Ljeljin izvor

Pada. Pada! Od pet ura jutros. Tiho, bez zanovijetanja, stalno curka pomalo s neba. Vjetri su se utišali i prava proljetna kišica daždi. Od Božića ovo je prva prava kiša! Bez diskriminacije kiši po gradu, selima, šumi i polju. Miriše!
A taman nam je grad počeo fino smrdjeti. Po užeglom smeću. Tu i tamo probijao se vonj trulih kostiju. Malo je nedostajalo pa da nam u cijelom gradu pretegne vonj (zatvorene) tvornice sardina. Kako se i priliči gradu na obali. Prigovor stoji, nedostaje smradna nota kiselog vonja uzavrelih kora od lubenice. No što je tu je. Morali smo sniziti standard i naviknuti se i na siromašniji smradni buke samo da ga ima. Dovoljno prodoran da nas sustigne kako u kali, tako i u novim četvrtima daleko od obale. Moram žalosno ustvrditi da ne uspijevamo dosegnuti napuljske standarde!
U tri sata nesretnog romona nestade cijeli štimung primorskog grada. Tu i tamo probija se miris rascvjetanih lipa! I ne samo to, nego što je još strašnije pere ulice! Svugdje gdje je doteklo više od deci kiše stara se šporkeca u doticaju s kišnicom dobro zapjenila. Što ti je meka voda! Sva okorjela i crna mjesta u kamenim kalama sad grcaju u mjehurićima zapjenjene vode. I polako blijede. Ustrajna kišica ispire je i tjera kanalima, kanalićima, pukotinama, rupama, prokopima prema nižim razinama. Stići će do mora, nažalost, i tako će grad nekoliko dana imati oprane pločnike. Zamislite da hodate bijelim kamenim pločama. I ne tuče vas smrad odozdo! Koja žalost! No neće to dugo potrajati. Mi smo razumna i uporna rasa šporkačuna. Nema te nebeske poplave koja nama može pomrsiti konce ili nas zaustaviti u šporkavanju. Vrlo solidno to obavljamo! I kako nam samo svako ljeto osviješteni turisti zdušno pomažu u tim akcijama zagađivanja i šporkavanja. Tko može ovako samosvjesnu racu natjerati da odustane od svog cilja. Uništenja plavozelene lopte. Nitko joj nije ravan!
Stala je, blogu hvala. Ne čuje se mrski romon. Tako barem na onim najdubljim mjestima neće oteći već će se zadržati crne smradne lokve koje će se polaaako osušiti i vratiti fini kanalizacijski vonj. I crnosivo marmorizirane kamene plohe u najboljoj tradiciji
Najljepše od svega je žustro koračanje po mokrim pločnicima. Sa svakim metrom, noge i svi ostali izloženi dijelovi tijela, polagano tamne. Malo neujednačeno, jer vodoskoci crnosmeđe vode ne dosižu ravnomjerno sve dijelove anatomije Kakvi losioni za samotamnjenje! Potpuno suvišan trošak.
U sandalama blato. Konačno! Pod stopalima krasan osjećaj gnjecavosti. Gacanje po vlastitoj kaljuži! Nitko vam je ne može oteti. Samo prevelika količina kiše koja opere svu tu divotu. No to je viša sila, niste vi krivi!
A onda, tko vam se usudi uskratiti osjećaj oduševljenja kad vas prolaznik ošine otvorenim kišobranom po očima? Ja, na nesreću, nosim naočale te sam uskraćena za taj vrhunski doživljaj. Moram se zadovoljiti samo novim staklima na naočalima i troškom za njih. Tako malo! Tko mi je kriv kad ne mogu nositi leće. Em sam uskraćena za užitak straha i bola i još mi ostanu netaknuta oba oka!
Moram vam priznati da ipak uspijevam uživati u vrhunski mokroj i blatnoj odjeći! Dovoljna su mi samo tri metra hoda da mi blagonakloni vozač svojom jurilicom priušti blaženstvo! Onda se blatna odjeća počne fino lijepiti po tijelu i isticati moje obline!
Tako zanosnih kontura, potamnjelog (doduše malo neujednačenog) tena, dostojna vrhunskog fotomodela, grabim na rivu. Zucker kommt zu letzt! iliti ga po naški: Šećer dolazi na kraju! Tamo me razpamete razmekšale hrpice zaostale od kućnih ljubimaca. Njihovi vlasnici su zbilja uviđavni. To mi je jedinstvena prilika da aromatiziram ne samo sandale već i moj jadni čisti stan. Koja privilegija!
Nego, ima jedna mala nezgoda. Ovaj lijepo raskvašeni izmet ima jednu manu koja se u ovakvim prilikama naročito ističe. Upija se u zemlju. Zbog toga na našoj rivi sva raznorazna stabla, grmlje i cvijeće, pa čak i trava, rastu i cvjetaju u raznim bojama. Nečuveno!
Ovakvim ekscesima treba hitno stati na kraj!

Dan prvi: Tamo na na rivi, baš u smjeru sunca, zaustavila se grupica šetača i živahno gestikulira. Tri muškarca i jedna žena. Rano je jutro, a ovi baš živahni. Po svemu sudeći došli su u grad poslom i čekaju da se birokracija probudi. Onako izdaleka izgledaju kao grupa pantomimičara. Malo uštogljena seoska gospoda u bijelim košuljama, sivim hlačama i neodredivim kravatama. Trbušćići kao znamen dobrostojećih ljudi. Gospođa u malo previsokim petama, malo pretijesnoj haljini, s malo previše volana, s malo viška špekeca oko pojasa utopljenički se hvata za muževljevu mišicu:) S približavanjem slika dobiva i ton.
Onaj s najživljim rukama uvjerava ostalu dvojicu: Rek'o sam t' najpam'tnije t' je prodavat' one..., one..., one..., ma kako s'zovu ... ma grudnjake, da prostiš, čista čistac'ta zarada. Ma kad t' ja kažem, svaka mora kup't, svaka mora kupiiit kad t' kažem! Štaš s ostalim gub't pare i vrime! Kad t'ja velju unda t' je to živa ist'na k'o sam Is's s neb'sa!

Jest, (skoro) svaka mora kupiti grudnjak ali ne mora kupiti svaki i svakakvi grudnjak, priklopih u mislima!

Dan drugi: Jedanaesta ura. Sunce zapalilo kamenu ulicu. Desetak metara dalje jedno muško u tijesnim hlaćama i košulji s pucama na gotovs prtlja nešto po džepovima. Izvuče mobitel, pozove broj i u širokom luku prebaci mobitel u lijevu ruku, izbaci lakat što je dalje moguće a mobitel primakne uhu. Desna ruka, zbog ravnoteže?, odmakne se kao sama od sebe jedno po metra od osnovnog volumena i tako zapasanog prostora počinje lagano kruženje oko vlastite osi i monolog:
Jes' pristav'la kap'lu aaa? Stav sad na, eto mene za uru vrimena! I da s'stav'la višje mesa, s'čula, aaaa? Odmaa sad, jesan li ti rek'o sad na, da staviš kuvat! Kad bude vrime za jedno po ure stav' riži. E riži, riži ukuvaj, da šta s'reko neg riži. Natoč'vino iz one bačve, oću baš to. Da bud'sve gotovo, s'čula aaa, taman kad s' ja vrnem!
Škljocne mobitelom, osvrne se malo dezorijentirano, ali ponosno, oko sebe da vidi jesu li ga svi čuli i vidjeli.

Do sad sam mislila da žene mogu, po definiciji, biti samostalne u kuhinji!

Dan treći: Iako puše hladnjikava burica dvije gospođice odvažno nose pupak po svijetu.
Gospođica Lijeva govori Gospođici Desnoj: I onda ti on meni, ma peder, ma znaš, nije da iman šta protiv, je..t ga, razumiš, nako činit, nis' budala, q...c jedan, kontam da znaš te je...e, modre gaće, ma jes, jes one, us...e, s' ti vid'la njega, a s'vid'la njih, kurbače, ka' d s'ja glupača, je dobro, on meni, pomodrit' ka šljiva, q...c na žici, visit tako, lud, ma u dvi riči razumiš šta san tila reč!
Gospođica Desna: Lokat!

Sirote gospođice, poput njihovih rečenica, ni one nikad neće biti potpune.

Dan četvrti: Na raskrižju pješaci čekaju zeleno svjetlo. Dvojica prijatelja razgovaraju.
Liši: Nis' ni njiova auta više k'o štas'bila. Eto, rečimo, mrkan t'nije više za ništo!
Ricavi: Šta'š unda kup't?
Liši: A sad su ti in (?! moje obrve zaplesaše ) beemevejci i avudiji. Rađ' b'imo jednog beemvejca i brez opreme neg' mrkana tutokomplett! Taj t' šiša k'o metak, svje'ski za vid't! Jedino mora imat' onaj avudi unutrin. Dosadno je brate vozit sve do P...... u nako gluvon autu. Samo mi ni'e čisto kako meknu onaj avudi u beemveja?

Meni je jasno kamo su se preselile bijele čarape i zašto su mrkani postali pitomi na cesti!

Dan peti: Hello, excuse me, can you tell me where this is? = halo, ispričavam se, možete li mi reći gdje je ovo? - pita me dvojac starijih sijedih gospođa. Da se ne mučite odsad će sve biti na hrvatskome. Traže turistički ured, a u ruci drže fotokopirani plan grada s podcrtanim važnim točkama. Kako idem u njihovom pravcu ponudim se da ću ih povesti/provesti kroz taj dio grada. Usput nailazimo na crkvu. U dalmatinskim gradovima to se događa svako malo, naravno.
Pita Mlađa od njih dvije: Je li to crkva?
Ja: Da gospođo, sagrađena u 5., a potpuno uređena u 18. stoljeću. Unutra se nalazi čuvena škrinja...
Mlađa užurbano: Smijemo li ući unutra. U kovčegu je mumija? Znate ja sam katolkinja! Je li to katolička crkva?
Ja: Naravno da smijete. Ne, ali to je zlatarsko remekdjelo. I da, katolička je. Da koja bi bila?
Mlađa: Ali znate ja sam katolkinja! A željezna zavjesa...
Ja: Da gospođo, i ja sam. Što vas brine?
Mlađa: Jesu li sve crkve katoličke? Znate ja ne želim ulaziti u druge crkve.
Ja: Jesu, jesu, slobodno razgledajte. - onda priupitah prije rastanka: Vi ste s onog cruisera usidrenog ispred luke?
Njih dvije sa sretnim smiješkom: Yes, right!
Pohitaše prema vratima crkve. Prvo su virnule, u par navrata, valjda od straha da im ne bi zaostala željezna zavjesa pala na glavu, a onda sveudilj nutkajući jedna drugu uđoše unutra.

Ovakve marsovk(c)e nemam prilike često sresti, a nisu čak ni Amerikanke!

Dan šesti: Stari film, mladi Arnold na ekranu.
Uzdahnuh: Vidi ga, mlad k'o kaplja!
Zlatni: Ooo, osamdesete... i ja sam... tada... bio mlad... i lud!
Ja: I još si zlato moje, i još si!

Dan sedmi dan odmora, ništa nisam čula ni izvalila

P.S. Sve sam čula na vlastite uši! Ne pomaže ni skleroza!
P.P.S. Svi apostrofi, manjak i višak slova preneseni iz originala!
P.P.P.S. Čitati kao što piše! U protivnom ne garantiram za sadržaj!

Uf, stiglo i do mene. Knjižna štafeta Lipe Mare. Ne žalim se, no više sam zaboravila nego što pamtim, a pamtim manje nego što znam, a znam manje nego što bih htjela. Eto, rekla sam što mi tišti srce.
Kako sam ja jedna osoba mimo svijeta, što je mojoj noni češće bila jadikovka nego pohvala, takav je i post:)))
Nakon, ne prije, nakon svega volim pustolovnu literaturu. Valjda zato što nisam smjela a ni umjela sama uteći u avanturu. Malo sam hendikepirana u tom pravcu.
Za satiričnu bih se prodala. To mi je mana koju je razvio drug predsjednik komiteta za vrijeme demonstracije podrške Vijetnamu. Gledate li M.A.S.H.? Nije Vijetnam al' je blizu sadržajem a i zemljopisom. Na kraju smo skandirali: Živjela Amerika, dolje Vijetnam. Dok nas razrednici nisu izbezumljeno rastjerali da ne bi milicija djelovala odgojno Za one koji ni u školi nisu ništa čuli o ovome: na ondašnjoj našoj Životinjskoj farmi Vijetnam se borio za slobodu, a prljavi Ameri im nisu dali.
Definitivno se prostituiram za nešto znanstvene literature iz meni bliskih ili zanimljivih područja. Za to je pak, osim moje iskvarene naravi, odgovoran određeni gosp. prof. dr. ahem...

Prve devijacije dogodile su se ... odavno i otada greznem u grijesima.

1. Karl May: Posljednji Inka
i danas pamtim da se zvao Atahualpa. To je jedna od prvih knjiga koje sam otkrila da ujedinjuju pustolovni duh sa satirom. Upakirao je štih avanture s opisom europskog/bjelačkog ponašanja u kolonijama i našim porivom za istrebljenjem svakoga tko ne misli kao i mi, tko se ne ponaša kao i mi, tko nema navike kao i mi. Još je našao vremena i načina da se dobro naruga ideji Uebermenscha. Tvrde da je trunuo u zatvoru. Pisac, ne Atahualpa.

2. Charles Bukowski: It catches my heart...
naprosto samo zato što je bio na oba popisa zabranjenih autora. Strašno me morilo da doznam što je ujedinilo smrtne neprijatelje u istom "bojnom pohodu" na autora

3. D. H. Lawrence: Aronova palica,
tek sam mnogo kasnije shvatila zašto volim tu knjigu i danas. Gotovo propovijeda slobodu! A na to padam sve do središta zemlje, a i šire:)

4. M. Krleža: Zastave.
Iz istog razloga kao i gornji naslov, ali meni mnogo bliža. Priča o guljenju naše kože i to ne samo kako su nas gulili, nego i kako smo se dali guliti. Jel' vam to poznato?

5. L.S.B. Leakey: Olduvai Gorge
prvi pravi, na temelju dugogodišnjih istraživanja, potkrijepljeni i dokumentirani prikaz razvoja primitivnog čovjeka.
Njegov sin je nastavio istraživanja u Africi i vjerujem da ste svi, manje više, čuli za Lucy, pračovječicu (praženu prema pračovjek?) koja je dobila ime po Lennonovoj pjesmi: Lucy in the sky with diamonds :)))

6. J. Mellaaart: Catal Huyuk : a neolitic city
jedno od prvih istraženih neolitskih (za početnike: mlađe kameno doba) naselja koje se može na neki način mjeriti s Jerihonom. Danas su rezultati revidirani prema novijm istraživanjima i spoznajama, ali osnovna hipoteza je ostala netaknuta. Postala je teza. Što ti je pravi mačak, koji zna rađu aaa?

7. Vincent Van Gogh: Correspondance complete ...
on i njegovi adresati naučili su me što je slikarstvo, kakva psihoanaliza, kakvi bakrači... I da se svaki z(Z)idić može slobodno preskočiti.

8. James Joyce: Dubliners
nije samo vodič po Dublinu, al treba malo uzeti daha:) Ne piti! Vječiti bijeg od zapta. Gle, ponavljam se...

9. Giulio C. Argan: Arte moderna
ako sam prije i sumnjala sad znam zašto volim modernu umjetnost

10. Francis Wheen: Kako su prodavači magle zavladali svijetom...
upravo čitam i zaprepaštena sam količinom ispraznosti i gluposti čak i među ozbiljnim svijetom. Ne raduje me nimalo što mi tekst pokazuje da sam u dosta stvari dobro mislila i procijenila. Kakvo bi olakšanje bilo saznati da se varam. Možda u slijedećoj knjizi?

Kad smo već kod knjiga odvest ću vas u knjižaru. A ne, neću vam preporučiti naslove samo ću vam pokazati zašto rijetko idem u knjižare. Osim očitog i banalnog razloga tj. pomankanja još jedne (barem) sobe za sve one knjige koje bi rado imala i čitala više puta!
I tako uđem ja u kakti fijenu knjižaru i pogledam malo u anglo-američki kutić. Tako sam mu ja dala ime, jer stvarno ne bih znala po kojem krirteriju su se ove knjige našle na okupu. To i onako nitko ne zna
I tamo nađem cijelo more nekakvih ženskih autorica s ljubićima. Da je bar ona D. Steele za koju tvrde da je najprodavanija autorica takvih majstorija a samim time (?) i najbolja!!! Između umetnuta neka prostačka i prosta znan-fan literatura. Sve neki lijevi autori, već na prvoj stranici otisnuti su uvod, zaplet, rasplet i kraj. Tvrde da rakete i svemirski brodovi šiljatim dijelom plove naprijed a straga rigaju ostatke od sagorijevanja goriva. Onda tu i tamo ubačene knjige s političkim sadržajima da se malo razbije beletristička monotonija?
Chomsky u klinču gole sise i zadimljenog pištolja! Ovaj pištolj bi se još nekako i mogao shvatiti kao metafora, no francuski poljubac sa sisom nikako. Bloga ti otkud to ovdje?
Rushdie u sred srijede Star warsa?!?
Par krimića dalje cijela Bible Belt (odatle poječu američanski zapjenjeni i TV propovjednici) knjiga rasprave o Kristu i njegovu nasljeđu!!!
Nakon serije fantasyja ugurale su se Flowers on your balcony?!? Flowers in your house?!?
Do you have them, flowers? - ovo je pitanje, a ne naslov na koricama
Na kraju reda suvremenih romana naherila se i samo što ne propadne Banking in Croatia?!?
Ne mogu dalje, ponestat će mi uskličnika i upitnika!?!?!?!
No dobili ste sliku, zar ne?
To je uvaženi zagrebački izdavač otvorio svoju knjižaru u provincijskom gradu. Nek se, jel' te, i provincija malo obrazuje. Mora da gosp. NN (književnik nota bene) kupuje otisnuti ukoričeni materijal na kile, hmmm na tone kad su korice tvrde ili je kunstdruck papir. Refuzo. U rinfuzi, za one koji su malo nagluhi za narječja:)))

Sad vas ostavljam da malo parite okice na modernoj umjetnosti! Sjećate se, time sam vas gnjavila u točki 9



Pariški Trg sloge
Piet Mondrian: Place de la Concorde

Tri šiljka
Henry Moore: Three points

Zlatna ptica
Nicolai Brancusi: Golden bird

Radost života
Henri Matisse: Joy of life

Raspelo
Henri Matisse: Crucifix

U zadnje vrijeme zalazila sam, gotovo redovito, duboko u kopno. Svakodnevno sam prolazila pored Hrasta! Nije hrast neobična biljka za ovo podneblje, niti je on jedini od svoje vrste da mu pripada veliko slovo. Hmmm, a možda ipak jest?
U stara doba hrast je bio sveto drvo. Drvo života i osovina svijeta, posvećen Perunu. Hrastici na vrhovima brda i u blizini izvora bili su posvećena mjesta. U njima se održavala vječna vatra i žrtvovalo se Perunu. Da, to su oni čuveni žreci iz starih tekstova. Ova vjerovanja dijelimo s ostalim Indoeuropljanima.
Poštovanje prema hrastovima i hrastovim gajevima održalo se i nakon ukorjenjivanja kršćanstva. Samo se dogodio pomak u značenju - sveto mjesto pod hrastom je preuzelo ulogu Sabora za pojedino selo ili UNa za susjedna sela gdje su se rješavali sporovi i donosile važne odluke za selo ili širu zajednicu. To su bila mjesta gdje su se određivale granice, smirivale svađe, određivala krvarina, kovali napadi i spremala obrana. I određivali «međunarodni» susreti. Mora da je bilo makar malo snubljenja ili nismo ono što ankete tvrde da jesmo
U kasnije profano vrijeme i hrastovi su se profanirali. Plodovi su služili i kao hrana. Nisu samo svinje pasle žireve. I u ljudskoj prehrani brašno od žira hrasta sladuna zamjenjivalo je ono od pšenice u gladnim godinama. Čak su se žirevi pekli kao i ječam i pravila se žirova umjesto ječmene kave! Molim, bačve za vino nisu profaniranje. To je sveta dužnost!
U starini u hrvatskom jeziku bilo je nekoliko, kako generičkih tako i za pojedine vrste, imena za hrast. Jedno od imena je značajno po tome što je dalo hrvatsko ime gradu: Dubrovnik! Barem zasad ovo tumačenje ima primat! Nakon nekog vremena novo je ime za stablo potpuno potisnulo staro i samo se u Dubrovniku do 19. stoljeća održali nazivi dub i dubrava za hrast i hrastik. Danas su oba pojma jednako nepoznata jer su hrastovi nestali a zamijenili su ih uvozni borovi! U 20. stoljeću bor su zvali dubom!!! Dubom se zvalo i log/veliku cjepanicu koji se na Badnjak stavljao u vatru.
U jeku ulaska psihoanalize u južnoslavenske zemlje, postalo je popularno mišljenje da je i Orlandov stup iz Grada po svojoj namjeni, a naročito naravi, kamena zamjena za Drvo života - Dub.
A hihotanja šiparica i mlađahnih udvarača u vezi s Orlandom i njegovim laktom neću ni spominjati!
Pogađate, životne radosti su i opet bile po srijedi!
Da se vratim na temu. Novo ime hrasta nastalo je od glagola: hrustiti – što znači šumjeti, šuštati, hrskati. Odatle i hrskava korica kruha, pečenja, mljac… Ušlo je u upotrebu vjerojatno stoga što je ime dub i dubrava bilo toliko sveto da je bilo pod tabuom – opasno ga je bilo izgovoriti. Umjesto toga govorilo se hrast - onaj koji šumi! Tumačenjem šuštanja lišća znalo se što Perun očekuje od žreca, poklonika ili cijele zajednice. I može se predskazati budućnost:)
I danas imate, ne samo među «primitivnim» plemenima, instituciju tabua. Na Bliskom istoku nitko neće imenovati Svevišnjega. Da, da i Svevišnji je ime iznađeno radi tabua. Ne spominji božje ime uzalud!



Ma glavnu stvar nikako da vam ispripovjedim. Zbog koje sam i počela sve ovo pisati. Nešto su mi se misli razišle i svaka vuče na svoju stranu. E da, hrast, Hrast, zapravo Zeleni hrast. Raste na rubu sela Islam Latinski u zaleđu Zadra. Na samoj magistrali!

Smjerni pogled izdaleka

Zimzelen prekrasne krošnje, visok 20 metara. Spominje se već u 14. stoljeću. Na istome ili skoro istome mjestu! Ovo je nasljednik originalnog hrasta i koji sada broji cca 200 godina. Nije prirodna vrsta ni varijetet već je nastao višekratnim međusobnim križanjem hibrida cera i plutnjaka s cerom. Ljudskih ruku remekdjelo. Lako moguće da je prvo križanje izvedeno još na izmaku antike, jer je malo vjerojatno da se u doba ranog srednjeg vijeka izvodilo tako kompleksno i višekratno križanje izvan neke velike europske benediktinske opatije. Čitaj, bliže Španjolskoj i križarima odakle se u Europu vraćalo znanje o prirodi a i o mnogim drugim stvarima.
Stablo se rijetko i teško spontano razmnožava što se vidi po tome da uvijek iznova raste samo na tom mjestu i preživi jedan jedini primjerak! Nema šumarka ni razasutih pojedinačnih primjeraka. Ali čuda nikad dosta!
Podrobnim istraživanjem u kasnim devedesetim godinama na njemu je otkriven i hermafroditski cvijet! I stabla, barem neka, malo nam zastranjuju! Zbog svoje lijepo razvijene krošnje i znatne visine, klimatske prilagođenosti, smatra se da bi bio izuzetno dobro stablo za parkove i gradove! Lijepo i oh, vazdazeleno! I varijetet za izvoz!
Slijedeći korak je ponovno pronalaženje načina razmnožavanja ove vrste. U 21. stoljeću ponovno otkriti ono što su znali naši preci prije cca 1000 godina. I onda još tvrdimo da je ono vrijeme bilo zaostalo:))





Proglašen je "zaštićenim pojedinačnim prirodnim spomenikom"! Uh, i za Sveti Hrast titula mu je postala podugačka. I raznolika, što vjerojatno duguje susljednim birokratskim fazama. Što ćete kad naša birokracija zabrije na kumstvo!


Druidski pogled u poredak svijeta



Užirite se!