Ljeljin izvor

Žalosna sam i prežalosna. Srce će mi pući od tuge i nemoćnog bijesa! Moja prijateljica je operirala štitnjaču u siječnju, kada je rečeno da prethodne, dvije jednake dijagnoze ali iz drugih bolnica koje ne rade taj operativni zahvat, nisu točne i da nema rak. Da bi biopsijom nakon operacije bilo dokazano da su treći (operateri) pogriješili i hitno bila sazvana nova operacija. To je bilo u veljači. Na kontroli se pokazalo da markeri nisu u redu i pustili su je nakon toga još tri mjeseca da se kiseli s metastazama. Naime, ti markeri (ja nemam pojma što su) pokazuju da su metastaze počele. Sad je hitno zakazana treća operacija.

Nedavno sam se susrela sa svojom najboljom prijateljicom iz djetinjstva i mladosti. Riječ po riječ (više rafal po rafal) prisjetile smo se raznih zgoda i pocrvenjele (opet) zbog raznih nezgoda u ta davna doba. Sjetile smo se stvari koje su nam postale ponovna otkrića. Jedno od tih je i vino od jabuka - jabučnica!
Nakon razgovora, u miru svoga doma, sveudilj se smješkajući na izgovorene i preskočene (za drugi razgovor sačuvane) riječi i lica sjetila sam se da sam nedavno nešto pročitala o jabučnom vinu.

Jabučnica, apple cider ili samo cider, cidre, zider.
Riječ cider (engl.izgovor: sajder) ima dugu povijest. Potječe iz akadskog sikru u početku označava pivo a kasnije liker od žitarica, jabuka i meda ili bilo kojeg drugog voća. Na hebrejskome to je shekhar – alkoholno piće ali ne vino - Grci su je preuzeli iz hebrejskog jezika u obliku sicera/sikera pa je preko latinskoga csidre prešla u starofrancuski kao cidre i kasnije u engleski kao cider. U vrijeme prijenosa u engleski jezik već je označavala isključivo alkoholno piće od jabuke. Kasnije se značenje proširilo i na obični, ne fermentirani, sok od jabuke. U potonjem značenju, današnji hebrejski je ponovno je preuzeo taj termin iz engleskog jezika pa izraelski sok od jabuke nosi ime: Cider HaGalil. I tako je hebrejski shekhar tekao puni krug u cider kao prava sveta rijeka!

To se alkoholno piće pravi od soka posebno uzgojenih vrsta jabuka tzv. cider apples. One sazrijevaju i beru se tijekom rujna, listopada i studenog. Fermentirani jabučni sok može biti: cider – vino od jabuka – jabučnica ili apple jack – calvados – jabučni brandy, jabukovača. Alkoholna jačina vina kreće se od 5-10 % a najbolja vina imaju između 8-10 %, jantarne su boje. Ponekad je gusto i zamućeno.
Da bi se proizvelo vino, jabuke se operu i zgnječe te ostave da ta smjesa – masulja - fermentira. Neposredno nakon završetka fermentacije prevreli sok se stavlja u hrastove bačve koje daju posebnu aromu i boju vinima. Vino je potrebno više puta pretakati kako bi se sačuvala kvaliteta okusa, mirisa i boje. Vino može biti slatko kao i suho. Prozirno ili zamućeno. Današnja vina su uglavnom prozirna, što ovisi o broju pretakanja.

Ako vas zanimaju detaljni opisi proizvodnje to možete vidjeti o v d j e: http://www.krizevci.net/vinograd/htm/sav_jabucno_vino.html

Jabučnica je najpopularnija u južnoj Engleskoj, te Normandiji i Bretanji u Francuskoj. U Francuskoj je jabučno vino dobilo na važnosti i popularnosti nakon što je Luj Pobožni (13. stoljeće) zabranio ječmeno pivo da bi tako ječam sačuvao za hranu i ublažio pošast od gladi. Apicijeva rimska kuharica spominje cider- quince kao jedan od sastojaka u jelima. Proizvodi se još u Nizozemskoj, Njemačkoj, Češkoj i nešto malo u nas na sjeveru. U današnje vrijeme postoji čak i Cidre de glace po uzoru na ledena vina! Calvados i Apple Jack su jabukovače tj. rakije/brandyji. O njima drugi put.

Porast popularnosti jabučnice s jedne strane, i svijest pilaca o štetnosti alkohola s druge, nagnala je proizvođače da se zainteresiraju za kemijski sastav jabučnice. Pa je tako jabučno vino dano na detaljnu kemijsku anlizu. Osim tanina, na opće iznenađenje, ustanovljeno je da sadrži daleko veći postotak polifenola nego jabuke od kojih je napravljena. Ponekad i do deset puta više... Polifenoli daju jabučnici njene karkteristične okuse i mirise i imaju antioksidativne osobine. Što znači da sprječavaju oksidativne procese koji štete srcu, degeneriraju neurone i doprinose razvoju raka. Predmnijeva se da bi vino od jabuka moglo biti korisno, na neki način, u prevenciji navedenih bolesti.
Drugi korak istraživanja trebao bi utvrditi koji se polifenoli iz ovog vina razgrađuju u našem organizmu, u kojim količinama i na koji način djeluju. Za sada se misli samo na srčana oboljenja. Ako se pokaže da su neškodljivi i djelotvorni slijedi istraživanje koncentracije, količine i načina uzimanja jabučnice.
Molim obratite pažnju da jabučni ocat i vino nisu ista stvar!!!!

Ne kaže li stara poslovica: Jedna jabuka dnevno drži doktora daleko!
Zamislite i to još tekuća, lagano i aromatično alkoholizirana jabučica

Gospođa u godinama, modernih nazora, ovim putem traži:

1. Kostim, novi, tamnozelene boje, veličine 48-52 ovisno o upotrebljenim škarama, modernog kroja, od čiste runske vune, eventualno s malim postotkom elastana ili mikrovlakana.

Neću br. 46. Viša sam i šira od prosjeka! Neću sivi, crni ili crno-bijelo na prugice. Ne idem Al Kaponeu na pogreb niti na mafijašku pucačinu! Neću kratku jaknu i minicu. Jest da moje nogice još izazivlju zvižduke ali ostatak ih presiječe u hipu! Neću od poliakrila, poliestera i inih poli... jer ne kanim upotrebljavati Hitnu kao prijevoz!

2. Cipele, nove, smeđe br. 38-39 ovisno o kalupu, male potpetice, moderne i udobne.

Neću br. 40. Nemam peraje (da oproste druge gospođe u godinama i one bez godina)! Neću ni 37 i 1/2. Ortoped mi je suvišan! Neću crne. Tražila sam smeđe! Neću potpetice od 8-12 cm. Nisam mazohist a ni sado mi nije na programu! Neću šiljate cipele boje proljeva i s kopitom umjesto potpetice. Ne nosim opanke!

3. Torbu, novu, boje u skladu s cipelama. Srednje veličine s nekoliko džepova u unutrašnjosti. Modernog izgleda i obveznom naramenicom.

Neću crvenu torbu sa zlatnim lancem i katancem. Nisam klaun! Neću malu torbu. Ne kanim je svaki put tražiti dalekozorom! Neću bez džepova. Ne treba mi zobnica! Neću s kratkom ručkom. Znam da naramenica nije baš moderna, ali ja sam gospođa u godinama i potrebne su mi obje ruke, slobodne!

Molim sudbonosnog prodavača da se hitno javi. Nagrada osigurana



21. 10. 2006., subota

Epilog

1. Prigrlila bezoblično pokrivalo, neodređene boje i veličine

2. Oputom omotala stopala

3. Zavežljaj skinula s motke i prebacila preko ramena

4. Motki dodala snop sirka, sjela na metlu i odjahala na ponoćno sijelo pri punom mjesecu



Sve moje sestrice,
besprizorne vještice,
pune su jala
kak' oprava mi stala!

Samo je jedna,
coprnica bijedna,
za opravu moju
mijenjala svoju!

I tako nas dvije,
vještičje prije,
u mačjoj slozi,
na goloj nozi,
hopsat smo stale
oko vatrice male!

U bakrenom kotlu
k'o u paklenom grotlu
dimi, vrije i ključa
juha, bijesna i vruča!

Čarobni napitak
služi za boljitak,
i vama možda
k'o sok od grožđa
pomogne koja
kapljica moja!

U djetinjstvu sam jela crni i bijeli kruh, pogaču, baget, segalu i sengvič. Od peciva jela sam rusicu, satelit, prstiće i spuž, bublice i žemlje.
Je, onda je pecivo bilo delicija.
Danas sam sva unezvjerena kad odlazim kupovati kruh i pecivo.
Na policama deset vrsta kruha, i deset vrsta peciva.
S kruhom još kako, tako, imenuješ ga prema boji.
Barem onoj koja ti se priviđa.
Pecivo sama zbrka na polici!

Ja: Molim vas kilo crnog kruha.
Prodavačica: Koju (pokazuje prstom ) štrucu?
Ja: (pokazujem prstom) tu, ne malo više lijevo, još, još e tu štrucu!
Prodavačica: Želite li još nešto?
Ja : Da i pola bijelog kruha!
Prodavačica: Koji (pokazuje prstom) kruh želite? Ovaj ili ovaj tu (pokazuje prstom) ili možda onaj tamo?
Ja: Taj (pokazujem prstom) krajnje lijevi nareckani!
Prodavačica: Još nešto?
Ja: Pecivo , dobro ste me podsjetili!
Prodavačica: Koje? (pokazuje prstom) Ovo, ovo, ovo ili ovo?
Ja: Dva ova, (pokazujem prstom), da ta dva u sredini, i po jedno to i ono tamo (pokazujem prstom), ovo jedno desno i ovo pored njega (opet pokazujem prstom), ne, ne odmah do njega, previše ste desno, malo bliže sredini!
Uf, odahnem zahvalno.
Pitam prodavačicu: Kako se zovu ova peciva?
Prodavačica: Pa pecivo! Kako bi vi?
Ja: Bilo jednostavnije da imaju imena, ne bi nam trebala ova tehnika navođenja!
Prodavačica: Ali to je (pokazuje prstom) pecivo!

A moja je none utrošila godine da me nauči da nikad ne upirem prstom

Sjećanja su čudne stvari. Ostavimo po strani znanstvena objašnjenja. Ljudski um se ne da pospremiti u ladice. Ako se to ikada dogodi onda će s ljudskom vrstom biti gotovo, kaput, finish, fine...
Ne kanim prepričavati znanstvene tekstove, samo vrludati mojim zakutnim sjećanjima.

Osim uobičajenih sjećanja na neke događaje i ljude, u mojoj glavi postoji cijela galerija nepovezanih odlomaka. Ponekad mi se čini da nazirem, jedva, neke smislove i kad idem pohvatati konce sve nestane u nekoj izmaglici, ili iskoči na pvršinu nešto savim drugo, što sam već bila zaboravila.
Sjećam se tako krijesa na rivi i dva mladića, koji držeći me zaruke, prelijeću sa mnom preko vatre. Negdje u pozadini znam da stoji tete koja ih je zamolila za to. Sjećam se paučinaste paparati kako raste na sjenovitom zidu jednog sjevernog grada. Zavjese u kabini broda koja lebdi pod pravim kutem u odnosu na pod kabine. Šatora od probušene deke na livadi uz kuriju. I glasnih prijekora zbog deke. Čađave ruke na na prozoru vlaka. Mačka Puše kako šeće rubom tarace. I Nijemaca kako štekću fotoaparatima prema taraci. Sviđa im se cvijeće i mačak s djevojčicom u njemu. I psa kako skače na ulicu s te iste tarace. Čiji li je bio? Jer moj nije. Jednog oronulog zida prekrivenog bršljanom.
Tu i tamo poluepizode u kojima statiraju drugi ljudi. Kažem statiraju jer se ne sjećam zašto su ti ljudi u tim prizorima, ni zašto sam ja u njima ali je činjenica da smo skupa tada i tamo...
Dečka koji gura snijeg u usta. Bake kako krpa čarape tako da Ona ne bi vidjela. Koja Ona? Ženu s malim djetetom u naručju kako me neprijateljski gleda. Ona? Maćeha?
Nečeg pored mene što se davi dok s teškom mukom pokušva usrkati zrak u pluća. Bolnica? Ravnoga glasa i rečenice iza njega: Muški vazda imaju gaće na guzici. ?!
Visokog zgodnog mladića pored sebe. Znam da mu se smiješim i znam da mu se u sebi rugam, i znam da je to "sada" farsa s moje strane i još ga vodim na uzici u krug. I drugog mladića zgodnog i visokog, rezerviranog, i moga prikrivanog žara. Bože tko su ti, danas ljudi, ni imena im se ne sjećam.
Djevojčice koja hoda vrtnim zidom i govori mađarski. Mađarski? Ilonka? Zašto mi to ime pada na pamet uz tu sliku? Djevojke u kostimu Prince de Galles s rušom bijele bluze, sjajne duge kose. Druge djevojke, plave kratke kose, hoda uz mene, atmosfera tužna i teška, a ona ne prestaje mljeti. Gdje smo to i o čemu ona govori? I crvenokose djevojke na kupanju, i divljenja koje je izazivala i među ženskim i među muškim kupačima.
I na kraju, jedne djevojke duge crne kose s plavičastim odsjajem. Ne znam zašto sam baš nju zapamtila. Nismo se kretali u istim krugovima. Nismo imali ništa zajedničkog. I ja sam bila dosta mlađa od nje. I sjećam se imena. Lijepa je bila. Pametna je bila. O da, i djeca osijećaju te stvari. I onda je nestala iz našeg grada. Netko je rekao da je otišla ocu u stranu zemlju. Zemlju u kojoj je neprekidan rat. Zemlju u kojoj i civile ubijaju. Zemlju u kojoj i žene služe vojsku. Ne, ne znam da li je to sve istina, to su samo sjećanja na događaj i osjećaje u vezi s njim. Sjećam se svog užasa. Pustiti djevojku tamo?! Pustiti kći tamo?! U neizvjesnost! Mlada djevojka izrasla u miru, s ratom samo u udžbeniku!
Tijekom godina ponekad sam mislila na nju. I pitala se kako se snašla u novome životu. I nadala se da je nije pomeo neki luđak. I prije, i za vrieme, i poslije rata. "Mog" rata, "njen" još traje...
I vidjela sam je opet! Nakon toliko desetljeća! Ne, ne uživo. Na slici na jednom blogu! Lijepa je još. I vidim i čitam vodi sadržajan život. I drago mi je. Zapravo oduševljena sam. I rasplakala sam se od sreće što je živa, što je to što jest.
I svoje oduševljenje dijelim s vama.
I znate što? I redigirati ću jedno sjećanje! I redigirati osjećaje vezane uz to sjećanje!
Zahvalna sam životu što mi je pružio ovakvu šansu!

Sinoć mi je baš pošlo za rukom i za misli napisati jedan dobar dugački post. Ticao se mog Zlatnoga. Ne, nisam ga opančarila. Bila sam zdravo zadovoljna sobom. I kliknula u zadnju desnu kućicu. Dole piše: Objavi. Jel'da?
E i onda nestane post, napisan na dušak i na dugo i široko, da vas malo obveselim. Nestane i blog. Nestane i internet. Gledam, struje ima. Interneta ima. Bloga jok, mog bloga jok, posta jok!
"*#%$&*"?
*+¸=6##$***! #####! *&*$*"*&*!


Evo posta:



















Naravoučenije glasi: Ne pačaj se u Njega pod cijenu smrtnog bloga!

E kad ste sad došli do kraja posta o tako prevažnoj stvari, da ste obvezno ostavili kometar tamo dolje! Svi do jedne/oga!!!

Fakat zgbaba ima pravo, komentari ni mrdac. Ni ponovljeno izdanje nije poboljšalo situaciju.

Ajmo jen, dva, tri, jen, dva, tri ; proba, proba, proba...

Raste oskoruša na padini, vjetru usprkos. Rascvjetala se oskoruša, vjetru usprkos. Sazrele oskoruše, vjetru usprkos. Obrali smo oskoruše, vjetru usprkos. Pojeli smo oskoruše, vjetru usprkos. Što čini prkos od oskoruše? Sjeme za novi oskorušin život, vjetru usprkos!

Izlazimo Zlatni mužić i ja iz lifta. Susjeda Tiha nosi trećeg bebača uz par skala do lifta a njen novopečeni školarac utrči u lift.
I jer nam se jako žuri kaže Zlatni njemu: Molim te, pridrži mami vrata.
Mali Bijes će na to: DRŽI IH SAM!

Ne, Zlatni moj ne mumlja a ni Mali Bijes nije gluh.

Kako?

Veliki Bijes vozi mercedes s jednom rukom na mobitelu i drugom u nozdrvi. Ne gleda u retrovizor. Ne gleda ni lijevo niti desno. Ne gleda uopće. Ima on treće oko i treću ruku za vožnju. Kad ga uhvati volja kao sad, kad sjedi za volanom, ima on i treću nogu za razmišljanje. Nigdje desne strane na prokletoj ulici. Ali zato vražjih travnjaka na sve strane. Kud će jadan sa svojom četverokotačnom protezom?
Vrata trgovine najbolje su mu mjesto za rodikanje. Kafić je savršeno i nezamjenjivo mjesto, jer bože moj Velikom Bijesu samo je tu moguće sklapati velike poslove. To zahtijeva konstantno održavanje energije i adrenalina te zauzimanje strateškog kafićnog položaja.
Velikom Bijesu, žena Tiha, jako je slaba na nogama. Stalno pada niz stepenice. Toliko ga je izmorila time da žene općenito, a trudnice i starčad posebno, s lakoćom "laktne" s puta. Da mu nesretnica nije tako nikakva, padljiva i modra, ne bi djeca mucala i pišala postelju.
Mali joj plače, što mu glupačo ne daš što traži. Nije joj napisao domaći rad, što će mu škola nije ni tebi, tuko, koristila. Nije joj jeo, kozo daj mu pršuta. Nije joj čist, operi ga jesi mater ili nisi. Nije joj pristojan, ni ćaća mu nije gospodin. Tuče se s drugom djecom, bravo sine! Pravo ćaćino dite!

Tako!