„Poslije toga bio je židovski blagdan i Isus je otišao u Jeruzalem. A u Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se na hebrejskom zove Betezda, a ima pet trijemova. Ondje je ležalo mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i onih s usahnulim udovima. Među njima je bio neki čovjek koji je bio bolestan 38 godina. Isus ga je vidio kako ondje leži, a znao je da je već dugo bolestan, pa ga je upitao: “Želiš li ozdraviti?” Bolesni mu je čovjek odgovorio: “Gospodine, nemam nikoga da me spusti u vodu kad se ona uzburka, pa dok ja dođem, netko drugi već siđe prije mene.” A Isus mu je rekao: “Ustani, uzmi svoju prostirku i hodaj.” Nato je čovjek odmah ozdravio te je uzeo svoju prostirku i počeo hodati.“
Kupalište Betezda
O bazenu Betezda pisala sam već ovdje.

Tada mi je bilo interesantno proučiti mjesto gdje se ovaj događaj doista zbio i povijesnu pozadinu, jer na taj način mi cijela ta priča postaje živa.
Ponovo čitajući priče o Isusovim iscjeljenjima, ova priča me je navela na razmišljanje, a posebno dio gdje Isus pita bolesnog čovjeka: Želiš li ozdraviti?
Woow!

Ovo je moj Put iscjeljenja i nade, i zato ponovo čitam priče o iscjeljenju. Zamišljam da mi netko tako moćan dođe i upita me: Želiš li ozdraviti? Želiš li zapravo iscijeliti i popraviti svoj život?
Naizgled glupo pitanje, ali doista…želimo li mi doista iscijeliti nešto u svojem životu ili samo pričamo o tome?
Što osjećam dok čujem te riječi? Da li vjerujem da je moguće da se nešto iscijeli, obnovi, da postoji Nešto ili Netko tko mi može pomoći? Što je to u što sumnjam, koji je razlog da možda ne vjerujem da sam vrijedna promjene i iscjeljenja?
Kako se osjećam kada razmišljam da je moguće da postoji Ljubav i Bog koji zna što mi treba, a na meni je samo da povjerujem i otvorim srce?

Neki zakonodavac htio je iskušati Isusa pitanjem što mu je činiti da baštini život vječni. Odgovor je bio da ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe.
Ali, ponovo on pita, tko je moj bližnji?
Tada je Isus ispričao priču o čovjeku koji je putovao iz Jeruzalema u Jerihon. Putem su ga napali lopovi, pokrali, istukli i ostavili ga polumrtvog. Onuda je prolazio svećenik, pa levit, no nisu se obazirali na njega. Zatim je prošao Samaritanac, koji mu je povio rane uljem i vinom, odveo ga je u gostionicu, pobrinuo se za njega. Sutradan je dao gostioničaru još novaca da brine o tom čovjeku, jer je morao ići dalje, a ako potroši više, na povratku će mu vratiti.
Koji je od ovih ljudi bio njegov bližnji? Onaj koji je pokazao milosrđe.

Svećenik i levit su bili vjernici, ali ipak su pokazali nečovječnost. Oni vide, ali ignoriraju. Vjerska znanja ili pripadnost određenoj religiji prazni su bez akcija koje ih podržavaju. Ljubav je djelovanje, a ne samo neki osjećaj ili teorija. Na žalost, oni ne vide vezu između slova zakona i duhovnog zakona.

Tko su lopovi? To su sve one brige, nesreće, problemi, sve ono što nas je u životu slomilo, ili na neki način obilježilo, pa sada djelujemo kao da u nama nema života.

Tko je dobar Samaritanac? To je Bog na djelu. Bez ikakvih pitanja tko je čovjeka napao, nesebično povio mu je rane, smjestio u gostionicu, platio da se čak brinu o njemu dok on ponovo ne dođe. Bez da traži ikakvo jamstvo, bez da traži ikakvu zahvalnost. To je Bog koji iscjeljuje i brine o nama iako smo možda slomljeni ili zabrinuti.

Kada je Isus objašnjavao tko je naš bližnji, namjerno je uzeo Samaritanca iz razloga jer židovi nisu prihvaćali Samaritance, za njih su oni bili nečisti nevjernici. Naš bližnji je onaj koji čini djela milosrđa, a ne onaj koji samo izgleda tako.

Djela milosrđa dolaze iz srca. Često je potrebno duhovno iscjeljenje, pa tek onda slijedi fizičko iscjeljenje. I iz priče o Samaritancu učimo da božje milosrđe može doći iz različitih, neočekivanih izvora.
Kad kažem djela milosrđa dolaze is srca, pitam se koliko milosrđa u svojem srcu imamo prema sebi samima. Koliko smo puta prema sebi samima bili baš kao levit i svećenik – nešto vidimo u svojem životu, svoje ponašanje prema sebi samima, ali ignoriramo. Ili toleriramo.

Ova priča mi je divna jer nam govori da usred pustinje, usred kamenitog i opasnog krajolika, uz sve nevolje koje možemo imati, pojavljuje se božansko milosrđe.
I baš zato jer ne znamo odakle će se pojaviti i na koji način, ako želimo iscjeljenje otvorimo se za nešto lijepo i neočekivano. Neka ta prekrasna Sila djeluje u našim životima. Povjerujmo i prepustimo se. To je proces. To je proces Ljubavi i Transformacije, toliko suptilan, ali učinkovit. To je Proces koji vodi Bog.

Kintsugi je drevna japanska tehnika odnosno to je umijeće popravljanja polomljenih keramičkih predmeta (najčešće vaze) pomoću laka pomiješanog sa zlatnim prahom.

Za razliku od europskih keramičkih umjetnina gdje se težilo sakrivanju pukotina ili bi jednostavno takvu vazu odbacili, ovaj japanski postupak svaki polomljeni predmet pretvara u remek djelo. Nešto što je bilo polomljeno, može postati još ljepše i vrjednije.

Filozofija ove umjetnosti je u prihvaćanju pogrešaka i nesavršenosti.
Naravno, slomljena vaza je samo metafora. Svatko od nas je u životu dobio poneki udarac, bio ranjiv, a mnogi još uvijek nose ožiljke od neiscijeljenih rana.
Ali iscjeljenjem i prihvaćanjem rana, ožiljaka, slomljenosti možemo postati jača, bolja, ljepša osoba. Unikatna upravo takva. Slomljenost postaje ljepota i snaga.

A kako se iscjeljujemo? Prihvaćajući. Otvarajući se prema nečem Višem, dozvoljavajući da djeluje u nama.

Termin „krštenje“ (baptizam) - U novozavjetnim vremenima grčka riječ baptismos ukazivala je na obrede pročišćenja, na ritualna potapanja, u tradiciji vrlo slično krštenju. Za taj obred se je koristila mikva.
Smatra se da je kršćanski običaj krštenja, potapanja u vodu, potekao od ovog židovskog rituala.

Mikva je simbolika, put do tjelesnog i duhovnog pročišćenja. Mikve su židovska kupališta /bazeni, ali oni su daleko više od toga. One ne služe za osobnu higijenu, to nije zamjena za kupanje, u mikvu moraš ući čist. Namijenjene su ritualnoj pročišćavanju, promjeni i obnovi duhovnog statusa.

Mikva se izgrađuje prije izgradnje sinagoge, mora biti ukopana u zemlju ili izgrađena kao esencijalni dio zgrade. Jednostavne je strukture, predstavlja čistoću i svetost. U mikvu se ulazi stepenicama. Voda je uobičajeno do visine prsa (da se miže uroniti cijelo tijelo).
Voda u mikvi mora biti „živa“, mora biti povezana sa prirodnim izvorištem vode, tako da se snabdijeva vodom iz rijeke, jezera… Prirodne vode svijeta, oceani, rijeke, izvori jesu mikve u njihovom izvornom obliku. Sadrže vode Božanskog izvora, pa tako, po tradiciji i moć pročišćavanja.

Rano kršćanstvo nastalo je kao vjerski pokret unutar judaizma. Mnogi od kršćana prvog naraštaja bili su pobožni židovi. A za njih su mikve bile dar.
Ulazeći u mikvu prepuštali su se Bogu da ih njegove ruke „operu“ i pročiste. Bog je taj koji čini sav posao. Oni ne mogu kontrolirati stvari, ali mu na taj način, mogu ponuditi sebe. Ulazeći u mikvu, u vodu, znali su da su dio procesa,da dozvoljavaju Bogu da čini svoj posao iznutra, da čini promjene i iscjeljenja.


U Magdali, u Izraelu, mjestu Marije Magdalene, mjestu koje smatraju raskršćem židovske i kršćanske povijesti, uz najstariju sinagogu iz Isusovog vremena, pronađeno je i još nekoliko funkcionalnih mikvi.
Znamo da je Isus držao govore u tom mjestu, u toj sinagogi, znamo da je iscijelio Mariju Magdalenu od sedam demona… volim razmišljati o tome da je ulazila upravo u jednu od tih mikva, i da se je prepustila vjeri i ljubavi, prije nego što se je dogodilo njezino čudesno iscjeljenje. Zapravo, znam da je do sigurno činila.

Nedavno smo se prisjetili Krštenja Isusovog na rijeci Jordan. Krstio ga je Ivan Krstitelj, a nakon toga Isus odlazi u Pustinju na četrdeset dana, da bi kasnije započeo svoje javno djelovanje.
No, sada ću se osvrnuti samo na čin krštenja.

Ivan Krstitelj je živio u divljini, odjeven u devinu dlaku, hranio se medom i skakavcima. U svojim govorima nije podilazio nikome, ukazivao je na društvenu nepravdu i grijehe, pozivao na promjenu i pokajanje. Govorio je da je on priprema, da priprema ljude za Onoga koji će doći nakon njega, koji je jači i bolji.
»Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.«
Čak i simbolički možemo reći da je bio Glas iz divljine koji budi, koji poziva da se vratimo Istini.

Rekla bih da predstavlja etapu kada osvješćujemo svoje „grijehe“, ono sa čime nismo zadovoljni, što nas boli, što nije Istina i Dobro. Čistimo um. Da bismo kasnije mogli dobiti Duha. To je zapravo Krštenje Isusovo koje predstavlja naš dublji, novi način života sa Bogom. To je preobrazba Srca, živi se na novi način.

Silazeći u rijeku Jordan, ljudi su izražavali svoju potrebu za oproštenjem, svoju spremnost da promijene svoje ponašanje kako bi dočekali Boga koji dolazi. Ulazak u rijeku Jordan bio je zapravo vanjska manifestacija onoga što se već dogodilo iznutra.

Sama rijeka Jordan za židove ima vrlo simboličko značenje: prešavši rijeku, nakon četrdeset godina lutanja sa Mojsijem, Bog je ispunio svoje obećanje. Rijeka Jordan je granica između obećanja i ostvarenja. Pa kao što kod Ivana Krstitelja vidimo simboliku moralne prirode, predstavlja etapu u kojoj čistimo um, osviješćujemo se, tako je bilo, na neki način, i simbolike u prelasku preko pustinje i preko Crvenog mora (opet simbolizam vode): Izraelci su se morali „pročistiti“ od svih emotivnih tereta koja su nosili sa sobom, trebalo je proći četrdeset godina, čitava generacija da bi obnovljeni mogli krenuti naprije.

Simbolizam uranjanja u vodu predstavlja smrt staroga, rađanje novoga, obnavljanje, stvaranje. Vode se pojavljuju i prije Biblije – to je praelement stvaranja života. Mnoge se biblijske, pa i Isusove priče događaju pored nekih izvora ili zdenaca.

Voda također predstavlja emocije koje je potrebno umiriti da bismo svjesno djelovali.
Zemlja – predstavlja fizičko tijelo
Voda – predstavlja astralno tijelo u kojem se procesuiraju emocije
Zrak – mentalno tijelo, misli
Vatra – viši mentalni plan, Sveti Duh (vatra) čisti um (prisjetimo se Duhova i plamenih jezika).
Mentalno tijelo kontrolira emocije.
Cijelo iskustvo krštenja je ulaženje u emocije i njihovo pročišćavanje tako da imamo obnovljeni um.