ljeskanje

tu, gdje smo stigli

Prvo su kamene stube kojima se uspinjemo.

Potom otključavaš vrata, a naš osmijeh prvi šmugne unutra i ugnijezdi se u najsvjetlijem kutku stana, maloj svijetloj kuhinji.

"Kako je lijepa kuhinja", kažem s osmjehom, gledajući kroz široke proreze na drvenim žaluzinama, u svjetlo što se prostire iza prozora kao prozračna plava plahta natopljena svježim mirisom mimoza i prosušena prohladnim vjetrom što se dolje, dalje na obali, poigrava sa granama palmi i možda negdje sasvim uz more gdje su se skupile u gustu šumu borovih stabala, s grančicama borova...
Spuštamo moje stvari u sobu što leži u polumraku. Ona je tiha jer se sjenom naslanja na susjedne prozore iza kojih struje i šapću prigušene molitve, neke oči sklopljene, neke ruke... nešto bestjelesno što odmičemo pažljivo povlačeći zavjesu preko prozora a onaj osmijeh iz kuhinje preseljava se naglo u jamice na tvojim obrazima i dotiče mi sljepoočnice... a soba izgubi obrise.

Po dolasku, najprije stavljam tvoje ruže u vazu i postavljam na kuhinjski ormarić kraj prozora. One su rascvjetani vrt u kojem će sutra mirisati na kavu, ali mi ćemo zaspati u polumraku puštajući da se još malo ohladi, kasnije ćemo je podgrijati... kasnije će ostati još malo kave u lončiću kojeg ostavljam na štednjaku, i reći... "možda ćeš htjeti kasnije, kad me otpratiš i vratiš se."
Kasnije, pred večer, stajat ćemo u okviru prozora kao prizor zalaska nad morem, a kroz prozor – u najudaljeniji dio naše kuhinje što se proteže preko rimskog trga sve do dalekog otoka za kojim nestaje svijetli narančasti krug – odlepršat će i naš osmijeh što uvijek stremi negdje ispred nas, kao da obećava da će nas čekati bilo kamo da stignemo...

I kada stignemo, bilo kamo... neka ove slike ostanu ščućurene negdje, kao golubovi ispod krova starog samostana s kojim se dodiruju samo sjene naših prozora – pa kad jedan poleti i vrati se trenutak kasnije, i svi ostali uvijek polete za njim!

Ako ijednu odnese zaborav, neka se ne zaboravi vratiti. I ponijeti sa sobom i sve ostale.

v.