Isusov dolazak u Nazaret izazvao je veliko oduševljenje. Isus je iz Nazareta, ovdje je živio, radio kao tesar, živio jedan običan život. No, sada je on već bio nadaleko poznati čudotvorac koji se vraća u njihovo mjesto. Zato su Nazarećani željno očekivali da vide Isusa i kako on izvodi neko čudo.
Subota je, dan posvećen Bogu. Ljudi se skupljaju u sinagogi, čitaju svete spise, druže se. Ove subote Isus poučava u ovoj sinagogi. Daju mu Izaijin proročki svitak, kojeg on otvara na mjestu gdje se govori da je Duh Gospodnji na njemu. Kaže da se je tog dana ispunilo Pismo. I sjedne.

Zamišljam da sam tamo, negdje u nekom kutku u toj sinagogi.
I gledam tih tridesetak obitelji koji sa divljenjem prate Isusa očekujući njegova čuda. Slušam ga kako čita, kako objavljuje, kako govori… njegove riječi imaju neku čudno snagu, neka čudna energija vlada zrakom. Kad je završio čitati, stao je i najprije je pogledavao ljude u sinagogi. Znao je da oni očekuju njegova čudesa. Stoga je ispričao priče u kojima je Bog poslao izlječenje ljudima koji nisu Izabrani narod, na taj način dao im je do znanja, ukazao im je na njihovu sebičnost i nevjeru. Govorio je o tome da se Bog obraća onima kojima je potrebno, a ne posebnima zbog zasluge ili staleža.
I eto, u tom trenutku njihovo divljenje se pretvara u protivljenje, odbijanje. Jako su se se naljutili, njegov govor ih je naljutio, govorili su o tome da što si on umišlja, što je… da, razljutili su se i istjerali ga iz grada.

Isusov govor u sinagogi u Nazaretu je zapravo početak njegovog javnog djelovanja, ovdje je on javno potvrdio da je On taj, da se je Pismo potvrdilo.
Na žalost, njegovi mještani nisu uvidjeli njegovu pravu veličinu.

O Betsaidi sam malo pisala ovdje:
Bethsaida

Slijepca su doveli Isusu, a on ga izvodi iz sela. Isus nije želio biti showman i činiti čudesa pred ljudima u ovom mjestu. Kasnije saznajemo da je ovo mjesto čak i prokleo jer su bili nevjernici. Uzeo je čovjeka za ruku i odveo ga izvan mjesta. Kao da mu je time poručio da je ovdje samo za njega. Možda i taj slijepac nije dovoljno vjerovao, pa je bilo potrebno da se iscjeljenje izvrši postupno, da čovjek počne vjerovati da je njegovo iscjeljenje moguće. Nakon što je progledao, šalje ga direktno kući, i zahtjeva da ne ulazi u selo.

Zanimljivo je ovo Isusovo iscjeljivanje. On, koji je mogao iscijeliti samo riječju, ovdje iscjeljuje postupno, u dva dijela.
Ponekad je iscjeljenje trenutno, a ponekad je proces. Kad razmišljam o svojem iscjeljenju, uvijek razmišljam na način da je to proces. Otvaranje duhovnih očiju je proces. I Bog nam daje malo po malo, onoliko koliko nam je u tom trenutku potrebno da vidimo, onoliko koliko možemo shvatiti.

Zamislimo da smo mi taj slijepac. Isus nas odvodi iz sela, iz poznatog okruženja. Dok hodamo, moram se u potpunosti pouzdati u njega, dajem mu ruku. Iako ne vidim kuda hodam, ali mu vjerujem. Izvan sela smo samo ja i on, nema gomile, nema buke, nema predstave. Stavlja mi ruke na oči i iscjeljuje me. Polako se otvaraju moje duhovne oči, ali još uvijek vidim mutno. Drugi put stavlja svoje ruke i moj duhovni vid postaje jasan. Nakon toga, šalje me kući, u moj dom, ali traži da ne idem u selo, u mjesto odakle smo došli, da se ne vraćam na staro.

Otvaranje naših duhovnih očiju proces. Čisto srce vidi Boga.

U Markovom evanđelju, nakon ovog događaja, Isus vodi svoje učenike u Cezareju Filipovu i kroz razgovor otvara i njima duhovne oči, osvješćuju u potpunosti tko je on.
O Cezareji Filipovoj sam malo pisala ovdje:
Cezareja Filipova

Rijetko kada pročitamo da je Isusa netko zadivio. No, ovaj satnik to je uspio.
Što se događa? Dakle, sluga rimskog satnika ležao je kod kuće teško bolestan. Sigurno je bio satnikov dobar sluga, kada je rimski satnik (za židove poganin) odlučio zamoliti Isusa da ga ozdravi.
U to doba, već je velika većina čula za Isusa i njegovo djelovanje. Kao što sam već pisala, Isus je namjerno odabrao taj dio zemlje zbog velike frekvencije ljude, zbog Via Maris, i o svemu što se događalo u tom području širio se glas, širile su se informacije na daleko. Pa kako onda za Isusa neće čuti i satnik koji je živio u Kafarnaumu!

Rimski satnik je doista dojmljiva osoba. Po svojem statusu, on ima nadređene nad sobom, ali i stotinu ljudi pod sobom. Pozicionirana je osoba od poštovanja. Kao čovjek na položaju mogao se prema svojim slugama odnositi bahato, ali on pokazuje ljubav i brigu. Prihvaća i poštuje tuđu vjeru. Pa, eto, kažu židovske starješine da im je i sinagogu sagradio.
Čuo je za Isusova djelovanja i povjerovao u njega i u ono što je ljude poučavao. Ali satnik je također svjestan da on sam možda nije vrijedan Isusove pažnje. Rimski vojnik bio je dio carstva koja se nametala židovima, koja je vršila pritisak na njih, židovi ih nisu voljeli. Svjestan toga, ne dolazi osobno pred Isusa, nego šalje posrednike, židovske starješine da prenesu njegovu molbu. Ali ta molba, zahtjev, nije nešto sebično, nego ljubav i briga za drugog, za njegovog slugu.

Isus pristaje, i nakon Govora na gori dolazi u Kafarnaum. Rimski satnik ponovo šalje svoje ljude koji prenose njegovu poruku. Naime, satnik zna da ulazak u kuću pogana židovi smatraju nečistim i da je, kao takav, nedostojan da Isus uđe pod njegov krov. Ali nedostojnost ga nije spriječila da odustane.
Tada, sa punom vjerom govori da je on vojni zapovjednik i kada on zapovijeda svojim vojnicima oni ga slušaju i ispunjavaju njegove zapovjedi. Shvaća i vjeruje u Isusovu snagu, moć i autoritet, i zna da tako i Isus može samo reći Riječ, zapovjediti i ozdraviti njegovog slugu. Wooow!!!
Toliko je vjerovao u njegovu moć! Wooow! Isus je oduševljen, pohvaljuje ga pred svima jer takvu vjeru nije vidio u cijelom Izraelu.
Dovoljno da kaže riječ, da iz daljine zapovijedi i iscjeljenje će biti obavljeno.
Tako je i bilo, jer upravo u tom trenutku sluga je ozdravio.

Što me uči ova divna priča?
Ispunjenje neke naše želje ili potrebe ovisi o našem vjerovanju.
Što je vjera? To je povjerenje da će se to nešto dogoditi iako nemamo dokaze. Vježbajmo našu vjeru da nas Bog može iscjeliti.
Rimski satnik je svu svoju vjeru stavio u Isusa.
Ozdravljenje (čudo) se dogodilo zbog vjere u Isusovu Riječ. Rimski satnik je vjerovao u snagu Riječi, u njezinu životnu snagu.

I dan danas na misi molimo:“Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“
Iako se čudo dogodilo zbog vjere u Isusa, ali to isto čudo bilo je isprovocirano satnikovom vjerom.
Kažu da čudesa čini Bog koji je svemoćan i kojemu ništa nije nemoguće, ali čudesa činimo i mi sami svojom vjerom u Njega.

Kefar Nahum ili selo Nahumovo, ili jednostavano kako ga danas zovemo Kafarnaum. Tko je bio Nahum, ne zna se, ali to staro ribarsko mjesto, na sjevernoj obali Galilejskog jezera vrlo je poznato novozavjetno mjesto.
Zovemo ga još Isusov grad jer je bio središte njegovog javnog djelovanja u Galileji. Nakon Nazareta, ovdje je živio, pretpostavlja se u kući svojih učenika. Petar, Andrija, Ivan, Jakov, Matija - ovi ljudi, kasnije apostoli živjeli su u Kafarnaumu.
Samo mjesto nalazi se na raskrižju važnih trgovačkih puteva -Via Maris , koja je u to doba bila prometnija od jeruzalemskih ruta. Isus je vjerojatno namjerno izabrao ovo mjesto za svoje djelovanje, baš zato jer je tim krajem prolazilo mnogo ljudi.

Isus je poučavao u sinagogama diljem Galileje, pa tako i u ovoj Kafarnaumovskoj. Ne samo da je poučavao, nego je činio brojna iscjeljenja i čudesa.
Pronađeni su ostaci sinagoge u kojoj je Isus poučavao, kao i ostaci nove sinagoge koje je sagrađena iznad prve. Razlika se i danas vidi jer sinagoga iz Isusovog vremena sagrađena je od tamnijeg kamena. Vjeruje se da je noviju sinagogu dao sagraditi rimski centurion čijeg je slugu iscijelio Isus.

Također su pronađeni i ostaci Petrove kuće, odnosno kuće Petrove punice, koju je Isus isto iscijelio. Smatra se da je na mjestu Petrove kuće izgrađena prva judeokršćanska crkva.

Nažalost, Isus je na kraju prokleo Kafarnaum( jedno od tri mjesta) zbog njihove nevjere u njega. Iako je činio brojna čudesa, još uvijek su bili ispunjeni nevjerom.

Ako posjetite Kafarnaum, možete vidjeti dva dijela: franjevački dio (u kojem možete vidjeti i sinagogu i Petrovu kuću) i grčki ortodoksni dio, u kojem ne vrše arheološka iskapanja, ali se zna da bi se pronašli mnogi interesantni arheološki ostaci. Kažu da žele da mjesto ostane mjesto molitve, a ne turistička atrakcija.

Najprije, ne nisu baš nešto oštetili krov. U to doba, kuće su imale krovove od trstike preko greda, a preko toga je bilo nanešeno blato. Rupu koju su bolesnikovi prijatelji napravili, kasnije se je lako sanirala.
Zamislite koja je to vjera bila da će Isus spasiti bolesnika, kada su se ta četvorica prijatelja dosjetila da do Isusa dođu na takav način… Woow, kakvi prijatelji!

Priča je lijepa iz razloga je Isus paraliziranom čovjeku govori da su mu oprošteni njegovi grijesi. Tek tada on ustane i otiđe kući.
Zašto su mu oprošteni grijesi? Isus vidi duboko iznutra svakoga od nas. Vidio je da je zbog bolesti bio narušen i njegov odnos sa Bogom, vidio je i ono nešto nutarnje što ga je paraliziralo u životu. Isus je popravlja samo izvana, ne čini samo fizička iscjeljenja. On čovjeka stavlja na noge, priprema ga na novi hod, ne samo izvana, nego i iznutra. On ovim činom pokazuje koliko su duh i tijelo povezani. Ponekad je neki naš grijeh, nešto što nas iznutra muči povezano sa nastankom neke bolesti. Zato je iscjeljenje čovjeka neodvojivo od otpuštanja grijeha.
Zato je sa toplinom i ljubavlju rekao čovjeku da su mu oprošteni grijesi, da može započeti novi život.

Da li smo mi kao taj paralizirani čovjek? Da li nas neki naši grijesi, sumnje krivnje, osjećaji inferiornosti , neki događaji iz prošlosti dovode do toga da smo paralizirani?
Zamislite da vam sa ljubavlju i toplinom kaže kako su vam oprošteni grijesi, da je sve u redu i da možete krenuti dalje.

U ovom događaju opisuje se Isusovo prvo javno iscjeljenje – iscijelio je čovjeka koji je bio opsjednut nečistim duhom.
Simbolika ove priče mi je dojmljiva i može pomoći na putu iscjeljivanja. O čemu se zapravo radi?
Isus u subotu ulazi u sinagogu. Subota je dan kada se miruje, sinagoga predstavlja mirno, tiho, sveto mjesto. Sinagoga je mjesto gdje svjesno ulazimo u mir i podižemo svoju svijest. U sinagogi slušamo, ne brbljamo, obraćamo pažnju na sveto.
Ulazak u sinagogu je umirivanje, ulazak u spiritualni svijet.

Pojavljuje se čovjek opsjednut nečistim duhom. Što je nečisti duh? To su sve one nečiste misli koje su si toliko uzele maha, koje toliko okupiraju um, opsjedaju našu svijest, naš mentalni um. Svi smo to prije ili poslije doživjeli u životu. Takve misli su uglavnom ponavljajuće, često nesvjesno ponavljamo uvijek iste misli. Problem nastaje kada su to negativne misli.

Zašto se „nečisti duh“ pojavljuje u tom kontekstu?
Sve je energija. Misli su energija. Kada mnogo, mnogo, mnogo puta ponavljamo negativne, poražavajuće misli po nas (dakle, često nesvjesno) stvaramo entitet. Što je entitet? Najjednostavnije to mogu objasniti je da su to nakupine energije koje su se dugo stvarale, rasle i postale žive i jake. Na kraju se takvi entiteti hrane energijom te osobe, domaćinom, a hrane se najčešće na način da izazivaju negativna raspoloženja, negativne emocije. Takve emocije su njihova hrana.

Tišina! Prestani govoriti! – uzviknuo je Isus nečistom duhu.
Kada smo u miru, smireni, svjesni, tada možemo prepoznati takvo blebetanje u našem umu. Možemo utišati takve glasove i postati svjesni svega što se vrti u našoj glavi, sve što raste i na kraju može postati entitet.
Za to nam je potrebna Ljubav i Nježnost.

Čovjek ulazi u sinagogu, u tišinu, na sveto mjesto, već se svjesno pripremio za susret sa svetim dijelom sebe, za mir i transformaciju. Doživljava susret sa Isusom, sa Ljubavi, sa Višim i svjesnijim dijelom sebe, koji strogo utišava takve misli. Ulazi se u svjesnost u spiritualnom svijetu, slušaju se riječi Istine i ušutkavaju riječi nečistog duha.
Pravi Izvor iscjeljenja je kada smo svjesni Boga i božanskoga.
Molitva nam pomaže da stvorimo kontakt sa Bogom, sa Istinom. Tako stvaramo moć da se Istina manifestira.
Molitva je vježba vjere u prisutnost i moć Boga.