Htio sam joj donijeti ruže na kolodvor, ali tog je dana pljuštalo " iz neba iz zemlje " i cvijeće sasvim sigurno ne bi preživjelo toliku bujicu kiše… Naravno, to je bio takav dan, sve baš kao na filmu, pa je s dolaskom autobusa prestala kiša, a sunce je granulo u trenutku kad sam ugledao njen osmijeh.
Kasnije me, dok sam ležao na krevetu, taj osmijeh podsjetio – i tko će shvatiti doslovno kad kažem da se sjećanje otkinulo negdje od moga desnoga boka? – na priču koju sam čitao u djetinjstvu o djevojci kojoj su, kad se smijala, iz usta izlazile ruže.
I tako je ona ruže poklonila meni.
d.
Post je objavljen 26.09.2005. u 21:16 sati.