Marketing
Mogla mi je kuća izgorit
Kad sam kupila svoj prvi kompjutor, otkrila sam da osim programa za pisanje, crtanje itd, dakle za ozbiljan rad, postoje i neki programčići za igru. Jedan od tih programa bio je i pasijans tj. solitaire, kako se to u digitalnom svijetu obično naziva - imam ga sad i na mobitelu pa dok ležim poslije ručka ponekad malo slažem karte. A kad sjediš za kompjuterom i igraš te igrice, vrijeme ti tak brzo proleti da ti se može dogoditi da ti grah koji se kuha na šparetu izgori dok ti razvrstavaš karte u te kolone. A tek kad počneš voditi internetski dnevnik! Mogla bi ti se i cijela kuhinja zapalit! Al krenimo otpočetka.
Jedna susjeda koja je znala doći povremeno k meni na kavicu da nam, meni i VelkojBebi, malo pravi društvo, rekla mi je da ona vodi neki blog za vjersku zajednicu u kojoj aktivno sudjeluje. To vam je jako zgodno, to se zove Bloghr, to vam je blog servis, kao da imate svoju web stranicu, možete objavljivati svoje tekstove i fotografije, i pisati o čemu god hoćete. Ma nemojte, velim ja, i toga ima na internetu! Pa dobro, mogu onda i ja to isprobati. I tako nađem ja navečer tu stranicu Blog.hr i otvorim ja svoj prvi internetski dnevnik. A o čemu ću pisati? Pa mogla bih pisati o gradu u kojem živim i raznoraznim događajima o kojima se smije javno govoriti, tako da cijeli svijet može čitati. Pa dobro, hajdemo onda pisat taj blog. Kad sam objavila prvih nekoliko postova vidjela sam da mi ispod postova drugi blogeri, koji bi posjetili moj blog, pišu komentare. Pa sam onda, uvidjevši da su nadimci koji su navedeni iznad komentara zapravo poveznice koje me vode na njihove blogove, i ja počela čitati njihove postove i ostavljati kod njih komentare. I tako sam postala blogerica. Javile su mi se u komentarima i neke blogerice iz moga grada pa smo se nakon nekog vremena upoznale i uživo te popile kavicu na našem šetalištu.
No vratimo se mi sad natrag u moju kuhinju. Kako sam postala blogerica tako sam sve češće sjedala za kompjutor i dok se kuhao ručak, samo da na brzinu provjerim ima li novih komentara. Tako sam jednom zgodom stavila ribu na vruće ulje u veliku tavu da se peče, a ja sam samo nakratko sjela za komp u susjednoj sobici. Samo na par minuta, samo da vidim ima li novih komentara. Al vrijeme mnogo brže leti kad sjediš za kompom nego kad stojiš za šparetom i paziš da ti ručak ne izgori. I tako, kad sam se ja sjetila da se riba peče i pojurila u kuhinju, kuhinja je već bila puna dima. Ulje se zapalilo, plamen zahvatio plastičnu napu i malo je falilo da se zapale i viseći ormarići pokraj nape. Tavu u plamenu izbacili smo kroz prozor i brzom intervencijom spriječili širenje požara. Ali kao vječna opomena ostali su mi mali ožiljci na rukama od komadića plastike koji su padali s goruće nape dok sam pokušavala ugasiti vatru. Kao dodatak onom velikom ožiljku kojega sam zadobila spašavajući šlauf od oštrog poklopca konzerve.
Dakle, otada, kad pržim ribu, nikad, ama baš nikad ne ostavljam tavu punu ulja na plinskom štednjaku bez nadzora i ne sjedam za kompjutor!! I što god kuhala, stojim kraj špareta i ne skrećem pogled s njega dok god gori plin.
Jer mogla mi je kuća izgorit kad sam otišla u sobicu i sjela za kompjutor samo na par minuta, samo da na brzinu pogledam dal ste mi napisali koji novi komentar.
Post je objavljen 19.03.2021. u 14:53 sati.