Svakodnevno vrijeme je ono za koje se kaže da dani teku sporo a godine brzo. Ono protječe kontinuirano na isti način, sat po sat, dan po dan. To je vrijeme kojim raspolažemo, ''vrijeme za nešto'': za obaviti posao, za sjesti na kavicu, za pročitati novine. Mi imamo to vrijeme, ili često smatramo da ga nemamo – kao kad kažemo ''nemam vremena''. Sâmo po sebi ono je prazno – tek ga valja ispuniti nečim. Osobito se to jasno očituje u dosadi, kad nam sâmo vrijeme u svojoj praznosti postaje mučno i nepodnošljivo. Nasuprot praznini dosade – a možda i u strahu od te praznine – stoji podjednako isprazna stalna zaposlenost. To znači nikada nemati vremena a uvijek nešto namjeravati. Obje ove krajnosti, a i njihova međusobna izmjena, doživljavaju vrijeme kao nešto što valja potratiti.
Iskustvo ispunjenog vremena, vlastitog vremena sasvim je drugačije. To vrijeme ne teče jednoliko, kontinuirano. Promislimo o tome: netko je odjednom ostario ili odjednom opazimo da to više nije dijete. Obično pomislimo: pa kad se to dogodilo? Dogodilo se odjednom, iznenada.
To vrijeme izmiče satnom mehanizmu – poput trenutka u kojem Ahil prestiže onu Zenonovu kornjaču. Taj se neuhvatljivi diskontinuitet vremena kod Platona javlja kao neko ''iznenada'', "u trenutku'', ''odjednom'' i redovito označava neizbježno napuštanje čisto racionalnog postupnog izvođenja i prelazak, ili bolje reći skok, u mitski i pjesnički govor. To vrijeme je Kairos, neuhvatljivi srećonoša, a ne Kronos, koji stupa korak po korak i mrvi sve pred sobom.
I ovdje se opet radi o nekom ''imati ili biti'': ono prvo vrijeme imamo (ili ga češće nemamo), ovo drugo vrijeme prije ima nas. Ili, to vrijeme jest upravo ono što mi jesmo. Živimo svoje vlastito vrijeme.
Što nas to može iz onog praznog svakidašnjeg vremena vratiti – a to uvijek osjetimo kao neki povratak sebi – u naše vlastito, ispunjeno? Među ostalim, i umjetnost. Bachelard npr. kaže: ''Knjiga je za nas uvijek uzdizanje iznad svakidašnjeg života".
Ali prije svega svetkovina, slavlje. Ono što nije tek praznik, neka praznina u rasporedu, lišenost obaveze, nego naprotiv: blagdan, dan koji je blago, ono naše navrjednije vrijeme. Svetkovina, posvećeno vrijeme, vrijeme posvećeno baš onome čemu smo životom posvećeni. Slavlje.
Jednom takvom blagdanu, slavlju koje je po satu trajalo 24 sata, ali živjet će dokle god mi jesmo, toj svetkovini posvećujem ovaj tekst.
Zahvaljujem plejadiblue i H.-G. Gadameru. :)
d.
Post je objavljen 17.09.2005. u 14:48 sati.