Marketing
Digitalizacija
Kad sam prije dvadesetak godina počela pisati vrtlarske podsjetnike za novine, odlazila sam u gradsku knjižnicu, prelistavala knjige i sve podatke koje bih pronašla zapisivala u jednu lijepu veliku bilježnicu. I to tako da sam zabilježila ime autora, naslov knjige, stranicu na kojoj je bila bilješka koja mi je trebala i u nastavku zapisivala natuknice o biljci. Sve sam pisala rukom - sve te bilježnice još uvijek čuvam - i točno sam znala gdje je što. Kad bi mi zatrebao neki podatak o nekoj biljci, za nekoliko minuta bih ga pronašla. To znači da su mozak, ruka i oko na neki način povezani: ono što je ruka zapisala i naše oko pogledalo, naš mozak je spremio na sigurno, u duboka skladišta pamćenja, i kad je potrebno, mozak brzo pretraži svoju bazu podataka i izvuče traženu informaciju. Tekstove za novine sam na osnovi tih informacija također pisala rukom, a tata bi ih onda prepisivao na mašinu na A4 i poštom poslao urednici priloga za koji sam pisala.
Kad su novine digitalizirali, i ja sam se morala digitalizirati, pa sam nabavila kompjutor, skener, printer i digitalac. Pa malo pomalo prešla na internet i umjesto u svoje velike lijepe bilježnice, podatke o biljkama počela spremati u datoteke, u foldere, na diskete, cd-e i usb-e. Kad bi mi zatrebao neki spremljeni podatak, koji sam prije u roku od nekoliko sekundi pronašla u svojim bilježnicama, znalo se dogoditi da baš taj podatak nikako ne mogu pronaći. Jer taj podatak moj mozak nije uopće evidentirao. Ruka nije pisala nego lupkala po tipkovnici, oko nije dobro vidjelo to što je bilo natipkano i moj mozak te informacije nije spremao. Te informacije je spremao moj kompjutor, a ja sam samo trebala te informacije prebacivati na diskete, cd-e itd. A ja sam to stalno zaboravljala pa je većina podataka i tekstova bila spremljena samo u folderima na kompjutoru. I onda je jednog lijepog dana nastupilo jako nevrijeme i grom je udario u blizini moje radne sobice što je uništilo sav moj trud jer je kompjutor krepao i sve moje bilješke i tekstovi su netragom nestali. Srećom, dio tekstova je bio objavljen na internetu pa sam ih ipak uspjela vratiti i spremiti u folder, na cd itd. No ostali izgubljeni tekstovi, sačuvani samo u papirnatom obliku, već godinama čekaju prepisivanje tj. ponovnu digitalizaciju. Prošle jeseni sam sve strpljivo pregledala, složila novine lijepo po redu i počela fotografirati i prepisivati pa objavljivati kod Stare vrtlarice.
I taman kad sam razradila strategiju i taktiku za taj dosadan posao, zdrmao me novi "pokupski drmeš", pa sam morala otići na lijepe brijege zelene. A sve moje novine ostale su uredno složene, razvrstane po godinama i po datumima, na stolu u radnoj sobi, čekajući moj povratak i nastavak predugo odgađane digitalizacije.
Post je objavljen 18.03.2021. u 23:02 sati.