Ljeljin izvor

Izlazimo Zlatni mužić i ja iz lifta. Susjeda Tiha nosi trećeg bebača uz par skala do lifta a njen novopečeni školarac utrči u lift.
I jer nam se jako žuri kaže Zlatni njemu: Molim te, pridrži mami vrata.
Mali Bijes će na to: DRŽI IH SAM!

Ne, Zlatni moj ne mumlja a ni Mali Bijes nije gluh.

Kako?

Veliki Bijes vozi mercedes s jednom rukom na mobitelu i drugom u nozdrvi. Ne gleda u retrovizor. Ne gleda ni lijevo niti desno. Ne gleda uopće. Ima on treće oko i treću ruku za vožnju. Kad ga uhvati volja kao sad, kad sjedi za volanom, ima on i treću nogu za razmišljanje. Nigdje desne strane na prokletoj ulici. Ali zato vražjih travnjaka na sve strane. Kud će jadan sa svojom četverokotačnom protezom?
Vrata trgovine najbolje su mu mjesto za rodikanje. Kafić je savršeno i nezamjenjivo mjesto, jer bože moj Velikom Bijesu samo je tu moguće sklapati velike poslove. To zahtijeva konstantno održavanje energije i adrenalina te zauzimanje strateškog kafićnog položaja.
Velikom Bijesu, žena Tiha, jako je slaba na nogama. Stalno pada niz stepenice. Toliko ga je izmorila time da žene općenito, a trudnice i starčad posebno, s lakoćom "laktne" s puta. Da mu nesretnica nije tako nikakva, padljiva i modra, ne bi djeca mucala i pišala postelju.
Mali joj plače, što mu glupačo ne daš što traži. Nije joj napisao domaći rad, što će mu škola nije ni tebi, tuko, koristila. Nije joj jeo, kozo daj mu pršuta. Nije joj čist, operi ga jesi mater ili nisi. Nije joj pristojan, ni ćaća mu nije gospodin. Tuče se s drugom djecom, bravo sine! Pravo ćaćino dite!

Tako!