Srela sam, jutros, starog frenda i sjetila sam se da nisam napisala kakav je test smislio da vidi je li curi, doista, stalo do njega.
Ovaj teks je mogao ići i pod postom «Lova i love», ali nema veze.
Frendova omiljena rečenica, koju, usput otpjevuši, je «Nije sreća para puna vreća...».
On je student, sportaš, zgodan, sve skupa-skroz OK i ima love. Tj.nema on love, ali imaju njegovi roditelji, kako sam kaže.
Mi smo puno večeri proveli u razgovoru. Nekad, čak, i tako pričajući, dočekali jutro. Masu puta smo se i «zakrvili». Jednom me prestao i pozdravljati...Ali uvijek smo bili frendovi. Znamo se od osnovne škole. Nikada ništa nije bilo među nama. Možda se mogla osjetiti neka privlačnost, fizička uglavnom, ali nismo se nikada doticali te teme, nismo dopustili da se «izlegne» veza i ostali smo frendovi. I to je tako super. Predugo se znamo pa bi veza bila, skoro pa incestuozna. Imali smo dogovor da, ako se ne oženimo, do tridesetpete, onda ćemo se mi ženiti, tako da ne ostarimo sami : )
Muž zna tu priču. Muž, uglavnom, zna sve: i ono što želi i što ne želi znati.
Za Frenda su se, često, ljepili komadi zbog love. Točnije: izašao bi van u tatinom BMW-u (nemam pojma koja serija, konji i sl. jer me auti zanimaju, isključivo, kao sredstvo za doći od točke A do točke B), dobro odjeven i njegovane vanjštine (jedini muškarac kojeg se čekalo za izaći van, ostalo su se uglavnom dugo sređivale cure), trošio bi džeparac na čašćenje prijetelja (tata mu je pomorac pa ljubav kupuje lovom)...Kada bi cure (uz časne izuzetke) to «snimile», navalile bi kao lešinarke!!!
Bio je u jednoj dugoj vezi. Čini mi se, tri-četiri godine i «puklo» je tako što je cura izjavila da, u životu, traži sigurnost i otišla je sa starijim biznismenom sa vlastitim stanom...
Znala je, u početku, zvati Frenda i želiti mu se da je novi dečko maltretira, da je nezadovoljna, ali ostala je s njim...Zbog materijalne sigurnosti.
Nije naučila da, u životu, ništa nije sigurno. Doći će neka mlađa, ljepša...
Frend je, počeo, izlaziti u starom Audiju, godište sedamdesetšesto (djedov auto kojeg ne želi prodati iz sentimentalnih razloga), parkirati se točno ispred kafića i glumiti prosjek.
Tako je upoznao sadašnju curu. I, čini mi se, da je ona «zauvijek».
Nekad sam zločesta i pomislim da, baš tako, treba tim curama koje se lijepe za lovu:neka ih maltretiraju kada su se prodale. Sa kupljenom robom možeš raditi što te volja.
Sada sam se sjetila i poznanice s fakulteta koja je hodala s automehaničarem pa joj je mama rekla «Dušo, draga, pa nećeš, valjda, cijeli život prati zamazane kombinezone?!» i cura je prekinula vezu.
Prohodala je s lječnikom kojeg je, odmah, htjela ženiti, ali on je zbrisao. I neka je.
Meni je, iskreno, žao kada vidim krasne dečke koji nemaju auta, jedva spajaju kraj s krajem i cure, uglavnom, bježe od njih.
Oni, uglavnom, nisu krivi za svoje stanje.
«Lovatori», također, uglavnom, nisu krivi z a svoje stanje. Novac ništa ne govori o njihovoj sposobnosti da se bore kroz život nego o njihovom porijeklu. Obiteljski pedigre.
Oni su manje sposobni z aživot jer im je, uglavnom, sve bilo servirano «pod nos».
Ljubav ne možeš jesti, piti, s njom ne možeš plaćati podstanarstvo...Znam ja sve to. Ali ni novac te ne može zagrliti, poljubiti, reći ti koliko si posebna...Novac nema dušu. Sve imaš, a ništa nemaš.
Želim se boriti, živjeti, s osobom koju volim i koja mene voli.
Da sam u vezi zbog novaca osjećala bih se jadno.
Vjerojatno bih se, s vremenom, navikla na taj osjećaj i uvjerila se da ga volim, ali, prije ili poslije, počela bi vrištati Prava Ja.
Post je objavljen 05.07.2004. u 13:41 sati.