ljeskanje

i iz listića čaja može se čitati...

Ušli smo u Novu godinu, a ljeskanje se još kupa u Staroj - kao da ne želi izaći iz vode u kojoj mu je tako lijepo bilo proteklih mjeseci pa je i zaboravilo na vrijeme.

A vrijeme ovaj čas i izbija kao želja da se dotakne to mokro, to svo preplanulo od sunca i vječno zagledano u nebo... ljeskanje mora.

O čemu bi to sa mnom željela pričati? - pita me a sve pogleda u stranu loveći pogledom prostranstvo mora, onim širokim zamahom kako je to vidjelo da rade i ribari kada zabacuju mreže, pa se čini kako mreža sjaja što mu pripušta Sunce poput uvezanih plahti s renesansnog balkona nekom ljubavniku iz Verone, odnosi i moj pogled u susret žuđenom.

Ništa nam ne pripada, kažem i pustim ga da se praćakne u more kao riba. Možda od tebe naučim što je sloboda. Što - vrijeme, što žuđeno mjesto. Možda od tebe doznam da je voda kao raširen dlan u kojem su izbrazdane linije sudbine i srca, linije života - u neprestanom gibanju - jer ionako ne vjerujem u ove stalno iste, nepokretne, iz kojih bi nam netko znao čitao iz dlana.

Ne vjerujem da postoji išta što nije poput vode. I da i ona i ono malo vode na dlanu - opisuju dlan a ne vodu. Opisuju ono što nikada sama ne bi mogla opisati.

Da li si me zato zazvala iz mora? - pita ljeskajući. - Ti vrijeme, što kopnom držiš moje rubove kao da sam zdjelica čaja koju dlanovima čuvaš da se ne prospe?

Da, kažem. Ti si moja zdjelica čaja.

v.