Kroz ovu priču o iscjeljenju ponovo nam se provlači tema Vjere u Isusa koja bi trebala biti iznad svega.
Nakon onog predivnog iskustva na Gori Tabor, Isus i nekoliko učenika su se spuštali niz goru. u podnožju ih je dočekala buka i žamor, mnoštvo ljudi i ostatak njegovih učenika. Radilo se o tome da je jedan otac doveo dijete da se iscijeli, bio je opsjednut gluhim i nijemim demonom. Međutim, učenici nisu uspjeli iscijeliti dijete.

Na ovom dijelu vidimo da se Isus ljuti. Smatra se, kao da su na neki način, učenici pomislili da su oni ti koji imaju moć da iscjeljuju, da se radi o Njima, njihovoj moći, a ne moći Duha svetoga. Zbog neispravnog pogleda na iscjeljenje, nisu mogli postići iscjeljenje djeteta.
Zatim dovode dijete Isusu. Otac kaže da je takav od djetinjstva. Moli Isusa da napravi nešto ako može.
Tada Isus ponovo odgovara na oštar način, i izgovara rečenicu koja nas sve treba podsjećati na vjeru: Ako možeš? Sve je moguće onom koji vjeruje!
I odgovor oca kojemu je ljubav prema djetetu otvorila srce: Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!
Naravno da imamo situacije u životu kada sumnjamo. No ni tada ne smijemo gubiti vjeru. Tada molimo Boga za jaču vjeru. Jer i vjera sama je dar od Boga.
Pomozi mojoj nevjeri!
Sve je moguće onome tko vjeruje!
Woow!

Kasnije, u privatnosti, učenici su pitali Isusa kako to da oni nisu uspjeli iscijeliti dijete. I ono što im on odgovara je da se takvo iscjeljenje može dogoditi samo uz post i molitvu.
Također znamo da je Isus proveo duge sate, pa i dane u postu i molitvi prije nego što je krenuo u djelovanje.

Gora Tabor nalazi se u Izraelu, oko 9 km od Nazareta. Riječ Tabor najvjerojatnije dolazi od riječi Kupola prostora, pošto kažu da je ova gora sasvim odvojena od lanca planina i zaobljena od podnožja do vrha.

Prije dolaska Izraelaca, na gori je postojalo svetište Kanaanaca. Od davnina je štovana kao sveto mjesto. U novom zavjetu je poznata kao mjesto Isusovog preobraženja.
Danas je Gora Tabor hodočasničko mjesto na kojem je sagrađena prekrasna crkva.

Što nam govori priča o Isusovom preobraženju?
Nakon što se ponovo vratio u Galileju sa svojim učenicima, Isus je otišao na Goru da se pomoli. Sa sobom je uzeo Petra, Ivana i Jakova, znači uži krug učenika. Kad je stigao na Goru, tražio je samotno mjesto i molio je. I učenici su molili sa njime, ali su u međuvremenu zaspali.
Kada su se probudili, ugledali su veličanstveni prizor Isusovog preobraženja. Isus je i dalje imao isto tijelo i lice, ali je sav sjao, obasjala ga je nebeska svijetlost, a haljine su mu postale blještavo bijele.
Pokraj njega su stajali Mojsije i Ilija kao predstavnici starog zavjeta. Oni su predstavljali Zakon i Proroke, a i oni sami su bili vođe i reformatori. Na kraju se pojavio i Bog, u obliku oblaka. Kažu da ljudske oči ne bi podnijele Božji sjaj zato se javlja u obliku oblaka. U obliku oblaka pojavio se još i za vrijeme Isusovog krštenja na rijeci Jordan i kasnije prilikom uzašašća.

Ovo preobraženje, Ilija, Mojsije, Božji glas imali su zadatak uvjeriti apostole da je on doista Sin Božji, iako ga čeka muka i smrt. O tome nisu smjeli govoriti pred drugima dok se njegovo uskrsnuće ne ostvari.

Koja je za nas poruka ovog Preobraženja?
Život sa Isusom je nemoguć bez preobraženja. Sama transformacija je put, proces.
Preobraženje vidimo na način da je ono vidljivo u fizičkom svijetu – isto tijelo, isto lice, ali nevjerojatno sjaje. Da bi se nešto promijenilo u fizičkom svijetu, najprije se mora promijeniti u nama, iznutra. Uzdižemo svoje misli, osjećaje.
Promjena koja se događa u nama iznutra, iako potpuno isto izgledamo, na neki suptilan način vidljiva je izvana.
Drugačije zračimo. Svijetlimo.

Nakon što je oživio Jairovu kćerku, i ta se je priča raširila po cijelom kraju, i mnoštvo ga je i dalje slijedilo. Dva slijepca su ga molila da ih iscijeli. Isus ih nije htio iscijeliti pred mnoštvom, nije htio show, nego su ušli u kuću.
„Da li vjerujete da to mogu učiniti?“
Na taj način, htio je da se fokusiraju na vjeru, a ne na iscjeljenje. Iscjeljenje se događa po vjeri.
Dovode mu i opsjednutog, nijemog čovjeka. (ako je nijem, najvjerojatnije je bio i gluh). Isus također izvodi čudo i nijemi čovjek progovara. A za tamošnje ljude to je doista bilo nešto što se nije nikad vidjelo jer gluhonijemi ljudi su imali stigmu da ne mogu ni u bogoslužju učestvovati, zato jer se od nju tražilo da čuju božju riječ. u „Čuj, Izraele!“ židove se poziva da slušaju.
No, Isus je sve iscjeljuje, i baš kao i ona dva slijepca, širio je priču o čudu koje je doživio.

Da li vjerujete da to mogu učiniti? Predivno pitanje.
Isus uvijek radi na tome da rastemo u vjeri. Vjera daje nadu u beznadnim situacijama, vjera je dar od Boga. Bog djeluje kroz našu vjeru.
Isus nije superstar koji postoji da rješava naše probleme u životu.Njemu ništa nije teško riješit. On nam daje izazove, koristi ih da rastemo u vjeri.

Ova slika prekrasno dočarava kako je žena dotaknula Isusove haljine. Dok je On još u pokretu, dotiče ga, i on u trenutku osjeća što se događa i zaustavlja se.

Nakon što je oslobodio čovjeka od mnoštva demona, Isus se vraća na drugu stranu jezera. Dočekuje ga čovjek Jair, jedan od vodećih u židovskoj zajednici u tome mjestu, i moli ga da iscijeli njegovu dvanaestogodišnju djevojčicu, koja je na samrti. Naravno, kasnije ju je iscijelio, ali to je druga priča o kojoj ću neki drugi put. Na putu prema Jairovoj kući, mnoštvo ljudi se je guralo oko Isusa. U tome mnoštvu bila je i žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja.

Što možemo pretpostaviti o toj ženi? Najprije, izopćena je od obitelji i od društva jer je zbog dugogodišnjeg krvarenja bila nečista, bila je stigmatizirana. Živjela je usamljeno, izolirano, bez obitelji, bez muža, djece, prijatelja. Gubila je krv, a krv je naša vitalnost, život. Sve što je materijalno imala, potrošila je na liječnike, no ništa joj nije pomoglo.
Nakon što je čula za Isusova iscjeljenja pokušala mu se i ona približiti, no veliko mnoštvo je bilo oko njega. I pomislila je sa dubokom vjerom: Kad bih mu samo dotaknula haljine, sigurno bih ozdravila. I tako se dogodilo. Čim ga je dotaknula, žena je u trenutku osjetila da je iscjeljenja. Međutim, i Isus je odmah osjetio da je iz njega izašla iscjeljujuća energija. I pita, na čuđenje njegovih učenika, tko ga je dotaknuo.
Naravno da je znao (On sve zna), ali Isus je želio da se ta žena pokaže, da se uzdigne iz mnoštva, da je svi vide, da nije nepoznata, da nije beznačajna, da ju je njezina vjera spasila.
Nakon što se je pokazala, obratio joj se sa „Kćeri“, smireno i sa ljubavlju, kao otac svojoj ljubljenoj kćeri. Biti kćer naš je temeljni, prvi identitet. Tek kasnije si zaručnica, žena…ali ona zbog krvarenja nije mogla ni to biti.
Ona koju su svi odbacili jer je nečista, i društvo i obitelj, sa ljubavlju ju je nazvao „Kćeri“. Njegove riječi su riječi ljubavi, nježnosti i prihvaćanja i nazvavši je tako, izliječio je njezinu usamljenu dušu. Jer osim što je bolovala od krvarenja, bila je usamljena, u strahu od boli, od bolesti, tjeskobna.

Ovo je zapravo priča o iscjeljenju duše.
Kad ju je prihvatio, dao joj je mir. Susret sa Isusom mijenja čovjeka.
Svi smo se ponekad osjećali ranjivi, možda i krvarili, odbačeni, neshvaćeni od bližnjih. Iz ove priče shvaćam da je ozdravljenje usredotočeno na moje Srce (na moje negativne misli, neraspoloženje), a Isus mi pomaže da rastem u ljubavi.
Lijek je vjera u Njegovu duboku ljubav koja nam daje osjećaj vrijednosti. Nismo beznačajni.
„Tvoja te vjera spasila“.

Smatra se da se ovo dogodilo u mjestu zvanom Kursi, i o tome sam malo pisala ovdje.
KURSI

Ovo mi je jedna od ljepših lekcija Isusovih iscjeljenja.
Priča započinje još prethodnog dana kada je Isus poučavao mnoštvo, a ljudi je bilo toliko puno da je morao ući u barku i iz barke je propovjedao. Navečer, kad je završio propovjedi, odjednom je zatražio od svojih učenika da otplove na drugu stranu. Pratilo ih je još nekoliko brodića. Odjednom se dignula oluja, učenici su se uplašili, no on je uspio smiriti oluju i svoje učenike. Kod smirivanja oluje lekcija je bila da njihov pogled mora biti usmjeren na Isusa, na vjeru, a ne na oluju (vanjske okolnosti).
Smiriti oluju…kao da je to bio uvod u slijedeći događaj. Jer pred jutro stižu na drugu stranu, i ususret im je odmah dotrčao opsjednuti čovjek. Ta druga strana, bilo je područje Dekapolisa, pogansko područje, mjesto od deset gradova. Pitam se, kakav je poriv Isus odjednom dobio dan prije, kako je znao, da je tamo taj jedan, nesretan, opsjednuti čovjek?
Nesretnog čovjeka svi su izbjegavali, bio je divlji, pokušali su ga i lancima vezati, ali je sve pokidao. Živio je sam u pećinama/grobnicama, odbačen od drugih ljudi, i stalno se čulo njegovo vikanje, plač, i samoozlijeđivanje.

Koliko je nas koji izvana izgledamo normalno, ali zapravo živimo u svojim malim pećinama/grobnicama, plačemo jer nas boli, samoranjavamo se na ovaj ili onaj način, osjećamo se vezani lancima, osjećamo se usamljeni i neshvaćeni, osjećamo nekakav pritisak, a ne znamo kako se toga osloboditi…Koliko nas koji imaju takve nekakve osjećaje, požele da mogu biti iscijeljeni, a ne znaju kako.

Isus je došao do čovjeka i upitao ga je: „Kako ti je ime?“
Isus je vidio iza te demonske nečistoće, bez obzira što je sam demon odgovorio da se zovu Legija jer ih ima mnogo.
Kako ti je ime? Tko si ti zapravo, Ti, čisti ti? Tvoja ljepota iza svih ovih identifikacija koju smo si sami nalijepili, ili koje nam je društvo ili naši bližnji nalijepili?
Ovo je zapravo priča o oslobođenju.
Isus je potjerao demone u svinje, koje su jurnule u more i podavile se. Zamislite tu silu, to krdo od dvije tisuće svinja kako juri niz padinu u more!!!
Zamislite zaprepaštene svinjare koji su gledali taj prizor! Ne, nije ih Isus ubio, nego demoni koji su tražili da ih Isus pošalje u njih. Svinjari su pohitali u grad i svima ispričali što se dogodilo. Zatim su ljudi počeli dolaziti da vide čudotvorca i opsjednutog čovjeka. Ali opsjednuti čovjek je sada sasvim smireno sjedio do Isusa i njegovih učenika, odjeven, razgovarao, neprepoznatljiva druga osoba. Ispunjen mirom, iscijeljen, zdrav.
Nakon svih onih napetosti koje je osjećao, sa kojima se bespomoćno borio, sada sjedi u miru. Woow!
No, ljude je to prestrašilo. Baš kao i uvijek kada se susreću sa nečim što ne razumiju. A da ne govorimo i o financijskoj šteti koju su doživjeli svinjari. I zamolili su Isusa da napusti njihov kraj.
Čovjek koji je bio opsjednut želio je nastaviti putovanje sa Isusom.
Međutim, i ovdje se događa jedna tako divna stvar. Isus je znao da ovom čovjeku treba misija u životu. I ne uzima ga sa sobom, niti mu brani da ljudima govori o čudima, nego baš naprotiv, šalje ga nazad u njegov poganski grad, među njegove ljude, neka govori o svojem iskustvu i o svemu što je osjećao i shvatio u ovo vrlo kratko vrijeme koje je proveo sa Isusom.
Danas znamo da područje koje se nekad zvalo Dekapolis i koje je bilo pogansko, rimsko, da je to područje u kojemu se rascvjetalo kršćanstvo.
Želim vjerovati da je taj „opsjednuti“ čovjek, kojega je Isus iscijelio, ostvario svoju misiju i pridonio širenju kršćanstva i ljubavi na tom području.

Isusov dolazak u Nazaret izazvao je veliko oduševljenje. Isus je iz Nazareta, ovdje je živio, radio kao tesar, živio jedan običan život. No, sada je on već bio nadaleko poznati čudotvorac koji se vraća u njihovo mjesto. Zato su Nazarećani željno očekivali da vide Isusa i kako on izvodi neko čudo.
Subota je, dan posvećen Bogu. Ljudi se skupljaju u sinagogi, čitaju svete spise, druže se. Ove subote Isus poučava u ovoj sinagogi. Daju mu Izaijin proročki svitak, kojeg on otvara na mjestu gdje se govori da je Duh Gospodnji na njemu. Kaže da se je tog dana ispunilo Pismo. I sjedne.

Zamišljam da sam tamo, negdje u nekom kutku u toj sinagogi.
I gledam tih tridesetak obitelji koji sa divljenjem prate Isusa očekujući njegova čuda. Slušam ga kako čita, kako objavljuje, kako govori… njegove riječi imaju neku čudno snagu, neka čudna energija vlada zrakom. Kad je završio čitati, stao je i najprije je pogledavao ljude u sinagogi. Znao je da oni očekuju njegova čudesa. Stoga je ispričao priče u kojima je Bog poslao izlječenje ljudima koji nisu Izabrani narod, na taj način dao im je do znanja, ukazao im je na njihovu sebičnost i nevjeru. Govorio je o tome da se Bog obraća onima kojima je potrebno, a ne posebnima zbog zasluge ili staleža.
I eto, u tom trenutku njihovo divljenje se pretvara u protivljenje, odbijanje. Jako su se se naljutili, njegov govor ih je naljutio, govorili su o tome da što si on umišlja, što je… da, razljutili su se i istjerali ga iz grada.

Isusov govor u sinagogi u Nazaretu je zapravo početak njegovog javnog djelovanja, ovdje je on javno potvrdio da je On taj, da se je Pismo potvrdilo.
Na žalost, njegovi mještani nisu uvidjeli njegovu pravu veličinu.

O Betsaidi sam malo pisala ovdje:
Bethsaida

Slijepca su doveli Isusu, a on ga izvodi iz sela. Isus nije želio biti showman i činiti čudesa pred ljudima u ovom mjestu. Kasnije saznajemo da je ovo mjesto čak i prokleo jer su bili nevjernici. Uzeo je čovjeka za ruku i odveo ga izvan mjesta. Kao da mu je time poručio da je ovdje samo za njega. Možda i taj slijepac nije dovoljno vjerovao, pa je bilo potrebno da se iscjeljenje izvrši postupno, da čovjek počne vjerovati da je njegovo iscjeljenje moguće. Nakon što je progledao, šalje ga direktno kući, i zahtjeva da ne ulazi u selo.

Zanimljivo je ovo Isusovo iscjeljivanje. On, koji je mogao iscijeliti samo riječju, ovdje iscjeljuje postupno, u dva dijela.
Ponekad je iscjeljenje trenutno, a ponekad je proces. Kad razmišljam o svojem iscjeljenju, uvijek razmišljam na način da je to proces. Otvaranje duhovnih očiju je proces. I Bog nam daje malo po malo, onoliko koliko nam je u tom trenutku potrebno da vidimo, onoliko koliko možemo shvatiti.

Zamislimo da smo mi taj slijepac. Isus nas odvodi iz sela, iz poznatog okruženja. Dok hodamo, moram se u potpunosti pouzdati u njega, dajem mu ruku. Iako ne vidim kuda hodam, ali mu vjerujem. Izvan sela smo samo ja i on, nema gomile, nema buke, nema predstave. Stavlja mi ruke na oči i iscjeljuje me. Polako se otvaraju moje duhovne oči, ali još uvijek vidim mutno. Drugi put stavlja svoje ruke i moj duhovni vid postaje jasan. Nakon toga, šalje me kući, u moj dom, ali traži da ne idem u selo, u mjesto odakle smo došli, da se ne vraćam na staro.

Otvaranje naših duhovnih očiju proces. Čisto srce vidi Boga.

U Markovom evanđelju, nakon ovog događaja, Isus vodi svoje učenike u Cezareju Filipovu i kroz razgovor otvara i njima duhovne oči, osvješćuju u potpunosti tko je on.
O Cezareji Filipovoj sam malo pisala ovdje:
Cezareja Filipova

Rijetko kada pročitamo da je Isusa netko zadivio. No, ovaj satnik to je uspio.
Što se događa? Dakle, sluga rimskog satnika ležao je kod kuće teško bolestan. Sigurno je bio satnikov dobar sluga, kada je rimski satnik (za židove poganin) odlučio zamoliti Isusa da ga ozdravi.
U to doba, već je velika većina čula za Isusa i njegovo djelovanje. Kao što sam već pisala, Isus je namjerno odabrao taj dio zemlje zbog velike frekvencije ljude, zbog Via Maris, i o svemu što se događalo u tom području širio se glas, širile su se informacije na daleko. Pa kako onda za Isusa neće čuti i satnik koji je živio u Kafarnaumu!

Rimski satnik je doista dojmljiva osoba. Po svojem statusu, on ima nadređene nad sobom, ali i stotinu ljudi pod sobom. Pozicionirana je osoba od poštovanja. Kao čovjek na položaju mogao se prema svojim slugama odnositi bahato, ali on pokazuje ljubav i brigu. Prihvaća i poštuje tuđu vjeru. Pa, eto, kažu židovske starješine da im je i sinagogu sagradio.
Čuo je za Isusova djelovanja i povjerovao u njega i u ono što je ljude poučavao. Ali satnik je također svjestan da on sam možda nije vrijedan Isusove pažnje. Rimski vojnik bio je dio carstva koja se nametala židovima, koja je vršila pritisak na njih, židovi ih nisu voljeli. Svjestan toga, ne dolazi osobno pred Isusa, nego šalje posrednike, židovske starješine da prenesu njegovu molbu. Ali ta molba, zahtjev, nije nešto sebično, nego ljubav i briga za drugog, za njegovog slugu.

Isus pristaje, i nakon Govora na gori dolazi u Kafarnaum. Rimski satnik ponovo šalje svoje ljude koji prenose njegovu poruku. Naime, satnik zna da ulazak u kuću pogana židovi smatraju nečistim i da je, kao takav, nedostojan da Isus uđe pod njegov krov. Ali nedostojnost ga nije spriječila da odustane.
Tada, sa punom vjerom govori da je on vojni zapovjednik i kada on zapovijeda svojim vojnicima oni ga slušaju i ispunjavaju njegove zapovjedi. Shvaća i vjeruje u Isusovu snagu, moć i autoritet, i zna da tako i Isus može samo reći Riječ, zapovjediti i ozdraviti njegovog slugu. Wooow!!!
Toliko je vjerovao u njegovu moć! Wooow! Isus je oduševljen, pohvaljuje ga pred svima jer takvu vjeru nije vidio u cijelom Izraelu.
Dovoljno da kaže riječ, da iz daljine zapovijedi i iscjeljenje će biti obavljeno.
Tako je i bilo, jer upravo u tom trenutku sluga je ozdravio.

Što me uči ova divna priča?
Ispunjenje neke naše želje ili potrebe ovisi o našem vjerovanju.
Što je vjera? To je povjerenje da će se to nešto dogoditi iako nemamo dokaze. Vježbajmo našu vjeru da nas Bog može iscjeliti.
Rimski satnik je svu svoju vjeru stavio u Isusa.
Ozdravljenje (čudo) se dogodilo zbog vjere u Isusovu Riječ. Rimski satnik je vjerovao u snagu Riječi, u njezinu životnu snagu.

I dan danas na misi molimo:“Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“
Iako se čudo dogodilo zbog vjere u Isusa, ali to isto čudo bilo je isprovocirano satnikovom vjerom.
Kažu da čudesa čini Bog koji je svemoćan i kojemu ništa nije nemoguće, ali čudesa činimo i mi sami svojom vjerom u Njega.

Kefar Nahum ili selo Nahumovo, ili jednostavano kako ga danas zovemo Kafarnaum. Tko je bio Nahum, ne zna se, ali to staro ribarsko mjesto, na sjevernoj obali Galilejskog jezera vrlo je poznato novozavjetno mjesto.
Zovemo ga još Isusov grad jer je bio središte njegovog javnog djelovanja u Galileji. Nakon Nazareta, ovdje je živio, pretpostavlja se u kući svojih učenika. Petar, Andrija, Ivan, Jakov, Matija - ovi ljudi, kasnije apostoli živjeli su u Kafarnaumu.
Samo mjesto nalazi se na raskrižju važnih trgovačkih puteva -Via Maris , koja je u to doba bila prometnija od jeruzalemskih ruta. Isus je vjerojatno namjerno izabrao ovo mjesto za svoje djelovanje, baš zato jer je tim krajem prolazilo mnogo ljudi.

Isus je poučavao u sinagogama diljem Galileje, pa tako i u ovoj Kafarnaumovskoj. Ne samo da je poučavao, nego je činio brojna iscjeljenja i čudesa.
Pronađeni su ostaci sinagoge u kojoj je Isus poučavao, kao i ostaci nove sinagoge koje je sagrađena iznad prve. Razlika se i danas vidi jer sinagoga iz Isusovog vremena sagrađena je od tamnijeg kamena. Vjeruje se da je noviju sinagogu dao sagraditi rimski centurion čijeg je slugu iscijelio Isus.

Također su pronađeni i ostaci Petrove kuće, odnosno kuće Petrove punice, koju je Isus isto iscijelio. Smatra se da je na mjestu Petrove kuće izgrađena prva judeokršćanska crkva.

Nažalost, Isus je na kraju prokleo Kafarnaum( jedno od tri mjesta) zbog njihove nevjere u njega. Iako je činio brojna čudesa, još uvijek su bili ispunjeni nevjerom.

Ako posjetite Kafarnaum, možete vidjeti dva dijela: franjevački dio (u kojem možete vidjeti i sinagogu i Petrovu kuću) i grčki ortodoksni dio, u kojem ne vrše arheološka iskapanja, ali se zna da bi se pronašli mnogi interesantni arheološki ostaci. Kažu da žele da mjesto ostane mjesto molitve, a ne turistička atrakcija.

Najprije, ne nisu baš nešto oštetili krov. U to doba, kuće su imale krovove od trstike preko greda, a preko toga je bilo nanešeno blato. Rupu koju su bolesnikovi prijatelji napravili, kasnije se je lako sanirala.
Zamislite koja je to vjera bila da će Isus spasiti bolesnika, kada su se ta četvorica prijatelja dosjetila da do Isusa dođu na takav način… Woow, kakvi prijatelji!

Priča je lijepa iz razloga je Isus paraliziranom čovjeku govori da su mu oprošteni njegovi grijesi. Tek tada on ustane i otiđe kući.
Zašto su mu oprošteni grijesi? Isus vidi duboko iznutra svakoga od nas. Vidio je da je zbog bolesti bio narušen i njegov odnos sa Bogom, vidio je i ono nešto nutarnje što ga je paraliziralo u životu. Isus je popravlja samo izvana, ne čini samo fizička iscjeljenja. On čovjeka stavlja na noge, priprema ga na novi hod, ne samo izvana, nego i iznutra. On ovim činom pokazuje koliko su duh i tijelo povezani. Ponekad je neki naš grijeh, nešto što nas iznutra muči povezano sa nastankom neke bolesti. Zato je iscjeljenje čovjeka neodvojivo od otpuštanja grijeha.
Zato je sa toplinom i ljubavlju rekao čovjeku da su mu oprošteni grijesi, da može započeti novi život.

Da li smo mi kao taj paralizirani čovjek? Da li nas neki naši grijesi, sumnje krivnje, osjećaji inferiornosti , neki događaji iz prošlosti dovode do toga da smo paralizirani?
Zamislite da vam sa ljubavlju i toplinom kaže kako su vam oprošteni grijesi, da je sve u redu i da možete krenuti dalje.