ljeskanje

ponedjeljak, 26.09.2005.

tetovirana ruža

Htio sam joj donijeti ruže na kolodvor, ali tog je dana pljuštalo " iz neba iz zemlje " i cvijeće sasvim sigurno ne bi preživjelo toliku bujicu kiše… Naravno, to je bio takav dan, sve baš kao na filmu, pa je s dolaskom autobusa prestala kiša, a sunce je granulo u trenutku kad sam ugledao njen osmijeh.

Kasnije me, dok sam ležao na krevetu, taj osmijeh podsjetio – i tko će shvatiti doslovno kad kažem da se sjećanje otkinulo negdje od moga desnoga boka? – na priču koju sam čitao u djetinjstvu o djevojci kojoj su, kad se smijala, iz usta izlazile ruže.

I tako je ona ruže poklonila meni.

d.

- 21:16 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nikad ništa zaboravljeno

Možda je nekome čudno, ali ja sam se iskreno začudila kad mi je rekao da su sjećanja pohranjena svuda po našem tijelu i da se pokušam nekad koncentrirati na recimo unutrašnju stranu svog bedra, jer su to predjeli iz kojih znaju izroniti sjećanja, ali ja sam se tad samo smijala i govorila da su to vjerojatno neke njegove osobenosti i da ako se i pokušam koncentrirati, svašta bi se tu moglo dogoditi. A onda rano jutros, kada je svjetlo u sobi bilo tek toliko da se jedva moglo nazrijeti da sviće, osjetila sam kako se moja koža sjeća svjetla što je prolazilo samo kroz uske proreze na vratima što su vodila na široku terasu... njegovih pokreta kada ih je zatvarao... ruku koje su se potom okretale prema meni kao suncokreti što svijetle u mraku... cvrčaka što su najednom izgubili glas i zašutjeli... I njegovih očiju, da, i njih... i one su se utisnule negdje u moju kožu kao onaj neizrecivi citat srca kojeg sam na trenutak prepoznala u njihovom dubokom tamnom zrcalu.

Sjetila sam se i kad me poveo kroz kuću.... Ovo je moja mala soba – pokazao mi je kada smo tek stigli – a ova ovdje... Razumjela sam da je nešto posebno, kad je otvorio vrata i uveo me u prozračni i meki akvarel sobe što se kroz raširen prozor protezao dalje na more i još dalje do modrih obrisa nekog dalekog otoka koji je kasnije, kada se spustila noć, izgledao sasvim blizu zbog blještavih svjetala nekog naselja nevidljivog danju. - Što misliš, da li nas vide? – pitao je, pa smo se smijali.

Nisam nikad mislila o tome, rekla sam mu tom prilikom kad mi je govorio kako su naša sjećanja pohranjena svuda po tijelu. Ali to nije stvar razmišljanja, pokušavao mi je objasniti... No, ne znam objasniti, jer ako to nisi nikad osjetila zvuči čudno...

Da, uistinu je čudno, pomislila sam kad je u mojoj sobi bilo već toliko svjetla da sam odmah morala ustati i spremiti se za posao. A zatim, i da je još čudnije kad sam još jednom gledajući se u ogledalu prije nego što sam izašla, opazila da me iz njega promatra netko sasvim drugi.

- Da li ti se sviđa? – pitala sam stojeći na sred sobe samo sa slamnim šeširom na glavi.

v.

- 15:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 21.09.2005.

prije spavanja

Bila je večer. Na zidu neobičnog šarenog uzorka, plesale su sjene razigrane narančastim plamičcima malih šumskih duhova oživjelih u vatri što je gorjela u starinskoj peći, samo u vrijeme neposredno pred spavanje, kada je trebalo tek malo ugrijati sobu. Pucketanje njihovih zlatnih roščića koje su s veseljem bacali uvis pa su oni prskali i letjeli na sve strane kao zlatne iskre, činili su tišinu sobe glatkom poput pudinga od čokolade, a tonuti u taj slatki večernji puding uljuljkan blagim pokretima paperjastih prilika što su izgledale kao mala sretna obitelj na večernjem okupu, bilo je kao tonuti u najmekši jastuk s tisuću pogašenih titrica skrivenih u usnulim trepavicama.

Svijet je tad bio topao i lijep. Tišina je bila prisna kao mali dječiji prsti što su se jedni s drugima preplićući poigravali i šaptali jedan drugom nešto što su samo oni mogli razumjeti.

Ali kako je to čudno! Kako se nikad ranije nije prisjetila tog šarenog uzorka nekadašnjih večeri, sve dok prošle noći u njenim najsitnijim satima nije izašla u gradski park i prošetala stazama između grupica stabala što su svojim zbijenim sjenama opisivale netaknut mir širokih krošnji. I kako je uopće izašla vani jer je već bila u spavaćici i nije ni pomislila kako će se trenutak kasnije obući i na prstima išuljati iz kuće odlazeći u park.... ? Nisam sigurna da netko ne bi pomislio da je ta žena " slučaj " jer vidjeti je elegantno obučenu kako s rukom priljubljenom uz stablo stoji i gleda nekud gore osmijehnuta, sasvim sigurno upućuje na nešto mnogo neobičnije od pijanca koji teturajući pada po ulici.

Neobično je bilo i meni, iako je poznajem, ali kasnije smo se ipak uspjele sporazumjeti prstima. Pokazala mi je prstom da neizostavno šutim i šutjela sam baš kao bubica sve dok je osmijehnuta šaptala nekom već usnulom u njenim trepavicama, nešto što su samo oni razumjeli.

I evo sve do sad... Nisam rekla ni riječi.

v.

- 10:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 17.09.2005.

O praznom i punom vremenu

Svakodnevno vrijeme je ono za koje se kaže da dani teku sporo a godine brzo. Ono protječe kontinuirano na isti način, sat po sat, dan po dan. To je vrijeme kojim raspolažemo, ''vrijeme za nešto'': za obaviti posao, za sjesti na kavicu, za pročitati novine. Mi imamo to vrijeme, ili često smatramo da ga nemamo – kao kad kažemo ''nemam vremena''. Sâmo po sebi ono je prazno – tek ga valja ispuniti nečim. Osobito se to jasno očituje u dosadi, kad nam sâmo vrijeme u svojoj praznosti postaje mučno i nepodnošljivo. Nasuprot praznini dosade – a možda i u strahu od te praznine – stoji podjednako isprazna stalna zaposlenost. To znači nikada nemati vremena a uvijek nešto namjeravati. Obje ove krajnosti, a i njihova međusobna izmjena, doživljavaju vrijeme kao nešto što valja potratiti.

Iskustvo ispunjenog vremena, vlastitog vremena sasvim je drugačije. To vrijeme ne teče jednoliko, kontinuirano. Promislimo o tome: netko je odjednom ostario ili odjednom opazimo da to više nije dijete. Obično pomislimo: pa kad se to dogodilo? Dogodilo se odjednom, iznenada.
To vrijeme izmiče satnom mehanizmu – poput trenutka u kojem Ahil prestiže onu Zenonovu kornjaču. Taj se neuhvatljivi diskontinuitet vremena kod Platona javlja kao neko ''iznenada'', "u trenutku'', ''odjednom'' i redovito označava neizbježno napuštanje čisto racionalnog postupnog izvođenja i prelazak, ili bolje reći skok, u mitski i pjesnički govor. To vrijeme je Kairos, neuhvatljivi srećonoša, a ne Kronos, koji stupa korak po korak i mrvi sve pred sobom.
I ovdje se opet radi o nekom ''imati ili biti'': ono prvo vrijeme imamo (ili ga češće nemamo), ovo drugo vrijeme prije ima nas. Ili, to vrijeme jest upravo ono što mi jesmo. Živimo svoje vlastito vrijeme.
Što nas to može iz onog praznog svakidašnjeg vremena vratiti – a to uvijek osjetimo kao neki povratak sebi – u naše vlastito, ispunjeno? Među ostalim, i umjetnost. Bachelard npr. kaže: ''Knjiga je za nas uvijek uzdizanje iznad svakidašnjeg života".
Ali prije svega svetkovina, slavlje. Ono što nije tek praznik, neka praznina u rasporedu, lišenost obaveze, nego naprotiv: blagdan, dan koji je blago, ono naše navrjednije vrijeme. Svetkovina, posvećeno vrijeme, vrijeme posvećeno baš onome čemu smo životom posvećeni. Slavlje.
Jednom takvom blagdanu, slavlju koje je po satu trajalo 24 sata, ali živjet će dokle god mi jesmo, toj svetkovini posvećujem ovaj tekst.

Zahvaljujem plejadiblue i H.-G. Gadameru. :)
d.

- 14:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.09.2005.

stapanje

Sa svečanom pažnjom otvaram tek kupljenu knjigu mog omiljenog pisca. Već me prve njegove rečenice uvode u taj poznati osjećaj: istodobna bliskost i uzbuđenje. Nakon pet stranica sretan sam kao malo dijete, i najradije bih izljubio sve svoje ukućane.

Kad se stopiš s radošću pjesme ili nečeg drugog, tada proširi svoj duh i postigni jedinstvo s tom radošću.*

U gradskoj gužvi među mnogim indiferentnim licima odjednom ugledam poznato lice prijatelja. Osmjeh mi se sam od sebe širi licem a u mislima se već rađa neka šala.

U času velike radosti izazvane susretom s prijateljem poslije dugo vremena, usredotoči se na to blaženstvo i stopi se s njim.*

Stari se ljuti na mene: prepirali smo se oko neke svakodnevne sitnice. Ali zaboravio se, pa me nešto priupitao. Ja se nasmijem, i on se tad sjeti da je ''ljut''. Pošalje me k vragu, neuspješno se pokušavajući ne nasmijati.

U zoru se vraćam s noćne smjene. Mada je ljeto, jučerašnja je iznenadna bura pročistila zrak. Putem do kuće prolazim pored stabla višnje. Uberem plod, na njemu kap rose.

Ljubav namiguje odsvuda.
Ali ponajviše u samoj ljubavi.

U času sjedinjenja sa ženom stapanje s njom izazvano je uzbuđenjem, a ushićenje je poput blaženstva brahmana: to ushićenje je ono najvlastitije.*

*Vasugupta je kašmirski tantrik (ili, po Platonovoj riječi, erotički filozof) iz 9. stoljeća

d.

- 12:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2005.

dvadeset i četiri sata u životu jedne žene

Naslov je jedne popularne novele Stefana Zweiga i posuđujem ga ovdje samo zato jer sam to isto rekla i jednog jutra dok smo sjedili na sunčanoj terasi s pogledom na more i pili kapucino iz neobičnih šalica koje su čuvale komadić sjećanja na tebi draga lica koja nisam poznavala, ali čije su crte bile urezane i u tvoje.
Zašto baš taj naslov, kojeg sam se sjetila i izgovorila kao da na stol spuštam ključeve nekih vrata za koja sam napokon otkrila da ih nikad i nije bilo, moralo bi obuhvatiti mnogo više prostora za opisati nego što ga ima na jednoj čarobnoj razglednici koju smo u tih dvadeset i četiri sata prokrstarili svim onim mjestima na kojima smo željeli biti.

I zato, eto, Zweig. Jer, da bih jednom izgovorila naslov njegove priče... bilo je potrebno probuditi se kraj tvog lica kojeg sam samo trenutak ranije i sanjala. Izaći zajedno s tobom na terasu okupanu jutarnjim suncem i plavetnilom mora i sjesti za stol na kojem su već stajale dvije zelene šalice sa toplim kapucinom. Upiti očima prozirno modro obzorje upleteno u guste krošnje starih stabala masline u kojima drijema zaustavljeno vrijeme. Gledati kako prve zrake blagog jutarnjeg svjetla nježno sklanjaju tamni pramen noći još priljubljen uz tvoje čelo, i polako prenoseći toplinu u dubinu tvojih očiju, otkrivaju onaj nevidljivi dio priče kakva je ona mogla biti...

v.

- 19:17 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2005.

čarobna kutija

poput sna, ili neke priče za djecu:

uđi u čarobnu kutiju
vrata za sobom zatvori, ali nemoj ih zaključati
i pričekaj.

imaš krevet, možeš malo odspavati,
čitati kakvu knjigu – ako se uspiješ usredotočiti.
raditi neke vježbe, što god hoćeš.

i onda, kad utoneš u misli ili snove
vrata se otvore

iznenada

(i kako uvijek iznenada, mada to očekujem)
i, vidi, želja je ispunjena.

kao u snu, ili priči za djecu.

Ova se pjesma napisala prije godinu dana, a kako ima veze s nečim što je u prethodnom postu napisala v. evo je sad i ovdje.

d.

- 10:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>