala sa satova, unatoč tome što je «tako lijepa curica».
Barbiku je mama upisala na male manekene (čak je i snimala neke reklame), poticala je na depiliranje kada je bila još u nižim razredima osnovne škole (pa što je, tada, depilirala!!??) i kao bitnu stvar u životu naglašavala je, i dan danas naglašava, «bogatu udaju za zgodnog frajera».
Nije bitno što je Barbika ovu školsku godinu prošla s navučenom dvojkom, nije bitno što je skoro izbačena zbog neopravdanih, nije bitno što puši travu i, povremeno, uzima «bombone», nije bitno što je, po cijele dane i poneku noć nema kući...Doduše, mama ju je vodila na razgovor kod psihologa, ali to je, tako, cool, ako se hranite sapunicama i američkim tinejđerskim filmovima. Tamo svatko tko nešto znači ide kod psihologa ili psihijatra. Odustale su od terapije jer su to sve «mladenačke bubice». Proći će.
I mama se udala za muža jer je imao crnu kosu i plave oči, «bio je tip», imao je i nešto love, a sada mi govori kako je u «nesretnom braku». O mužu priča kao o nužnom zlu u njenom životu (je li potrebno reći kako više, muž, nema love?). Mama se, rado, prisjeće mladih dana i svog, nekadašnjeg, izgleda. Sada ima Barbiku kroz koju živi drugu mladost i to joj, donekle, hrani taštinu.
Barbika je rođakinja mog Muža. Kada sam je, neki dan, pitala misli li ići na fax ili raditi, nakon škole, slijedio je dogovor «A, nee znaaam. Išla bi na fax, ali nemam dobre ocjene. Išla bi jer mi se ne da ići raditi, a i bilo bi to bolje za mene. Ne da mi se učiti i ići na predavanja. Vidjet ću.». Kao iz viceva o plavušama, a crnka je (nemam ništa protiv plavuša, btw).
Mama je čula razgovr i nije zaboravila dodati kako je njenoj lijepo curici najpametnije da se bogato uda i, k tome, dodala kako u posjete dolazi neki daleki rođak (nije krvno srodstvo) koji ima američko državljanstvo (mama se jako «loži» na Ameriku). Osjećam da se nada kako bi rođak mogao imati i nekog strica za mamu.
Meni je bilo slabo od toga kako je mama udavila jadnog dečka. Padale su rečenice tipa «Ja sada idem, a vi se možete prošetati i bolje upoznati», «Vidi kako su lijep par, oboje tako zgodni...»....Bljak!
Svaka Barbika nađe svoga Kena. Naći će ga i ova. Možda se4 cura «otrijezni», za mamu je prekasno.
Ja sam se, još jednom, zabrinula oko toga kako roditelji mogu zeznuti svoju djecu.
Ako Kćer počnem zvati Barbika, vežite me u onu lijepu košulju što se kopča na leđima : )

Ja:«Zbog čega bi ti pokrenuo brakorazvodnu parnicu?»
On (zbunjeno):»Mooolim?»
Ja: «Zbog čega bi se ti razveo od mene? Što bi se trebalo dogoditi?».
On: mrgodi se, iznenađen pogled s nijansom ljutnje, prekinuo jelo, kratka pauza i tada, nekako nedefiniranim tonom: «Zašto me to, sad', pitaš?».
Tako je, otprilike, tekao početak razgovora, između Muža i mene, sinoć oko 23 sata.
Odmah sam ga utješila da ne planiram razvod i da nije to nikakvo «trik pitanje» već me zanima, tek tako. Palo mi je na pamet.
Ja volim takva pitanja.. Na njih ne postoje klišeizirani odgovori, osim onoga «Zbog prevare» i, ponekad, me Muž, baš, iznenadi svojim načinom razmišljanja.
Kako sam ja psiholog, odmah misli da je na, nekakvom, testu i postavi obranu :)
-Ma, ti nisi normalna. (Muževa vrlo neoriginalna opaska. Izlizala se od upotrebe.)
-Ne razmišljam o tome. (Znam da smatra da se njemu/nama razvod ne može dogoditi).
-Neću ti odgovoriti na to pitanje. (Ne želi se, niti na trenutak, samo kako bi odgovorio na pitanje, uživiti u ulogu Onoga Koji Se Razvodi).
-Uvijek se raspričaš ovako kasno navečer kada se meni totalno spava. (To je prebacivanje loptice na drugu temu, ali i živa istina. Što ću kada radi po cijele dane pa nam je to «kasno navečer» jedino vrijeme za razgovor?).
-Tebe uvijek zanimaju takve gluposti, kao kada samo pričali o zaklanom zecu sve do 2 ujutro bla, bla, bla (Pričali smo o reinkarnaciji i tome postoji li duša, a Muž je došao do zaklanog zeca kao dokaz da duša ne postoji. Neću ulaziti u objašnjenje jer je, poprilično, smušeno. Ni tada mi nije bilo, do kraja, jasno «što je pjesnik htio reći»).
Iako mi je, kasnije, priznao da ga zabavljam i da bi «uvenuo» uz nekoga kao što je on (ja bih bankrotirala i bila, skroz, neorganizirana uz nekoga kao što sam ja: Muž je racio, a ja sam razigraniji dio para), znam da će gunđati i kada drugi pt postavim neobično pitanje.
Dosta muškaraca razmišlja na Mužev način. Taj način bi se, najkraće, mogao opisati kao «ne razmišljam o tome da će partnerica otići od mene» ili «ne razmišljam o prekidu osim ako ga ne planiram».
Na faxu smo učili o istraživanju (predmet Socijalna psihologija) kako prekid/razvod muškarce, najčešće, dočeka nespremne. Žene duže vremena osjećaju kako «nešto ne štima», kako partner nije kao i prije i sl. Kada se prekid dogodi one, u najvećem broju slučajeva, predosjete da je kraj blizu. Manje su iznenađene od muškaraca.
Sinoć sam, ipak, dobila odgovor. Muž bi se razveo kada bih «postala nepodnošljiva». Ma, što god to značilo.

Elaboraciju je ostavio za drugi put.
Ali, nešto mi govori, da «nepodnošljiva» postavlja, mužu, neobična pitanja...:)

Ja ne volim ići u parkove. Stalno tražim parkić s dobrom ekipom-za Dijete i sebe.
Parkovi su mjesto gdje se mogu saznati sve negativne stvari o tuđim muževima i gdje visi «prljavo rublje» tuđih brakova.
Mlade (manje-više) mame se okupe i uz neprestano vrištanje (to čak ne mogu nazvati vikanjem) na djecu, paljenje cigare (nekako je to, gotovo pa, obavezan rekvizit), ogovaraju muževe i, naravno, odsutne mame.
Česte su rečenice «Što ću ja njemu kuhati...!?»., «On misli da ću ja čistiti za njim», «Ne brine o djetetu...», «Ma, jesi je, molim te čula/vidjela..»...
Jedna je vidjela muža kako joj dolazi u susret i uz nasmješeno lice, upućeno prema njemu, procijedila kroz zube, da je kolegice mame čuju «Vidi ga, izgleda kao idiot!». Ovo je priča iz stvarnog života, možda je, u tom parku, bila vaša žena (nadam se da nije).
Djeca, redovito tužna i ljuta na mame, koje se ne bave njima postaju agresivna, pa se čupaju, tuku, guraju, plaču, vrište...Privlače pažnju. Moje Dijete ih, u čudu, gleda i, ponekad, se rasplače skupa s njima.
Ona je velika «ljubilica». Nije mi baš draga sva ta njena nježnost: svih draga, ljubi...Ali, OK, dok se ne opeče. Bolje biti lakovjeran nego nemati, uopće, povjerenja u ljude.
Ja nisam draga, tim mamama, jer si ne dozvoljavam da me uvuku u «šprehu». Moj Muž nije saavršen, ali ne želim, pred manje-više, nepoznatim ženama, «pljuvati» po njemu.
U kući se mogu žaliti , bijesniti, vrišati, ali sve njemu u lice, a ne iza leđa.
Na blog mogu izbaciti frustracije bračnim životom, ali vas me Muž ne sreće, svakog dana, u ulici, ispred zgrade..
Totalno se širi negativna vibra u dječjem parkiću ispod moje zgrade! Može se snimiti horror ili napisati SF priča. Možda je od podzemnih voda ili nečeg sličnog : ).
«Pljuvanje» po mužu je isto kao i pljuvanje po sebi, odnosno, po svojoj zdravoj pameti i ukusu, jer...Alooooo pa mi smo odabrale reći «Da!». Ako si odabrala, kao životnog suputnika, idiota, što to govori o tebi?

«One night with youuuuuuu...»....Svira The King, Dijete i ja plešemo po kući i shvatim da je zaspala. Jupi!!! Malo mira!
Gledam na što mi liči stan. Ludnica. Jeste li ikada bili sami s djetetom od 13 i pol mjeseci? Možda vam je jasno o čemu pričam.
Dakle: u dnevnom boravku hrpa igračaka po podu, mrvice Pettit keksa, stranice časopisa «Dijete moje malo» koje više nitko ne bi mogao spojiti, video je isprogramiran na snimanje, nemam pojma što je to Dijete htjelo snimati...Na stolu, na jednom kraju, glava, a na drugom, lutkino, tijelo. Dijete uzme glavu pod jednu ruku, tijelo u drugu ruku i tako s njom šeta po kući...
Nekada glava služi kao lopta pa je uz uzvike «Bam!» šutira o kući. Malo morbidno, a? : )
Prolaz na balokn spriječava mali drveni stolac. Inače bi sve te igračke koje su na podu bile na travi ispod balkona.
U hodniku su dvije lopte. Hodnik izgleda OK.
Kuhinja je koma. Htjela sam napuniti perilicu za suđe, ali nije išlo. Skoro je Dijete ušlo u perilicu (ne zezam se!). Što sam ja stavila unutra to je ona vadila i vraćala mi natrag.
Neko vrijeme je nekamo nestala. Našla sam je u kupaonici kako baca igračke u veš mašinu. OOOOOOOOKKKKKKKKK!!! Vadim igračke van, dobro me podsjetila da stavim prat robu. Ja punim mašinu, ona je prazni. Odvukla sam joj pažnju na njen lavorić s igračakama za kupanje. Lako ću ih pokupiti kada ih razbaca po pločicama, nema ih tako puno: gumena loptica, Miki Maus u «šlaufu» za kupanje, gumene puzzle.
Odjednom Dijete kaže «Bam!». Nešto je negdje bacila. Ma, nije valjda...Je, je, gumena loptica pliva u WC školjci. Vadim van, stavljam da se kupa u Domestos.
Mašina, konačno, pere robu. Dijetetu se ne sviđa zvuk pa izlazi iz kupaone.
Kuhinja je ostala puna prljavog suđa. Perilica napona puna. To me čeka nakon što objavim ovaj post.
U jednom momentu sam shvatila d ne znam što ću malenoj za ručak. A, ništa, danas će palentu s mlijekom.
Stavljam Elvisov CD «18 greatest rock'n roll hits» i plešem miješajući palentu. To me opušta.
Dijete, isto' pleše. Plješće ručicama, ljulja se naprijed-natrag pa me vuče za haljinu što znači-digni me da plešemo skupa.
Nekako sam skuhala palentu, pitam je hoće li jesti, kaže «Nje!» (nakada pričakao mala Ruskinja : )). Onda mi je donijela kutiju keksa i molećivim glasom kaže «Njam, njam?». Pretvaram se da ne mogu otvoriti kutiju (stalno bi jela kekse, a to joj nije, baš, zdravo). Dajem njoj da proba otvoriti kutiju. Ne ide.
Protestiranje spriječavam uzimajući je na ruke i plešući «One night with youuu». I tu se vraćamo na početak posta.
Jučer mi je rekla prijateljica, koja ima bebu od mjesec i pol, da joj je bilo lakše kada je bila trudnica. Ma, nije valjda? :)
Ok. Elvis i dalje pjeva. Čeka me pospremanje kuhinje (jao i hrpa neispeglane robe u sobi!!!).
Let's rock'n'roll!!!

«Playboy» je čest «gost» u našoj kući.
I ne smetaju mi sve te gole cice, uglavnom. I ja volim pogledati sličice, zaključiti da bi i moj Muž, onako retuširan, izgledao kao ženski komad (a ima i bradu i brkove), i to je to.
Ali kada me puca PMS i kada se ne osjećam OK sama sa sobom, te zečice mi idu, strašno, na živce.
Najradije bih uzela kemijsku i nacrtala im rogove, naočale i brkove, onako kako sam znala šarati po časopisima kada sam bila dijete.
Moj Muž je, još, realan. Kuži da je dosta toga «falše» (pokazala sam mu neke trikove koji se sa slikama mogu napraviti na kompu), ali znam da ima, totalno, zaluđenih tipova.
Znam i da ima cura koje izgledaju super i bez ikakvih dodataka i maskiranja, ali one se, uglavnom, ne slikaju za Playboy (iako nemam ništa protiv onih koje se slikaju). Svatko radi, sa svojim tijelom, što ga je volja, sve dok ne šteti sebi i drugome.
Kada sam bila trudna znala sam prijetiti Mužu da ću se slikati za «Playboy» (u trenucima kada su me hormoni nahuškali protiv zečica). Meni se dugo nije vidio trbuh, ali prsa su odmah «skočila» dva broja gore.
I sada se, s čežnjom, On prisjeća tih trudničkih dana...: )
Iziritirana njegovim «slinjenjem», a potaknuta novim mobitelom s mogućnošću slanja MMS-a skoro sam završila kao Seve (ne znam jesam li to već spomenula u blog-u, ali mislim da nisam).
Ovako: novorođenče zaspalo, ja obukla inspirirajuće donje rublje, stala ispred ogledala (a imamo samo jedno malo u kupaonici pa sam se popela na dječju kadicu i zvodila čuda da bi slika uspjela), slikala se (bez glave) i poslala Mužu. E, da, i «maskirala» sam kupaonicu da je ne prepozna. Na sve sam mislila : )
Očekivala sam da će me, odmah, nazvati, ali-ništa. Nakon pola sata zovem ja njega, pitam je li dobio sliku, a On ne samo da ju je dobio nego i proslijedio!!!! Mislio je da mu je to poslao kum (on mu, obično, šalje takve sličice s Interneta).
Nije nastala veća šteta. Nitko ne zna da sam to ja.
Ja sam to shvatila kao komplimet, obično stvari tumačim na pozitivan način i prestala sam se igrati mobitelom : )

Srela sam, jutros, starog frenda i sjetila sam se da nisam napisala kakav je test smislio da vidi je li curi, doista, stalo do njega.
Ovaj teks je mogao ići i pod postom «Lova i love», ali nema veze.
Frendova omiljena rečenica, koju, usput otpjevuši, je «Nije sreća para puna vreća...».
On je student, sportaš, zgodan, sve skupa-skroz OK i ima love. Tj.nema on love, ali imaju njegovi roditelji, kako sam kaže.
Mi smo puno večeri proveli u razgovoru. Nekad, čak, i tako pričajući, dočekali jutro. Masu puta smo se i «zakrvili». Jednom me prestao i pozdravljati...Ali uvijek smo bili frendovi. Znamo se od osnovne škole. Nikada ništa nije bilo među nama. Možda se mogla osjetiti neka privlačnost, fizička uglavnom, ali nismo se nikada doticali te teme, nismo dopustili da se «izlegne» veza i ostali smo frendovi. I to je tako super. Predugo se znamo pa bi veza bila, skoro pa incestuozna. Imali smo dogovor da, ako se ne oženimo, do tridesetpete, onda ćemo se mi ženiti, tako da ne ostarimo sami : )
Muž zna tu priču. Muž, uglavnom, zna sve: i ono što želi i što ne želi znati.
Za Frenda su se, često, ljepili komadi zbog love. Točnije: izašao bi van u tatinom BMW-u (nemam pojma koja serija, konji i sl. jer me auti zanimaju, isključivo, kao sredstvo za doći od točke A do točke B), dobro odjeven i njegovane vanjštine (jedini muškarac kojeg se čekalo za izaći van, ostalo su se uglavnom dugo sređivale cure), trošio bi džeparac na čašćenje prijetelja (tata mu je pomorac pa ljubav kupuje lovom)...Kada bi cure (uz časne izuzetke) to «snimile», navalile bi kao lešinarke!!!
Bio je u jednoj dugoj vezi. Čini mi se, tri-četiri godine i «puklo» je tako što je cura izjavila da, u životu, traži sigurnost i otišla je sa starijim biznismenom sa vlastitim stanom...
Znala je, u početku, zvati Frenda i želiti mu se da je novi dečko maltretira, da je nezadovoljna, ali ostala je s njim...Zbog materijalne sigurnosti.
Nije naučila da, u životu, ništa nije sigurno. Doći će neka mlađa, ljepša...
Frend je, počeo, izlaziti u starom Audiju, godište sedamdesetšesto (djedov auto kojeg ne želi prodati iz sentimentalnih razloga), parkirati se točno ispred kafića i glumiti prosjek.
Tako je upoznao sadašnju curu. I, čini mi se, da je ona «zauvijek».
Nekad sam zločesta i pomislim da, baš tako, treba tim curama koje se lijepe za lovu:neka ih maltretiraju kada su se prodale. Sa kupljenom robom možeš raditi što te volja.
Sada sam se sjetila i poznanice s fakulteta koja je hodala s automehaničarem pa joj je mama rekla «Dušo, draga, pa nećeš, valjda, cijeli život prati zamazane kombinezone?!» i cura je prekinula vezu.
Prohodala je s lječnikom kojeg je, odmah, htjela ženiti, ali on je zbrisao. I neka je.
Meni je, iskreno, žao kada vidim krasne dečke koji nemaju auta, jedva spajaju kraj s krajem i cure, uglavnom, bježe od njih.
Oni, uglavnom, nisu krivi za svoje stanje.
«Lovatori», također, uglavnom, nisu krivi z a svoje stanje. Novac ništa ne govori o njihovoj sposobnosti da se bore kroz život nego o njihovom porijeklu. Obiteljski pedigre.
Oni su manje sposobni z aživot jer im je, uglavnom, sve bilo servirano «pod nos».
Ljubav ne možeš jesti, piti, s njom ne možeš plaćati podstanarstvo...Znam ja sve to. Ali ni novac te ne može zagrliti, poljubiti, reći ti koliko si posebna...Novac nema dušu. Sve imaš, a ništa nemaš.
Želim se boriti, živjeti, s osobom koju volim i koja mene voli.
Da sam u vezi zbog novaca osjećala bih se jadno.
Vjerojatno bih se, s vremenom, navikla na taj osjećaj i uvjerila se da ga volim, ali, prije ili poslije, počela bi vrištati Prava Ja.

Danas sam se odlučila žaliti na Muža.
To sam mu i rekla i On kaže:» Pročitat ću, kasnije, o čemu je riječ».
Trenutno je ovakva situacija u kući: On sjedi na balkonu, pije kavu, puši i čita, jučerašnje, novine; Dijete, nesigurnim koracima šetača početnika, korača po kući, uzima igračke pa ih baca, skuplja mrvice, po podu, koje mi nosi i kaže «Ba!» (kao, za baciti su).
Maloprije je Dijete bilo s Mužem, na balkonu, i bacala je igračke preko balkona, pokušala gurnuti glavu kroz ogradu, a On ne diže pogled s novina. Tu i tamo kaže «Ne! Ba!», ali izvan konteksta.
Ja sjedim za kompjuterom i, u naletu inspiracije, pišem ovaj post.
Sada je Muž ušao u kuću i ironično će «Dragi blog, moj Muž je nešto najbolje što mi se desilo u životu...», a kada je Dijete pokazalo interes, za njega, pitao je, živahno, «Gdje je mama?» na što je malena, naravno, odmah, dotrčala meni.
Jutros sam mu rekla da ću naći ljubavnika. Odnosno, neka On nađe ljubavnicu pa ću i ja, bez grižnje savijesti, naći ljubavnika.
On kaže da mu ljubavnica ne treba, a meni bi, po njegovim riječima, ljubavnik brzo dosadio.
Možda...Možda...
Problem je u tome što različito reagiramo na stres.
Ja volim to, riječima i dugim šetnjama izbaciti iz sebe. Frustracija upakirana u riječi manje frustrira. Kao da loše stvari pretočene u riječ gube na intenzitetu, a one lijepe i dobre još više dobivaju na ljepoti.
Moj Muž frustracije i stres liječi povlačenjem u sebe. Izolacijom i dugim spavanjem. Da, naravno, i gledanjem TV-a.
Šutnjavsrazgovor, spavanjevsšetnja, mislim da je jasno kako «škripi» kada smo oboje pod stresom.
Muž zna kako je meni igra riječima, «intelektualno prepucavanje» jak anti-stres program, ali i afrodizijak. Fizički izgled onoga tko me intelektualno privlači gubi se u obrisima njegovih riječi.
«Shvati moj um i imat ćeš moje tijelo. Shvati moju dušu i imat ćeš mene-zauvijek».
U okviru tog saznanja čak je postao, kao nešto, ljubomoran na Hala pa na mog cyber frenda Maxy Jazza pa na mog bivšeg dečka s ICQ-a (nije mi dečko postao preko ICQ-a nego sam ga «u živo» upoznala, jako pametan dečko kojem je droga spržila mozak i promijenila ličnost i jedini je bivši dečko koji mi je ostao prijatelj, rijetko se vidimo, ali se «ajsikjuiramo»...)...
A, k'o za vraga, nekako se bolje intelektualno nalazim s muškim rodom : )
Evo, Dijete mi donijelo slikovnicu, da joj čitam, pa sam Muža napala njegovim «oružjem», rekla sam joj «Odi tati pokazati ježa» na što je, ona, veselo, tati odnijela «Ježevu kućicu». I ja ježa za trku imam : )
OK. Sada sam nezadovoljstvo izbacila iz sebe kroz tipkanu riječ. Tako, da znate, da i mi imamo problema iako smo sretan par.
Sada mogu ići poljubiti Muža.
Drugom (ne)prilikom ću potražiti ljubavnika : )

«Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko imaš godina. Želim znati jesi li spreman ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.»
Ne znam autora, ali znam da je iz knjige «Poziv».
Citat sam pročitala u nekim novinama i odmah je nešto «kliknulo» u meni.
Nisam, baš nešto, raspoložena za pisanje, ali osjetila sam potrebu da ovaj citat podijelim s vama (nemojte me proglasiti «kopipejstericom», neću više... : ))