Bila je večer. Na zidu neobičnog šarenog uzorka, plesale su sjene razigrane narančastim plamičcima malih šumskih duhova oživjelih u vatri što je gorjela u starinskoj peći, samo u vrijeme neposredno pred spavanje, kada je trebalo tek malo ugrijati sobu. Pucketanje njihovih zlatnih roščića koje su s veseljem bacali uvis pa su oni prskali i letjeli na sve strane kao zlatne iskre, činili su tišinu sobe glatkom poput pudinga od čokolade, a tonuti u taj slatki večernji puding uljuljkan blagim pokretima paperjastih prilika što su izgledale kao mala sretna obitelj na večernjem okupu, bilo je kao tonuti u najmekši jastuk s tisuću pogašenih titrica skrivenih u usnulim trepavicama.
Svijet je tad bio topao i lijep. Tišina je bila prisna kao mali dječiji prsti što su se jedni s drugima preplićući poigravali i šaptali jedan drugom nešto što su samo oni mogli razumjeti.
Ali kako je to čudno! Kako se nikad ranije nije prisjetila tog šarenog uzorka nekadašnjih večeri, sve dok prošle noći u njenim najsitnijim satima nije izašla u gradski park i prošetala stazama između grupica stabala što su svojim zbijenim sjenama opisivale netaknut mir širokih krošnji. I kako je uopće izašla vani jer je već bila u spavaćici i nije ni pomislila kako će se trenutak kasnije obući i na prstima išuljati iz kuće odlazeći u park.... ? Nisam sigurna da netko ne bi pomislio da je ta žena " slučaj " jer vidjeti je elegantno obučenu kako s rukom priljubljenom uz stablo stoji i gleda nekud gore osmijehnuta, sasvim sigurno upućuje na nešto mnogo neobičnije od pijanca koji teturajući pada po ulici.
Neobično je bilo i meni, iako je poznajem, ali kasnije smo se ipak uspjele sporazumjeti prstima. Pokazala mi je prstom da neizostavno šutim i šutjela sam baš kao bubica sve dok je osmijehnuta šaptala nekom već usnulom u njenim trepavicama, nešto što su samo oni razumjeli.
I evo sve do sad... Nisam rekla ni riječi.
v.
Post je objavljen 21.09.2005. u 10:58 sati.