srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Capraške skulpture
- 17:22 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
 Neko vrijeme, prije nego što me počelo zafrkavati koljeno, tri do četiri puta tjedno popodne sam išla u šetnju. Ili preko Viktorovca do Svete Marije pa preko željezničkog mosta do tvrđave ili Strossmayerovom do zidanoga mosta pa na novu šetnicu. A kad sam počela pjevati u župnom zboru, kad sam jednom tjedno išla na probu, prošetala bih se i kroz Caprag. Spustila bih se u Podjarak, prošla kroz parkić pokraj dječjeg igrališta, pa nastavila Školskom do Društvenog doma. Prođem kraj velikog novog dućana, glavne porte od rafinerije i centra za razminiranje, pa mala šetnja do benzinske. Iza benzinske je postavljena mjerna postaja za kakvoću zraka, pa pogledam usput kakav zrak udišemo. Kad sam se ja nastanila u Panoniji, znalo je povremeno jako smrdit po trulim jajima - to je sumporovodik, plin smrdljivac tj. H2S - no to je bilo nekad. Sad je zrak čist, više ne smrdi otkad je zatvorena željezara, a bojim se da će uskoro likvidirati i rafineriju. Ako produžim dalje ravno, stigla bih do nove pasarele koja vodi do željezničkog kolodvora u Capragu. No ja ne idem preko pasarele nego skrećem desno u Caprag, radničko naselje koje je nakon osnivanja sisačke Željezare niknulo u njenoj neposrednoj blizini, a obiluje parkovima i šumom. A u tim zelenim dijelovima Capraga i u industrijskim pogonima smješteno je tridesetak skulptura. Kad sam se prvi put, prije petnaestak godina, tuda šetala, bilo mi je to malo čudno, jer te skulpture nisu baš naročito lijepe a ni oku ugodne, nego izgledaju kao staro željezo za otpad. Nisam znala kakva su to metalna čuda, jer nisam imala pojma da se u Capragu u organizaciji Željezare od 1971. do 1990. godine održavala umjetnička kolonija. Kroz tu koloniju je ukupno prošlo dvjestotinjak umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi. Realizirano je više od dvije tisuće umjetničkih radova u raznim medijima. Jedan od najpoznatijih radova te kolonije je Kožarićev Antipod, smješten na samom ulazu u Željezaru. Stručna komisija bi dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i oni bi dvadesetak dana pravili svoja umjetnička djela. Bila je to socijalistička varijanta današnjih umjetničkih radionica i sličnih programa. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, i to tako da željezarci ne budu objekti, nego subjekti kulturne politike, kako je to definirao tadašnji Odjel za kulturu u Željezari. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, a jedan od ciljeva kolonije bilo je ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin. Željezara je od umjetnika otkupljivala realizirane radove i potom skulpture postavljala u javne prostore. Neki su radovi bili darovani radnicima kao nagrade za postignuća u radu. A kad se u Capragu odvozi glomazni otpad, i nekad i sada, u smeću se mogu naći i vrijedne metalne umjetnine. Jer stanovnici Capraga nisu uopće bili oduševljeni tim umjetničkim djelima što su nastajala u sklopu kolonije. Mnogi su prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema značajne razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare.  Jedna od velikih skulptura smještenih u capraškim parkovima je poznata Kardeljeva zvijezda Dušana Džamonje, zapuštena kao i sve ostale skulpture u Capragu. Neke skulpture koje su bile postavljene u capraškim parkovima netragom su nestale; možda su kao metalni otpad dospjele onamo gdje su i nastale - natrag u talionicu. Ne znam u kakvom su stanju te skulpture danas - nisam već mjesecima bila u Capragu, a ne planiram tako skoro tamo ni ići - ali znam da je sisački umjetnik Marijan Crtalić Crta 2007. godine pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak i organizirao izložbu kojom je dokumentirao skulpture u Capragu te potaknuo konzervatorski zavod RH da ih uvede u popis hrvatske kulturne baštine. Čula sam i da je 2013. godine pokrenut Idejni projekt revitalizacije radničkog naselja Caprag koji uključuje sanaciju i obnovu napuštenih objekata i prenamjenu u interpretacijsko – kulturni centar, čime bi se povećala svjesnost o vrijednosti tih objekata te potaknulo građane na njihovo očuvanje. Ne znam je li išta od toga dosad ostvareno; bojim se da nije, a neće uskoro ni biti, jer je Crta prošle jeseni iznenada preminuo, a 29. prosinca Caprag je zdrmao "pokupski drmeš". A ja ću se, kad već ne mogu uživo, barem u mislima još malo kroz Caprag prošetati. Proći ću pokraj knjižnice i velikih stambenih zgrada i onda prečicom između bašči polako idem do Taleta. Na terasi ću popit kavicu sa šlagom, onda ću svratit u dućan po čokoladicu, pa potom na pjevanje s mojim kolegicama i kolegama pjevačicama i pjevačima u crkvenom zboru. Kući se uz brijeg neću vraćati pješice jer će biti kasno i mračno, a ja po mraku dobro ne vidim. I nadam se da neću morati ići na autobus nego da će se jedna od pjevačica ponuditi da me, kao i obično, odveze kući autom. |
bit će opet slobodna
- 22:10 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
u veliki ljubičasti balon ona stavlja svu svoju bol svu svoju žalost svu svoju tugu i sve svoje suze pušta ga da odleti u daleka svemirska prostranstva i pretvori se u veliki ljubičasti plamen u kojem će nestati sva njena bol sva njena žalost sva njena tuga i sve njene suze i bit će opet slobodna |
Lišće Frana Mažuranića
- 17:36 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
 U staroj maloj crnoj vitrini među djedinim i bakinim knjigama pronašla sam prije nekoliko godina jednu knjižicu veoma malog, danas pomalo neuobičajenog formata. Bilo je to Lišće, zbirka crtica hrvatskog književnika Vladimira Frana Mažuranića, pisca “tajni što ih skrivaju male stvari”, pripadnika jedne od najvažnijih hrvatskih književnih obitelji, rođenog u Novom Vinodolskom 26. ožujka 1859. godine. Kao i većina književnika u to doba, Fran Mažuranić je svoje poznate crtice počeo 1885. godine objavljivati u časopisu Vienac. Pisao ih je i objavljivao sve do 1916. godine. U proljeće 1887. godine četrdeset je crtica izdao u knjizi pod nazivom Lišće Frana Mažuranića. Čitatelji i književni kritičari bili su oduševljeni, pa su tu zbirku tada proglasili jednim od najljepših djela hrvatske književnosti, a Vienac je popratio knjigu sljedećim riječima: “Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac!” Fran Mažuranić je umjesto predgovora na početku svoje knjižice citirao uputu Ivana Sergejeviča Turgenjeva – bio mu je književni uzor - iz uvoda njegove zbirke pjesama u prozi Stihotvorenija v proze ili Senilia, kako valja čitati crtice: "Samo da čitatelj svega najedanput ne čita, jer bi mu valjda - iz dosade - knjižica iz ruke ispala. Neka čita svaku crticu posebi: danas ovu, sutra onu... Možda mu onda s kojega lista štogod kapne u dušu..." Pročitala sam tada Mažuranićeve listiće tako kako je rekao Turgenjev, ne odjednom i ne u jednom danu, nego svaki dan po jednu. I ostale su mi u sjećanju sve do danas. A što je zapravo crtica? Književni stručnjaci kažu da je crtica tj. noveleta kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakodnevnog života, može biti lirskog ili realističnog ugođaja, a najčešće završava jasno izrečenom poukom, upečatljivim zaključkom ili obratom. Crtica je uz vic i anegdotu najkraći i najjednostavniji pripovjedni oblik, to je dakle sažetiji oblik priče odnosno novele u kojoj se ne opisuje cijela radnja kao u noveli, nego samo jedan događaj, a u radnji sudjeluje manji broj likova. Kao kratki prozni žanr pisana je najčešće tijekom druge polovice 19. stoljeća. U hrvatskoj su književnosti mnogi pisali ili pokušali pisati crtice, no rijetkima je to pošlo za rukom tako dobro kao Franu Mažuraniću. Kroz njegove crtice provlače se politička, nacionalna i socijalna pitanja onog doba, impresije s mnogobrojnih putovanja, bogato životno iskustvo, nježnost prema djeci, domovini, prijateljima, hrabrost za izricanje vlastitog suda i sposobnost skiciranja psihološkog profila. Premda je pisao i novele, humoreske te pjesme, najpoznatiji je ipak ostao baš po Lišću; te su crtice najbolji dio njegova književnog rada. Radnja njegovih crtica je sažeta na najmanju moguću mjeru, a duhovito je i poentirano zaokružena. Zahvaljujući Mažuranićevoj iznimnoj brižnosti o jeziku i stilu, zbirka Lišće pravi je uzor spomenutoga književnog oblika, a autora smatraju vodećim hrvatskim autorom crtica. No nisu samo crtice Frana Mažuranića zanimljive, zanimljiv je bio i njegov život. Osnovnu školu pohađao je u Novom Vinodolskom, a nakon toga uspješno završava četiri razreda realke u Zagrebu. Školovanje nastavlja u Pragu, na očevo inzistiranje, u srednjoj tehničkoj školi. Nemirne naravi, ubrzo napušta tu školu i prelazi u Moravsku, gdje pohađa i završava konjaničku kadetsku školu u Hranicama u Moravskoj. Službovao je u brojnim slovenskim i hrvatskim mjestima, no iz vojske je 1900. godine otpušten zbog kršenja vojničke stege. Od tada mu se za širu javnost zametnuo svaki trag; kontaktira samo s najbližom rodbinom. Nemirna i pustolovna duha, mijenjao je zanimanja, lutao cijelim svijetom, od Amerike do Južnih mora, a godinama se nije znalo gdje je i je li uopće živ. Poznato je samo da se uzdržavao pišući na stranim jezicima, no gotovo sav njegov književni rad stvoren u inozemstvu pod raznim pseudonimima još nije pronađen. U Hrvatskoj za to vrijeme nije gotovo ništa objavio, samo nekoliko kraćih humoreski pod naslovom Novo lišće u Viencu 1888. godine. Tek nakon gotovo četiri desetljeća, kad se, nedugo prije smrti, pojavio i trajno nastanio u Berlinu, 1927. godine mu je Matica hrvatska objavila zbirku kratkih proznih tekstova Od zore do mraka. Ta zbirka je odraz njegova bogatog životnog iskustva, refleksivnija je i puna mudrih izreka. Premda se nadao da će se kad tad vratiti u domovinu, za života mu se ta želja nije ispunila. Umro je 20. kolovoza 1928. godine u Berlinu, a njegovi zemni ostaci preneseni su 1973. god. u njegovo rodno mjesto Novi Vinodolski. Vladimir Fran Mažuranić na svojim je putovanjima učio i skupljao znanja o različitim ljudima, kulturama i običajima. U svojim književnim radovima prikazivao je međuljudske odnose, stvarao je nešto novo i svoje. Imao je snažan utjecaj na hrvatsku književnost, narod, kulturu i tradiciju. Vidio je ono što nitko drugi ne vidi. Vidio je stvaran život! Nije se ustručavao iskazati svoje osjećaje, kakvi god bili, i to je ono po čemu pamtimo njegove crtice i njegovo Lišće. |
Godina željeznice
- 14:32 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam se u dobi od devet godina upisala u osnovnu glazbenu školu u susjednom gradiću, počela sam putovati vlakom, dva puta tjedno na solfeggio i na klavir. Kad sam krenula u gimnaziju u istom tom gradiću, a glazbena je škola koja traje 6 godina bila pri kraju, nastavila sam putovati vlakom i dalje, ali sada svaki dan. Željeznička stanica u našem selu smještena je preko puta zgrade u kojoj smo stanovali pa se često znalo dogoditi da zadnju sekundu preko dvorišta trčimo na vlak koji već dolazi na stanicu. A vlak kojim smo se tada vozili bio je stari vlak sa zelenim vagonima i drvenim klupama ili siva motorka u kojoj su sjedala s metalnim ručkama bila tapecirana zelenim skajem. Nasloni tih sjedala bili su pomični pa se moglo sjediti tako da budemo okrenuti jedni prema drugima licem u lice - idealno za kartanje. A uvijek smo kartali belu tj. belot. Budući da je ta zgodna kartaška igra veoma dinamična, mogli smo na povratku iz škole do naše stanice otkartati i po nekoliko dijeljenja, a dečki koji su putovali dalje, u udaljenija zagorska sela, stigli bi odigrati i cijelu partiju. Kad smo nastavu imali popodne, prije dolaska večernjeg vlaka bilo je malo vremena za kratku šetnju ili druženje u slastičarnici u blizini željezničkog kolodvora u našem gradiću. Najčešće smo jeli kremšnite i šampite, kolače koje naše mame kod kuće nikad nisu pripremale - to smo jeli samo u slastičarnici. Kad sam studirala u metropoli i dalje sam putovala vlakom, ne više svaki dan, nego svaki petak popodne doma, a svake nedjelje navečer ili u ponedjeljak ujutro natrag u Zagreb. Kad me život odveo u Panoniju, vlakom sam opet putovala svaki dan na posao, ali samo kratko vrijeme jer je ta linija ubrzo nakon mog dolaska ukinuta. Otada sam bila prisiljena na posao putovati autobusom. To mi je bio veliki problem jer me mučila kinetoza tj. morska bolest. Osim toga autobus je bio pun ljudi koji su putovali na posao u tvornicu za preradu mesa pa mi je znalo od raznoraznih mirisa biti poprilično mučno. Srećom nisam se nikad zrigala jer je vožnja trajala kratko. Prilika da se ponovo vozim vlakom, sada jednom tjedno, ukazala mi se opet tek nakon nekoliko godina, kad sam neko vrijeme radila u Novskoj. Osim toga povremeno sam vlakom putovala i doma u Zagorje i češće u moj voljeni bijeli rodni grad, u muzeje, na izložbe, u kazalište, u katedralu, u Remete ili jednostavno na kratki jednodnevni izlet.  Zadnjih desetak godina sve manje putujem, bilo vlakom bilo autobusom. Kinetoza me više ne muči, ali me sad zafrkavaju koljena pa se teško penjem po stepenicama, a jednom kad sam se žurila na vlak pala sam na Glavnom kolodvoru na prvom peronu ispred dućana - možda sam se na nešto poskliznula, ne znam točno što se zapravo dogodilo - pa teško donosim odluku o bilo kakvom putovanju. No sad kad gledam unazad, mogu reći da sam se doista naputovala vlakom, i na kratkim i na duljim putovanjima, npr. od Zagorja do Zagreba, od Zagreba do Rijeke, od Zagreba do Splita, od Zagreba do Beograda, od Beograda do Bara itd. Još bih jedino voljela, kad bi bilo ikako moguće, voziti se od Moskve do Vladivostoka 9288 kilometara dugom Transsibirskom željeznicom, najdužom željezničkom prugom na ovoj planeti. No o tom putovanju sanjarit ćemo nekom drugom zgodom. A zašto se Litterula danas raspričala o żeljeznici? E pa zato što sam nedavno, kad sam u potrazi za podacima o jednoj biljčici slučajno naletjela na stranicu Hrvatskih željeznica, saznala da je 2021. godina Europska godina željeznice. A željezničari kažu da "Europska komisija pokreće niz aktivnosti koje bi tijekom 2021. željeznicu trebale dovesti u središte pozornosti kako bi se građane i poduzeća potaknulo na korištenje željezničkog prijevoza. Obilježavanje Europske godine željeznice počelo je 1. siječnja 2021. godine, a povjerenica Europske komisije za promet Adina Vălean kaže da "Naša mobilnost mora biti održiva, sigurna, udobna i pristupačna, a sve to nudi baš željeznica. Europska godina željeznice daje nam priliku da ponovno otkrijemo ovaj način prijevoza. Kroz različite aktivnosti pomoći ćemo željeznici da ostvari svoj puni potencijal", rekla je povjerenica i dodala da nas sve poziva da budemo dio Europske godine željeznice."  |
ona ne želi
- 08:15 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
ona ne želi više živjeti u tom nemirnom svijetu punom gramzljivosti punom mržnje punom zavisti punom gorčine punom zlobe ona želi živjeti u nekom boljem svijetu punom razumijevanja punom suosjećanja punom radosti punom sreće punom ljubavi |
Mendo i Slavica
- 15:36 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
 Na početku filma Vuk samotnjak, kojega smo nedavno imali priliku pogledati na televiziji, u ulozi učiteljice pojavljuje se hrvatska glumica Slavica Fila. A ja sam se, čim sam je vidjela, sjetila Mende i Slavice, emisije za djecu koju smo s veseljem iščekivali i gledali na TV Zagrebu kad sam ja bila mala djevojčica. Ta lijepa, poučna, vesela i zabavna emisija za djecu bila je prikazivana od 1958. do 1965. godine, a do 1963. godine emitirana je uživo u crno-bijeloj tehnici. Emisija je u vrijeme prikazivanja bila veoma popularna i premda je bila namijenjena djeci, svi smo je sa zanimanjem pratili, i veliki i mali. Glavne zvijezde serije bili su medvjed Mendo Mendović, kojeg je tumačio Krsto Krnić, i njegova prijateljica Slavica, koju je tumačila Slavica Fila. U skečevima i dramskim prilozima u emisiji su uz djecu i odrasle glumce sudjelovali i pjevači, plesači, žongleri i iluzionisti. Kad je emisija ukinuta, Slavica Fila je Mendu i Slavicu u suradnji s glumcem Zagrebačkog kazališta lutaka Sinišom Miletićem nastavila oživljavati gotovo do kraja života u programima i predstavama za djecu, nastupajući po školama, bolnicama, dječjim domovima i sličnim ustanovama. I ja sam gledala Mendu i Slavicu uživo, nekoliko godina nakon prestanka emitiranja na televiziji, kad su gostovali u novoj školi u mom malom rodnom selu. Imala sam tada šest ili sedam godina, i sjećam se da sam bila oduševljena kad sam uživo gledala i slušala tog velikog simpatičnog smeđeg Mendu i njegovu prijateljicu tetu Slavicu. A tko je bila Slavica Fila? Hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica Slavica Fila do odlaska u mirovinu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog gradskog Kazališta Komedije, gdje je posljednju ulogu imala 1989. godine u mjuziklu Car Franjo Josip u Zagrebu. U glumačkoj karijeri dugoj šezdesetak godina, ostvarila je desetak filmskih i nekoliko televizijskih uloga. Njezin je glas oživljavao i mnoge likove u animiranim filmovima za djecu kao što je Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, te audio bajkama uz koje su odrastale brojne generacije. I danas njen glas možemo čuti u crtanim filmovima o mornaru Popaju, jer je baš Slavica Fila svoj glas posudila odabranici Popajeva srca, Olivi Uljić. A pred kraj kazališne karijere osmislila je i lik Klauna Slaveka, s kojim je u predstavama koje je za nju osmišljavao Drago Britvić nastupala za vrijeme Domovinskog rata za djecu iz ratom zahvaćenih područja. Možda je manje poznato da je Slavica Fila bila i veliki borac za dječja prava, uvijek se zalagala za glas djeteta, protivila se kažnjavanju djece i borila se za razumijevanje dječjeg motrišta. Preminula je 2014. godine u dobi od 84 godine, ali mi je se još uvijek sjećamo, jer se kao mlada glumica proslavila kao Mendina prijateljica u jednoj od najgledanijih emisija u povijesti Hrvatske radiotelevizije. Mendu i Slavicu već odavno ne gledamo na televiziji, ali se na internetu mogu pronaći i pogledati igrokazi i pjesme za djecu koje su njih dvoje izvodili u svojim emisijama. A možda poneki stariji ljubitelj Mende i Slavice još uvijek čuva stari gramofon i gramofonske ploče, a među njima i onu, objavljenu 1971. godine, sa snimkama pjesmica i igrokaza iz omiljene emisije našega djetinjstva. |
nož mu je u srce zabola
- 09:31 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
nož mu je u srce zabola i on je izgubio tlo pod nogama a kula od pijeska koju je godinama strpljivo gradio u trenu se srušila nožem mu je srce probola i on je u duboki ponor propao a slatki snovi koje je godinama blaženo snivao u trenu su se raspršili nož mu je u srce zabola i on je niz vodopad pojurio a njegovo jezero na kom je godinama mirno plovio u trenu se uzburkalo nožem mu je srce probola i on je u riječne dubine potonuo a njegov svijet koji je godinama brižno stvarao u trenu se raspao |
Mogla mi je kuća izgorit
- 14:53 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
 Kad sam kupila svoj prvi kompjutor, otkrila sam da osim programa za pisanje, crtanje itd, dakle za ozbiljan rad, postoje i neki programčići za igru. Jedan od tih programa bio je i pasijans tj. solitaire, kako se to u digitalnom svijetu obično naziva - imam ga sad i na mobitelu pa dok ležim poslije ručka ponekad malo slažem karte. A kad sjediš za kompjuterom i igraš te igrice, vrijeme ti tak brzo proleti da ti se može dogoditi da ti grah koji se kuha na šparetu izgori dok ti razvrstavaš karte u te kolone. A tek kad počneš voditi internetski dnevnik! Mogla bi ti se i cijela kuhinja zapalit! Al krenimo otpočetka. Jedna susjeda koja je znala doći povremeno k meni na kavicu da nam, meni i VelkojBebi, malo pravi društvo, rekla mi je da ona vodi neki blog za vjersku zajednicu u kojoj aktivno sudjeluje. To vam je jako zgodno, to se zove Bloghr, to vam je blog servis, kao da imate svoju web stranicu, možete objavljivati svoje tekstove i fotografije, i pisati o čemu god hoćete. Ma nemojte, velim ja, i toga ima na internetu! Pa dobro, mogu onda i ja to isprobati. I tako nađem ja navečer tu stranicu Blog.hr i otvorim ja svoj prvi internetski dnevnik. A o čemu ću pisati? Pa mogla bih pisati o gradu u kojem živim i raznoraznim događajima o kojima se smije javno govoriti, tako da cijeli svijet može čitati. Pa dobro, hajdemo onda pisat taj blog. Kad sam objavila prvih nekoliko postova vidjela sam da mi ispod postova drugi blogeri, koji bi posjetili moj blog, pišu komentare. Pa sam onda, uvidjevši da su nadimci koji su navedeni iznad komentara zapravo poveznice koje me vode na njihove blogove, i ja počela čitati njihove postove i ostavljati kod njih komentare. I tako sam postala blogerica. Javile su mi se u komentarima i neke blogerice iz moga grada pa smo se nakon nekog vremena upoznale i uživo te popile kavicu na našem šetalištu. No vratimo se mi sad natrag u moju kuhinju. Kako sam postala blogerica tako sam sve češće sjedala za kompjutor i dok se kuhao ručak, samo da na brzinu provjerim ima li novih komentara. Tako sam jednom zgodom stavila ribu na vruće ulje u veliku tavu da se peče, a ja sam samo nakratko sjela za komp u susjednoj sobici. Samo na par minuta, samo da vidim ima li novih komentara. Al vrijeme mnogo brže leti kad sjediš za kompom nego kad stojiš za šparetom i paziš da ti ručak ne izgori. I tako, kad sam se ja sjetila da se riba peče i pojurila u kuhinju, kuhinja je već bila puna dima. Ulje se zapalilo, plamen zahvatio plastičnu napu i malo je falilo da se zapale i viseći ormarići pokraj nape. Tavu u plamenu izbacili smo kroz prozor i brzom intervencijom spriječili širenje požara. Ali kao vječna opomena ostali su mi mali ožiljci na rukama od komadića plastike koji su padali s goruće nape dok sam pokušavala ugasiti vatru. Kao dodatak onom velikom ožiljku kojega sam zadobila spašavajući šlauf od oštrog poklopca konzerve. Dakle, otada, kad pržim ribu, nikad, ama baš nikad ne ostavljam tavu punu ulja na plinskom štednjaku bez nadzora i ne sjedam za kompjutor!! I što god kuhala, stojim kraj špareta i ne skrećem pogled s njega dok god gori plin. Jer mogla mi je kuća izgorit kad sam otišla u sobicu i sjela za kompjutor samo na par minuta, samo da na brzinu pogledam dal ste mi napisali koji novi komentar. |
Digitalizacija
- 23:02 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Kad sam prije dvadesetak godina počela pisati vrtlarske podsjetnike za novine, odlazila sam u gradsku knjižnicu, prelistavala knjige i sve podatke koje bih pronašla zapisivala u jednu lijepu veliku bilježnicu. I to tako da sam zabilježila ime autora, naslov knjige, stranicu na kojoj je bila bilješka koja mi je trebala i u nastavku zapisivala natuknice o biljci. Sve sam pisala rukom - sve te bilježnice još uvijek čuvam - i točno sam znala gdje je što. Kad bi mi zatrebao neki podatak o nekoj biljci, za nekoliko minuta bih ga pronašla. To znači da su mozak, ruka i oko na neki način povezani: ono što je ruka zapisala i naše oko pogledalo, naš mozak je spremio na sigurno, u duboka skladišta pamćenja, i kad je potrebno, mozak brzo pretraži svoju bazu podataka i izvuče traženu informaciju. Tekstove za novine sam na osnovi tih informacija također pisala rukom, a tata bi ih onda prepisivao na mašinu na A4 i poštom poslao urednici priloga za koji sam pisala. Kad su novine digitalizirali, i ja sam se morala digitalizirati, pa sam nabavila kompjutor, skener, printer i digitalac. Pa malo pomalo prešla na internet i umjesto u svoje velike lijepe bilježnice, podatke o biljkama počela spremati u datoteke, u foldere, na diskete, cd-e i usb-e. Kad bi mi zatrebao neki spremljeni podatak, koji sam prije u roku od nekoliko sekundi pronašla u svojim bilježnicama, znalo se dogoditi da baš taj podatak nikako ne mogu pronaći. Jer taj podatak moj mozak nije uopće evidentirao. Ruka nije pisala nego lupkala po tipkovnici, oko nije dobro vidjelo to što je bilo natipkano i moj mozak te informacije nije spremao. Te informacije je spremao moj kompjutor, a ja sam samo trebala te informacije prebacivati na diskete, cd-e itd. A ja sam to stalno zaboravljala pa je većina podataka i tekstova bila spremljena samo u folderima na kompjutoru. I onda je jednog lijepog dana nastupilo jako nevrijeme i grom je udario u blizini moje radne sobice što je uništilo sav moj trud jer je kompjutor krepao i sve moje bilješke i tekstovi su netragom nestali. Srećom, dio tekstova je bio objavljen na internetu pa sam ih ipak uspjela vratiti i spremiti u folder, na cd itd. No ostali izgubljeni tekstovi, sačuvani samo u papirnatom obliku, već godinama čekaju prepisivanje tj. ponovnu digitalizaciju. Prošle jeseni sam sve strpljivo pregledala, složila novine lijepo po redu i počela fotografirati i prepisivati pa objavljivati kod Stare vrtlarice. I taman kad sam razradila strategiju i taktiku za taj dosadan posao, zdrmao me novi "pokupski drmeš", pa sam morala otići na lijepe brijege zelene. A sve moje novine ostale su uredno složene, razvrstane po godinama i po datumima, na stolu u radnoj sobi, čekajući moj povratak i nastavak predugo odgađane digitalizacije. |
Dezinfekcija ruku
- 18:46 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 Dok je VelkaBeba bila u bolnici, svaki dan sam dolazila k njoj i boravila uz nju po nekoliko sati. Prije ulaska morala sam navući na cipele plave plastične zaštitne nazuvke, preko odjeće zelenu zaštitnu kutu, na glavu zaštitnu kapicu, dakle morala sam koristiti svu zaštitnu opremu sličnu ovoj što se koristi sada protiv korone. I morala sam prije ulaska oprati ruke tekućim sapunom za pranje i dezinfekciju ruku, koji je u bolnici stajao uza svaki lavabo u metalnoj košarici. To je bilo sredstvo koje se koristilo za dezinfekciju ruku i za opću i za profesionalnu uporabu, dakle i za roditelje i za bolničko osoblje. Pokraj svake te košarice bio je nalijepljen mali plakat sa slikovnim i tekstualnim uputama kako ruke valja ispravno oprati. Trebalo je pritiskom na ručkicu istisnuti oko 2 ml sapuna - to su bila dva pritiska - na vlažne ruke i trljati najmanje 30 sekundi. Na slikama je bilo precizno prikazano kako ruke valja istrljati, osobito prste i nokte. Nakon trljanja ruke je trebalo isprati što toplijom vodom i obrisati papirnatim ubrusom. Kad smo se nakon deset mjeseci vratili kući nastavili smo i dalje, prije svakog pristupanja VelkojBebi, tako prati ruke kako su nas naučili u bolnici, a nabavili smo i tekuće alkoholno sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadržava 70% etilnog alkohola. I sada koristimo ta sredstva, prije hranjenja, presvlačenja, pranja i ostalih mjera njege nepokretne osobe, a primjenjuju se tako da se oko 3 ml tekućine nanese pritiskom na dozator izravno na čiste ruke te trlja dok se ruke ne osuše i dok alkohol ne ispari. Nakon toga ispiranje ruku nije potrebno. Tako bi trebalo ruke ispravno dezinficirati, točno po uputi, i nikako drugačije. I točno tako ruke dezinficiramo i svi mi koji dolazimo u dodir s VelkomBebom već 27 godina. A neki dan gledam na televiziji jednog gospodina novinara kako dezinficira ruke: izvadi bočicu iz neke torbice, uhvati bočicu desnom rukom, ispruži lijevu ruku i kratko je poprska odozgo po prstima sredstvom iz bočice. Potom uhvati bočicu lijevom rukom, ispruži desnu ruku i kratko je poprska po prstima kao i lijevu. Nakon toga malog performansa ušao je u ambulantu na razgovor k nekoj gospođi liječnici. I sad bi netko tko je to gledao mogao pomisliti: aha, tako treba dezinficirati ruke! No to što je gospodin novinar učinio nije dezinfekcija ruku; to je samo bezvezno prskanje ruku sredstvom za dezinfekciju, a ne dezinfekcija ruku. Jer dlanovi su mu sigurno ostali nečisti, puni bakterija i virusa. Da mi je samo znati zašto je to tako snimio?? I onda još to nama pokazao na televiziji!!!??? Zašto nije prije snimanja pročitao uputu i kad već snima, dezinficirao ruke onako kako bi ruke trebalo dezinficirati: točno onako kako piše u uputi!! |
Segestika i Siscia
- 14:55 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam se prije tridesetak godina nastanila u Panoniji nisam se baš najbolje snalazila u gradu. Stanovala sam u novom naselju na desnoj obali Kupe, a to je zapravo poluotok koji čini sama rijeka tako što prije utoka u Savu zavija u obliku velikog slova U. Kad se s vrha tog poluotoka spustiš do Frkovićevog mosta i pređeš preko Kupe, eto te u Sisciji. A mene su prvih nekoliko mjeseci u grad vozili autom. Budući da je promet u gradu organiziran tako da se stalno voziš u krug, ja se nikako nisam mogla orijentirati. Kad izađem iz auta nikad ne znam gdje je sjever, gdje je jug, gdje je istok, gdje je zapad. Pojma nemam na kojoj strani mi je Zagreb, na kojoj strani mi je Petrinja, gdje mi je željeznički kolodvor, gdje mi je Galdovo, gdje je tvrđava, gdje je Caprag, a gdje Naselje. Ništa, velim ja, sad je dosta toga beskonačnog vozikanja u krug. Sad će novopečena Siscijanka navuć tenisice, stavit torbicu preko ramena i naočale na nos, pa lijepo krenuti u grad pješice. I to sama, da ja vidim kak je to organizirana ta famozna rimska Siscia.  Spustim se najprije kraj bolnice do staroga zidanoga mosta, pređem preko mosta, pogledam Kupu kako lijepo mirno teče, i eto me u Sisciji. Skrenem lijevo u Prvu ulicu paralelnu s rijekom, šibam do kraja, skrenem desno, kad eto me na autobusnom kolodvoru. Dignem glavu kad eto ti i željezničkog kolodvora. Skrenem desno, eto me u Drugoj ulici, paralelnoj s Prvom. Šibam do kraja Druge ulice i onda napokon shvatim: četiri glavne siscijanske ulice teku paralelno s rijekom Kupom u pravcu sjeveroistok jugozapad, a ostale kraće ulice presijecaju ih pod pravim kutem. Kad sam shvatila kako je grad orijentiran i organiziran, sve se u glavi posložilo i odmah sam znala gdje je moj rodni bijeli Zagreb grad, a gdje Petrinja, grad mojih pradjedova.  Nakon toga sam otišla u Gradski muzej da saznam nešto više o gradu u kojem živim, pa sam tamo doznala da je naselje sojeničkog tipa na Kupi vjerojatno postojalo kroz sva prapovijesna razdoblja. Na web stranici muzeja čitam da "nalazi pomno obrađenih kamenih sjekira koje se mogu datirati u eneolitsko razdoblje upućuju na čovjeka ratnika koji se ovdje nastanio potkraj 4. tisućljeća pr. Kr. i stvorio prvu kulturu." Arheološki nalazi iz drugog i prvog tisućljeća prije Krista potvrđuju da su ljudi ovdje živjeli i tijekom brončanog doba. A nakon toga obitavali su tu i trako-kimerijski ratnici s Istoka, nositelji novog željeznog doba, čiji stariji period traje od 8. do kraja 5. st. pr. Kr. Segestika, utvrda i naselje koje spominju rimski pisci u periodu od 2.st. do 1.st. pr. Kr. vjerojatno je bilo smješteno na desnoj obali Kupe, na povišenom dijelu današnjega grada zvanom Zibel i u poluotočnom dijelu meandra Kupe zvanom Pogorelac. To je razdoblje mlađeg željeznog doba koje traje od početka 4. do kraja 1. st. pr. Kr. Od druge polovice 4. st. pr. Kr. ovdje su živjeli Segestani koji se dijele na ratničku vojnu aristokraciju i puk. Ratnički sloj živi od kontrole materijalnih dobara, ratovanja i pljačke, a puk se bavi poljoprivredom, trgovinom i obrtom: metalurgijom, drvodjelstvom i proizvodnjom keramike. Segestika je postojala sve do 35. godine pr. Kr. kad su ovo naselje, smješteno na strateškom položaju ključnom za osvajanje Panonije, osvojile rimske legije predvođene Oktavijanom, budućim carem Augustom. Time Segestika postaje važno vojno uporište, a kasnije na lijevoj obali Kupe nastaje i slavni rimski grad Siscija. Na temeljima rimske Siscije smješten je i današnji grad Sisak.  Nakon posjeta muzeju prošetala sam se i do sisačke tvrđave da vidim to čudo u blizini kojega se odigrala slavna bitka - premda smatram da u ratovanju nema ničega slavnog - daleke 1593. godine. I tu sam dosta toga saznala o životu ljudi u ovim posavskim i pokupskim krajevima. Kako su godine prolazile imala sam priliku razgovarati i s brojnim stanovnicima Siska koji doista vole svoj grad, ali često ne znaju baš mnogo o njemu. Pa su tako neki od tih sugovornika mislili da je Segestika samo tvornica u kojoj se proizvodi alkohol, a Siscia samo tvornica u kojoj se šiva lijepa odjeća. |
njegov brod ga čeka
- 09:07 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
njegov brod ga čeka u luci no on još nije spreman za odlazak nije spreman za odlazak jer još nije obavio sve što bi trebalo obaviti još nije raščistio sve što bi trebalo raščistiti još nije učinio sve što bi trebalo učiniti još nije završio sve što bi trebalo završiti njegov brod ga čeka u luci no on još nije spreman za odlazak nije spreman za odlazak jer još nije uklonio sve prepreke još nije preskočio sve ponore još nije premostio sve jazove još nije popunio sve pukotine još nije pokupio sve krhotine njegov brod ga čeka u luci no on još nije spreman za odlazak nije spreman za odlazak jer još nije sve uspomene spremio u skrovitu ladicu još nije sva sjećanja zakračunao u čvrstu škrinjicu |
Biovreća
- 14:47 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Oo, Klara, book, ideš male k svojima? Aha, je, je, treba češče dojti roditelje pogledati. Im su već dost stari, mogli bi ti hmrijeti, pogotove zdej gda nas još i tije vražji virus zajebava. A kak si mi ti? E si f penziji ili još moraš delati? A da, još si premlada za penziju. Još pet lijet se moraš strpeti. A ja? Ma ja sam ti od Nove godine f penziji, al mi je penzijica tak mala da sam si našla f metropole tri gospođe kaj im idem saki tjeden male pomoči skuhati, viješ spijeglati i hižu počistiti, pa si zaradim još koju kunu. Baš sem denes tepihe usisavala i posteljinu mijenjala pa me zdej male križa boliju. A niš, bum si spila jenega brufena gda dojdem dime, pa ideme dalje. A kak mi je na poslu? Jooj, moje ti gospođe hočeju da nosim masku i dok čistim. A čim toga vraga denem na nos mam se zadavim, nemrem opće zraka udahnuti. I nič praf ne vidim jer mi te smijeta! I još na te moram naočale deti gda treba neke male detaljnije obrisati ili paučinu pokupiti. Jooij! Vrag ti stvoril tu koronu!! Baš me zanima gdo se sve obogatil na tim maskicama, sredstvima za dezinfekciju, rukavicama, onim nazuvkima za cipele, zaštitnim odijelima, onim plastičnim naočalama, vizirima i pregradama i tak daljše i tak daljše. A kulike buju tek penez zgrnuli proizvođači cepiva! A jesi se ti cijepila? Ja jesam, neki dan su me zvali iz ambulante. A ti nisi još došla na red? Aha, samo Seka i Mama? Da, da, ti si mlađa od nas. Još nisi na redu. Jooj, jooj, jooj!! E ti vidiš ke sme dočekali!? Zdej su počeli govoriti da bumo trebali imati i nekakve kovid putovnice. Ke im pak te je!? I ke sme te doživeli da se ljudi bojiju da negdo kraj njih ne kihne. I ne smeš se više z nikim pošteno pozdraviti, niti rukovati, niti zagrliti niti izljubiti. Još male pa ne bumo smele ni z mužima f istom krevetu spati. Kak budu onda mladi ljudi decu napravili? Buju si išli na umjetnu oplodnju!? Baš lijepe!! Još same treba usavršiti umjetnu maternicu! Baš neki dan sem iskala neke na internetu pa sam negde pročitala da su znanstvenici već uspeli napraviti i testijerati umjetnu maternicu koja bi trebala biti sposobna održavati na životu prerano rođenu decu. Zdej te testijeraju na janjcima tak da maloga janjčeka deneju f „biovreću" koja ima ulogu maternice i inkubatora. I piše da se znanstvenici nadaju da bu taj novitet bil od velike pomoći vu spašavanju života prerano rođene dece. I veliju da bi ispitivanja na ljudima mogla započeti u roku od tri godine. Baš krasne!! Im nam onda prava maternica ne bu više niti trebala??!! |
ne boj se životinja
- 12:41 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
ne boj se životinja, dijete životinje ti nikad neće bez razloga ništa nažao učiniti ljudi su ti, dijete moje kojih se valja bojati jer ljudi mogu od svake zvijeri gori biti ljudi će te vrijeđati i omalovažavati ljudi će te napadati i grditi ljudi će te iskorištavati i kinjiti ljudi će te izrabljivati i ponižavati ne boj se životinja, dijete životinje ti nikad neće bez razloga ništa nažao učiniti ljudi su ti, dijete moje kojih se valja bojati zlih ljudi koji će te za srce ugristi |
Staramama
- 14:34 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Kad god idem u Zagreb najprije se prošećem po Jelačić placu i po štengama se popnem na Dolac. A na Dolcu me dočeka veliki kip kumice s košarom na glavi, spomenik kojim Zagreb odaje počast svim ženama koje svoje poljoprivredne proizvode već desetljećima donose na zagrebački plac i hrane stanovnike našega bijeloga lijepoga glavnoga grada. Kad stignem do vrha tih štengi i podignem glavu, ugledam svoju Starumamu, jer je i ona bila jedna od tih kumica. U dobi od šesnaest godina, što je u to doba - na početku dvadesetoga stoljeća - bilo normalno, udala se za Starogtatu, voljeli su se, izrodili i othranili devetero djece. No Staramama nije bila samo domaćica i odgajateljica - radila je s didom, i na njivi, i u trnacu, i u štali, a imala je i veliki vrt u kojem je uzgajala cvijeće i povrće. Osim toga, pravila je i sir, vrhnje i putar i sve svoje proizvode nosila na prodaju na zagrebačku tržnicu. Do 1930. godine to je bila stara tržnica Harmica koja je bila smještena na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a potom svima poznata tržnica Dolac. Rano u jutro napunila bi tri košare i krenula na vlak za Zagreb. Do željezničke stanice je pješačila nizbrdo oko tri kilometra, noseći jednu košaru na glavi, a dvije u rukama. A kad bi stigla na Glavni kolodvor još je trebalo odnijeti košare i do tržnice. Imala je svoje stalne mušterije i brzo bi sve prodala. Novac koji je prodajom zaslužila pripadao je njoj i trošila ga je za kupovinu šećera, ulja i sličnih proizvoda što ih nije mogla proizvesti na svom gospodarstvu, tkanine i platna za odjeću, a ostalo bi novca i za pokoju čokoladicu za djecu. U tom razdoblju kad je ona bila mlada gazdarica, između dva svjetska rata, ljudi su bili puni životne radosti, sretni što je taj nesretni prvi veliki rat bio završen i nadali su se novom boljem životu. Stoga joj ništa nije bilo teško, sve je radila s radošću i velikim elanom. Nikad nije imala ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, nikad nije bila nigdje zaposlena osim na svom gospodarstvu. Kad je Staritata u pedesetoj godini života iznenada umro, ostala je udovica i nikad se nije ponovno udala. Sama se nastavila zajedno sa sinovima brinuti za gospodarstvo i za mlađu djecu. Kad više nije mogla raditi u vrtu, za nju se brinula Mlađa teta s kojom je živjela, a u dobi od sedamdeset godina zauvijek je zaspala u snu sa smješkom na usnama. A ja i sada vidim Starumamu kako mi maše stojeći kraj svoga velikoga vrta u kojem cvatu uresnice, cinije i visoke bijele ivančice.  |
Domaći putar
- 14:33 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Mlijeko već dugi niz godina ne pijem, ali sjećam se da sam kao mala djevojčica pila friško mlijeko koje bi mi najstarija teta natočila u malu šalicu čim bi pomuzla krave. Još osjećam taj miris i okus friškoga mlijeka i gledam tetu kako muze krave u velikoj štali na rubu velikoga dvorišta. Kad završi s mužnjom odlazimo u malu dvorišnu kuhinju u kojoj se mlijeko kiseli. Najstarija teta odlijeva malo friškoga mlijeka za jelo u rajnglicu, a ostatak stavlja u veliku emajliranu rajnglu da se ukiseli. Potom sa žlicom pobire vrhnje s već ukiseljenog mlijeka i sprema ga u kanticu, a kiselo mlijeko zagrijava i pravi sir. Ostavlja sir da se ocijedi, a nas dvije odlazimo u kuću u veliku tetinu kuhinju. Najstarija teta prelije vrhnje u stap i ja dobivam zadatak da istučem putar. Stap je drvena bućkalica, oko 1 m visoka, uska drvena posuda, pri vrhu malo sužena, a u njoj se nalazi štap za "metenje" vrhnja na čijem je donjem dijelu učvršćena okrugla daščica s rupama. Putar se pravi tako da se taj štap što brže pomiče gore - dolje kako bi se masnoća iz vrhnja odvojila od tekućeg dijela. Vrhnje treba tući oko pola sata, sve dok se na vrhu stapa ne počnu stvarati grudice masnoće, koje se međusobno vežu jedna na drugu. To je putar, a tekućina u kojoj grudice putra plivaju je mlaćenica. Najstarija teta izlije mlaćenicu i grudice putra iz stapa kroz cjedilo kako bi odvojila mlaćenicu. Potom putar koji je ostao u cjedilu ispire hladnom vodom da odstrani ostatke mlaćenice. Ako previše mlaćenice ostane u putru on će se djelovanjem bakterija brže kvariti. A putar sad još treba dobro zgnječiti kako bi se maslačna zrna povezala u homogenu masu. To obavlja najstarija teta i stavlja gotovi fini domaći putar u posebnu staklenu posudicu s poklopcem da se malo odmori. Dok se putar odmara, najstarija teta donosi sito i domaće pšenično brašno, prosijava brašno i dodajući mlaćenicu u velikoj tamnocrvenoj emajliranoj zdjeli mijesi domaći bijeli kruh. Dok se tijesto diže, teta i ja peremo suđe i pospremamo kuhinju, pa sjednemo malo za stol da se odmorimo. Čim se tijesto napuhne i ispuni zdjelu, teta ga prebacuje u veliki protvan, malo ga raširi prstima, odozgo malo zagladi mokrim dlanom i stavlja peći kao pogaču. Kad se kruh ispeče teta ga odmah vadi iz protvana i stavlja na veliku dasku da se malo ohladi. U špajzi tražimo pekmez od šljiva pa sjedamo za stol - stiže i teček nakon što je obavio sve poslove na njivi i u štali - pa večeramo: nas dvije jedemo friški kruh, putar i pekmez, a tečeku najstarija teta dodaje i malo sira, špeka i pečena jaja.  Poslije večere teta pere suđe, a ja, iscrpljena od metenja vrhnja u stapu, zaspim u kuhinji na otomanu. Najstarija teta i teček već godinama nisu s nama, ali ja još uvijek osjećam miris friško pečenog domaćega kruha i osjećam fini okus domaćega putra, kojega sam sama istukla u stapu. |
sad kad je odlučio otići
- 12:49 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
sad kad je odlučio otići on smireno vadi svoju odjeću iz ormara i brižljivo je stavlja u kofer uzima svoje knjige s polica i slaže ih u čvrstu kartonsku kutiju isključuje svoj kompjutor i stavlja ga u malu torbu sad, kad je odlučio otići on uzima svoju četkicu i pastu za zube svoj brijaći aparat i svoje kompaktne ploče uzima svoj fotoaparat i svoju sportsku i ribičku opremu on uzima svoje cipele i tenisice i sve stavlja u veliku torbu ona mirno sjedi na dvosjedu gleda ga i ništa ne govori ne moli ga da ostane ne plače više i ne ljuti se a kad bi rekla samo jednu riječ on bi svu svoju odjeću stavio natrag u ormar sve bi svoje knjige složio natrag na policu uključio bi opet svoj kompjutor četkicu, pastu i brijaći aparat vratio bi u kupaonicu kompaktne ploče, fotaparat sportsku i ribičku opremu cipele i tenisice vratio bi na police i u ormariće sjeo bi uz nju na dvosjed zagrlio bi je i nikad je ne bi ostavio |
Pjevačica
- 22:16 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Čim se rodila, Nena je počela pjevati. Čak i kad je plakala, zvučalo je kao da pjeva. Prije nego što je počela govoriti već je znala pjevati sve dječje pjesmice. I kasnije, dok je pohađala osnovnu i srednju školu, sve popularne i narodne pjesme koje bi čula na radiju ili s gramofonskih ploča, Nena bi odmah zapamtila, i riječi i melodije. Nikad nije naučila čitati note, nikad nije išla u muzičku školu, bila je samouka, sve pjesme je pjevala po sluhu. I ne samo da je dobro pamtila pjesme, nego je imala i divan glas i izvrstan osjećaj za ritam. Mogla je otpjevati i visoke tonove kao sopran i duboke tonove kao alt. Kratko rečeno: Nena je bila rođena pjevačica. A neki dan, kad sam išla k frizerki, sretnem ja Nenu nakon mnogo godina; nisam ju vidjela otkako smo završili srednju školu i razišli se svatko svojim putem. Odmah sam ju prepoznala jer se ni malo nije promijenila; ista štrkljasta, tanka i visoka Nena kakva je bila i u školi, samo na licu joj vidiš da je trideset godina starija. Pa kak si Nena, kaj ima novoga, pitam dok se grlimo samo na daljinu, pogledom. Jel pjevaš? Ili? Ma kakvo pjevanje, delam ko gerontodomaćica, baš se žurim k jednoj bakici, moram joj donesti drva, skuhati ručak i speglati veš, veli Nena. Jel imaš bar malo vremena da se prošećemo do frizerke da čujem kak si? Jel imaš dece? - pitam ja. Ma imam troje dece, ali s mužem sam se rastala, malo preveč me je zajebaval. A kaj je bilo s pjevanjem? - inzistiram ja. Neko mi je pričal da si bila na audiciji za kazališni zbor u metropoli, kaj ti nije to uspjelo? Ma je, veli Nena, prošla sam ti ja na audiciji, jedna mamina prijateljica me je prijavila i poslala tam, otpjevala ja tri pjesme i sve drugo kaj je trebalo, al na kraju, kad su mi rekli da sam primljena u zbor, vele oni nek donesem svjedodžbu od glazbene škole. Je, velim ja, al ja nisam opće išla u glazbenu školu. Pitaju oni dal bar znam note, u kazališnom zboru se pjeva po notama. Ne znam ja ni note čitati, ja sve pjevam po sluhu. Dobro, vele oni, kad ste tak talentirani, možemo vas primiti, ali morate ići na tečaj da naučite note i onda dođite k nama, mjesto pjevačice vas čeka. I dali su mi nekakav papir na kojem je pisalo kome se trebam javiti na tečaj solfeđa. Izađem ja van, gledam taj papir i mislim si, pa kam bi ja sad išla učiti note, imam već dvajstjednu godinu, kakav tečaj! Zgužvam ti ja taj papir i hitim ga u koš za smeće. Već sam tad bila zaposlena u jednom dućanu i upoznala sam budućega muža i mislila sam kakvo pjevanje, pa ne mrem ja biti prava pjevačica. A moram priznati da sam se zapravo bila jako prestrašila, kak bi ja išla pjevat u takav zbor, kak bi ja živela u metropoli. Kakva šteta, Nena moja, velim ja, mogla si pjevati u kazalištu i imati potpuno drukčiji život. A kaj se može, veli Nena, žal mi je i danas kaj nisam išla na taj tečaj. Mogla sam biti prava pjevačica i proputovati cijeli svijet. No imam svoje troje divne dece. Oni su moj cijeli svijet! |