Ljeljin izvor

- None, noćima ne mogu spavati!

- Zašto?

- Puna sam ti proljeća!

Pelješac

Događa li se vama da pročitavši nečiji tekst, umjesto komentara napišete post. E, ja nisam odoljela por(z)ivu! Ima tu više razloga: odbijanje memea, preziranje komentara, čak i tvrdnji da se blog piše samo i jedino, zbog, i za sebe! Relativno sam nova u bloganju ali su me zapanjile poneke žestoke reakcije. Blogosfera je javna sfera, bez obzira što je čini grupa anonimnih i "anonimnih" osoba blogera/ica. Pristali smo izložiti vlastite misli, osjećaje i stanja javnosti. E da, javnosti ma kako ograničena bila, opsegom. Što sam ono htjela reći, napisati. Hmmm, kao svaka javna osoba tako smo i mi onoga časa kad smo otvorili blog i napisali prvu riječ, pristali na inspekciju javnosti. I reakciju! To nam je zajedničko s pjevačima, glumcima i bložemesačuvaj s političarima:)))
Inače, možete pisati blog i postove i bez interneta, u vlastitom kompjutoru i pod šifrom tako da vam nitko, ni ukućani, ne može pročitati misli! Ako ste dosljedni sami sebi i poimanju vlastite intime. Za koju tvrdite da je vaša i samo vaša, i ničija više iako je na blogu.
Mi svi ostali smo mali egzibicionisti i voajeri u jednoj osobi:))) Ne, ne mislim ništa zločesto, ali da volimo ćiriti u tuđe svjetove/blogove i da volimo da ćire u naše, nedodirljiva je istina.
Nove zajednice, nove uzance. Kako je i red i način.

Začudilo me je oholo opiranje memeima. Nisu to neke stvari koje nas razgolićuju više nego što inače ogoljujemo sebe postovima, a pogotovo komentarima. Ako vam se baš ne mili pristojno odbijte i navedite razlog zbog čega to činite. Ako prezirete ovaj začin u bloganju, morate se zamisliti zašto uopće pišete blog i čitate druge blogere! Jer to implicira prezir prema svemu ostalome i svima drugima na blogosferi. Ne, nemojte odmah zagrajati da tomu nije tako. Ali jest! Bit i posta i komentara i memea jest ista: moja/vaša osobnost. Tu sam, vidi te me, pročitajte (počujte) me!!! Ne osporavam vam pravo na prezir, no što radite među nama prezrenima! Hranite se?

Želite komentirati samo natprosječne komentare?!
Za to se ide u Mensu pa uživaš u ekskluzivi do mile volje:)

Potaklo me to na razmišljanje zašto ja komentiram, kako to činim, zapravo čitam li vas kako zaslužujete i na postovima i u komentraima?
Činjenica je da mi ovaj "dnevnik" ne držimo ispod madraca. Javan je i naša su crijevca izložena pogledu javnosti. Izložili smo ih dobrovoljno i time potpisali da podliježu javnom rastezanju i prosudbama svih ostalih blogera kao i slučajnih namjernika. Koje zavise o karakteru, namjerama i ciljevima komentatora. I filmovima u kojima su oni glavni glumci:)))
Ima i blog - paparazza.

Čini mi se da se ovdje radi o osnovnom međusobnom poštovanju. I poštovanju prema različitosti drugoga! Priznanju mogućnosti da se bude drugačiji. Cijela se civilizacija temelji na toj činjenici. Nevažno je što se ne vidimo licem u lice, jer tekst naspram teksta govore o autoru. Njegovu/njezinu svjetonazoru, činjenicama iz njihova života. Otvoreno ili uvijeno. Reakcijama na stresne situacije, pobudama za djelovanjem. Interakcijama sa živima kao i sa "virtualnim" osobama. "Virtualnim" u navodnicima jer mi nismo izmišljene i u fizičkom svijetu nepostojeće osobe. Ta nas fizika ograničava u pozitivnom smislu: da se ne možemo odmetnuti od samih sebe. Ostati vjeran sebi i ne nauditi drugome pravo je umijeće. Uvijek i svugdje! I teže je to ostvariti u blogosvijet obliku.
Jer kad razgovaramo, služimo se i rukama, i očima, i cijelim tijelom, i intonacijom glasa koji čine 90% komunikacije. Tako je lako postati i ostati nerazumljiv sugovornik bez toga. Riječi i misli iza njih čine onaj ostatak postotka! U bloganju služimo se pomoćnim sredstvom koje je pronađeno tek prije nekih pišljivih 6000 godina. Pismom. I medijem koji je izmišljen prije nekih još pišljivijih 60 godina! Kompjuterom. Stoga je nužna, unaprijed, određena doza uviđavnosti. I blagonaklonosti! Uspostavlja se nova vrsta komunikacije! Nema imena za prijateljstvo i njegove nijanse u blogosferi. To je sasvim novi oblik odnosa. Prijateljskih. Napasnike isključujemo, mi ili urednici. Pa je prema tome ovo sve zona pozitivnih vibracija.
Uglavnom, ako nisi u depri ili gladan:)))

Među vama pronašla sam nekoliko posebno dragih osoba. Trudim se pročitati s razumjevanjem ono što napišete. Da ne bih dobila jedinicu iz zalaganja! Iako se s vama ne slažem uvijek, uvijek ću navratiti do vas i najčešće ostaviti makar pozdrav. Druge posjećujem povremeno, ponekad i zaboravim nekog od vas pa vas ponovno otkrijem. Rijetko idem na blogove, čiji tekstovi su mi strani. Ne ćutim se doma s takvima pa ih nikada ne komentiram.
Priznajem da ne odgovaram uvijek na vaše komentare. Iako ih doživljavam kao razgovor u većem ili manjem društvu. Zna se da u takvim prilikama uvijek postoji makar jedan šutljivac u kantunu, šaljivac u drugome a i zajedljivac u trećemu. Ponekad se društvo razbije na grupice pa razvija podteme, a svi se skupa rado hihoćemo. I tješimo ako je grdo , i razveseljavamo ako je tužno , uljepšavamo ako je ružno .

Hvala vam.

Prije nešto vremena post sam zaključila s izjavom da idem na vožnju. S prikrivenim obećanjem o izvješću o istoj. Vožnji! Odvozila sam, jesam, po jedinoj brzoj (?) cesti u Vlajlandu. Auto je kao malo dijete. Vožnje po gradu su korisne, ali je samo šetnja vanka grada i korisna i poučna i zdrava. Razradit malo cilindre, propuhat dizne. I naše glave! Kad smo krenuli, na moje pitanje, dragi me uvjerio da smo ponijeli sve potrebno. Na tržnici smo kupili gorivo i za nas i na lijevo krug, idemo van. Onako sumnjičava ponovno priupitam za fotić. E, tu nastade komešanje, pipkanje, i ine nedopuštene radnje u automobilu. Morao je priznati da smo bez fotića. U ništa, ovaj put!
Ne smeta, baš zgodno ispada, odnijet ćemo salatu i drugo zelenje, skupa s rotkvicama , kući i pokupiti aparat. Dobro ste naslutili, rotkvice su namjerno spomenute, jer ih se dragi grsti, brrrr...
Rečeno, učinjeno!
Ceste uglavnom prazne pa mogu malo obogatiti repertoar. Do kraja proučiti ponašanje pod mojom rukom. I nogom. Važno je potpuno zaboraviti sve one godine u prvoj, drugoj i trećoj brzini kad voziš do i preko 60. Sad nije važno koja je brzina već broj okretaja. Čega ono, mile ti tvornice? Pitala sam muškiće, sve odreda iskusne i stare vozače, što mi je i rašta činiti s tim u vezi, kad mijenjam brzinu... I nitko mi od njih ne znade reči jednostavnu činjenicu da recimo, moj motor se voli vrtjeti na 2000-2500 okretaja i kad god počme skakati i režati da samo prebacim u višu brzinu a on onda lakše i ujednačenije vozi. I prede ko mačka.
Ma nije vrijeme za ove zavrzlame.
Vozimo mi i razgledavamo krajolik. Gradine se nižu, antički za srednjovjekovnim gradom. Nakon jednog zavoja kad su arheološke atrakcije prestale, ugledasmo šumarak mjendula! Bajama! I na drugoj strani ceste! Gajevi rascvjetanih bajama!
Vlajland u japanskom cvjetnom aranžmanu!
Na prvoj čistini zaustavih auto sve gledajući gdje ćemo se uzverati da dobijemo bolju fotku. Požurujem ga. Ne lezi vraže, nema uputa za fotkanje, a on je zaboravio kao se to točno radi! Inače nije tako zaboravan na rađu. Opet u ništa!
Onda smo neko vrijeme tražili knjižicu s uputama. Eureka! On drži fotić na gotovs i veli mi: Čitaj!
Prvo, kaže moj glas: ; drugo: . I onda čujem urlik i sve svece onako po muški: Ne radi, koji mu je vrag, debilni aparat, i upute glupe, i ti, kako mi to čitaš... grrr, brrr...
- Čekaj zlato, pa na zaslonu bi ti se trebala vidjeti slika, jel' kad pritisneš to, ovo i ono!
- Kako ti znaš kad ga nikad nisi imala u rukama.
- Ja ga nisam imala u rukama, ja?!
Nisam se imala vremena ni uvrijediti kad začuh ispod glasa: senti baterije prazne, senti Prijestolonasljednika šta nije napunija baterije, senti Prijestolonasljednika šta nije reka da ih treba napuniti, senti Prijestolonasljednika šta nije kontrolira ...
Mene se nije usudio spomenuti da ne bi pješačio!
U ništa, opet.
Sjedi natrag, i vozi, vozi, sad već brže nego što je zdravo, do prve samoposluge, trafike ... što god. I nakon petog zaseoka eto ti glavnog sela. Ima dvije crkve, jedan kafić, jednu gostionicu, trafike nema, ali smo našli samposlugu u zadnji čas.

Unutra rafalna razmjena pitanja i odgovara između mlade žene i prodavačice, očito je da se dobro znaju:
- Imaš margo Dobro jutro?
- Nemam
- Može i Laku noć
- Samo Arrivederci!

Ova nas je žustra konverzacija razgalila i sve smijući se skupa s njima pitamo:
- Baterije amo, prije neg' vas rastrgamo-
i značajno pogledavamo na pokojnu bateriju u ruci. Istog časa prodavačica uvene i snuždeno nas obavijesti da joj roba još nije stigla i da u pet okolnih sela nema ni jedne baterije traženog kalibra!
U ništa, ovaj put definitivno!

Od svega toga u ništa evo ništa za gledanje i skoro ništa za čitanje

Danas smo imali sastanak, radni. Jako sam neraspoložena. Već preko godinu dana.
Šefica čita odlomke dopisa iz metropole. Sve nejasno, a ona nema pojma, pa je sve još gore. Ukratko, kupljen je novi program za obradu podataka. Zadnji put moderniziran 80tih godina. Svi znamo što to znači 2007. U međuvremenu (a nije da se nije znalo da će) tvrtku koja nam je prodala ovaj program kupila je deset puta jača firma, svjetski as. Koja ima deset puta bolji program za obradu iste vrste podataka i baza. Dokle god nađu dovoljno malih crnaca i hrvata (znam pravopis ali baš nismo zaslužili veliko slovo) koje mogu uvjeriti da im plate taj zastarjeli program, ostaju na platnoj listi. Veliki Boss neće im platiti nikakva poboljšanja istog, jer neće, naravno, konkurenciju vlastitom proizvodu. Prva neuspjela prodaja, i good by Joe. I mali crnci iz metropole pojagmiše se za programom.
Slušala sam europske stručnjake koji su padali u očaj što se moja zemlja odriče vlastitog proizvoda a ne razvija ga. Manje bi koštalo da je država otkupila autorska prava i dalje razvijala program! Ako i nije imao izglednu budućnost, ali je na tržištu imao, ne odličnu zamjenu, već pravu stvar. Čak nekoliko pravih stvari!
Izvještaćeno naricanje Joeovog zastupnika da će naša profesija nestati s lica zemlje!?! ako ne kupimo baš njegov proizvod pokupilo je skorojeviće i «stručnjake». I svi su uredno nasjeli. Ili nisu?!
Milijuni za shit. A koliko će se još milijuna ushitat za nabavku nove opreme, obučavanje ljudi…

charles aznavour


rosafoetidabicolor

cascade


summerfashion


serenade