srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Staramama
- 14:34 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Kad god idem u Zagreb najprije se prošećem po Jelačić placu i po štengama se popnem na Dolac. A na Dolcu me dočeka veliki kip kumice s košarom na glavi, spomenik kojim Zagreb odaje počast svim ženama koje svoje poljoprivredne proizvode već desetljećima donose na zagrebački plac i hrane stanovnike našega bijeloga lijepoga glavnoga grada. Kad stignem do vrha tih štengi i podignem glavu, ugledam svoju Starumamu, jer je i ona bila jedna od tih kumica. U dobi od šesnaest godina, što je u to doba - na početku dvadesetoga stoljeća - bilo normalno, udala se za Starogtatu, voljeli su se, izrodili i othranili devetero djece. No Staramama nije bila samo domaćica i odgajateljica - radila je s didom, i na njivi, i u trnacu, i u štali, a imala je i veliki vrt u kojem je uzgajala cvijeće i povrće. Osim toga, pravila je i sir, vrhnje i putar i sve svoje proizvode nosila na prodaju na zagrebačku tržnicu. Do 1930. godine to je bila stara tržnica Harmica koja je bila smještena na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a potom svima poznata tržnica Dolac. Rano u jutro napunila bi tri košare i krenula na vlak za Zagreb. Do željezničke stanice je pješačila nizbrdo oko tri kilometra, noseći jednu košaru na glavi, a dvije u rukama. A kad bi stigla na Glavni kolodvor još je trebalo odnijeti košare i do tržnice. Imala je svoje stalne mušterije i brzo bi sve prodala. Novac koji je prodajom zaslužila pripadao je njoj i trošila ga je za kupovinu šećera, ulja i sličnih proizvoda što ih nije mogla proizvesti na svom gospodarstvu, tkanine i platna za odjeću, a ostalo bi novca i za pokoju čokoladicu za djecu. U tom razdoblju kad je ona bila mlada gazdarica, između dva svjetska rata, ljudi su bili puni životne radosti, sretni što je taj nesretni prvi veliki rat bio završen i nadali su se novom boljem životu. Stoga joj ništa nije bilo teško, sve je radila s radošću i velikim elanom. Nikad nije imala ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, nikad nije bila nigdje zaposlena osim na svom gospodarstvu. Kad je Staritata u pedesetoj godini života iznenada umro, ostala je udovica i nikad se nije ponovno udala. Sama se nastavila zajedno sa sinovima brinuti za gospodarstvo i za mlađu djecu. Kad više nije mogla raditi u vrtu, za nju se brinula Mlađa teta s kojom je živjela, a u dobi od sedamdeset godina zauvijek je zaspala u snu sa smješkom na usnama. A ja i sada vidim Starumamu kako mi maše stojeći kraj svoga velikoga vrta u kojem cvatu uresnice, cinije i visoke bijele ivančice.  |