Gora Tabor nalazi se u Izraelu, oko 9 km od Nazareta. Riječ Tabor najvjerojatnije dolazi od riječi Kupola prostora, pošto kažu da je ova gora sasvim odvojena od lanca planina i zaobljena od podnožja do vrha.

Prije dolaska Izraelaca, na gori je postojalo svetište Kanaanaca. Od davnina je štovana kao sveto mjesto. U novom zavjetu je poznata kao mjesto Isusovog preobraženja.
Danas je Gora Tabor hodočasničko mjesto na kojem je sagrađena prekrasna crkva.

Što nam govori priča o Isusovom preobraženju?
Nakon što se ponovo vratio u Galileju sa svojim učenicima, Isus je otišao na Goru da se pomoli. Sa sobom je uzeo Petra, Ivana i Jakova, znači uži krug učenika. Kad je stigao na Goru, tražio je samotno mjesto i molio je. I učenici su molili sa njime, ali su u međuvremenu zaspali.
Kada su se probudili, ugledali su veličanstveni prizor Isusovog preobraženja. Isus je i dalje imao isto tijelo i lice, ali je sav sjao, obasjala ga je nebeska svijetlost, a haljine su mu postale blještavo bijele.
Pokraj njega su stajali Mojsije i Ilija kao predstavnici starog zavjeta. Oni su predstavljali Zakon i Proroke, a i oni sami su bili vođe i reformatori. Na kraju se pojavio i Bog, u obliku oblaka. Kažu da ljudske oči ne bi podnijele Božji sjaj zato se javlja u obliku oblaka. U obliku oblaka pojavio se još i za vrijeme Isusovog krštenja na rijeci Jordan i kasnije prilikom uzašašća.

Ovo preobraženje, Ilija, Mojsije, Božji glas imali su zadatak uvjeriti apostole da je on doista Sin Božji, iako ga čeka muka i smrt. O tome nisu smjeli govoriti pred drugima dok se njegovo uskrsnuće ne ostvari.

Koja je za nas poruka ovog Preobraženja?
Život sa Isusom je nemoguć bez preobraženja. Sama transformacija je put, proces.
Preobraženje vidimo na način da je ono vidljivo u fizičkom svijetu – isto tijelo, isto lice, ali nevjerojatno sjaje. Da bi se nešto promijenilo u fizičkom svijetu, najprije se mora promijeniti u nama, iznutra. Uzdižemo svoje misli, osjećaje.
Promjena koja se događa u nama iznutra, iako potpuno isto izgledamo, na neki suptilan način vidljiva je izvana.
Drugačije zračimo. Svijetlimo.

Nakon što je oživio Jairovu kćerku, i ta se je priča raširila po cijelom kraju, i mnoštvo ga je i dalje slijedilo. Dva slijepca su ga molila da ih iscijeli. Isus ih nije htio iscijeliti pred mnoštvom, nije htio show, nego su ušli u kuću.
„Da li vjerujete da to mogu učiniti?“
Na taj način, htio je da se fokusiraju na vjeru, a ne na iscjeljenje. Iscjeljenje se događa po vjeri.
Dovode mu i opsjednutog, nijemog čovjeka. (ako je nijem, najvjerojatnije je bio i gluh). Isus također izvodi čudo i nijemi čovjek progovara. A za tamošnje ljude to je doista bilo nešto što se nije nikad vidjelo jer gluhonijemi ljudi su imali stigmu da ne mogu ni u bogoslužju učestvovati, zato jer se od nju tražilo da čuju božju riječ. u „Čuj, Izraele!“ židove se poziva da slušaju.
No, Isus je sve iscjeljuje, i baš kao i ona dva slijepca, širio je priču o čudu koje je doživio.

Da li vjerujete da to mogu učiniti? Predivno pitanje.
Isus uvijek radi na tome da rastemo u vjeri. Vjera daje nadu u beznadnim situacijama, vjera je dar od Boga. Bog djeluje kroz našu vjeru.
Isus nije superstar koji postoji da rješava naše probleme u životu.Njemu ništa nije teško riješit. On nam daje izazove, koristi ih da rastemo u vjeri.

Ova slika prekrasno dočarava kako je žena dotaknula Isusove haljine. Dok je On još u pokretu, dotiče ga, i on u trenutku osjeća što se događa i zaustavlja se.

Nakon što je oslobodio čovjeka od mnoštva demona, Isus se vraća na drugu stranu jezera. Dočekuje ga čovjek Jair, jedan od vodećih u židovskoj zajednici u tome mjestu, i moli ga da iscijeli njegovu dvanaestogodišnju djevojčicu, koja je na samrti. Naravno, kasnije ju je iscijelio, ali to je druga priča o kojoj ću neki drugi put. Na putu prema Jairovoj kući, mnoštvo ljudi se je guralo oko Isusa. U tome mnoštvu bila je i žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja.

Što možemo pretpostaviti o toj ženi? Najprije, izopćena je od obitelji i od društva jer je zbog dugogodišnjeg krvarenja bila nečista, bila je stigmatizirana. Živjela je usamljeno, izolirano, bez obitelji, bez muža, djece, prijatelja. Gubila je krv, a krv je naša vitalnost, život. Sve što je materijalno imala, potrošila je na liječnike, no ništa joj nije pomoglo.
Nakon što je čula za Isusova iscjeljenja pokušala mu se i ona približiti, no veliko mnoštvo je bilo oko njega. I pomislila je sa dubokom vjerom: Kad bih mu samo dotaknula haljine, sigurno bih ozdravila. I tako se dogodilo. Čim ga je dotaknula, žena je u trenutku osjetila da je iscjeljenja. Međutim, i Isus je odmah osjetio da je iz njega izašla iscjeljujuća energija. I pita, na čuđenje njegovih učenika, tko ga je dotaknuo.
Naravno da je znao (On sve zna), ali Isus je želio da se ta žena pokaže, da se uzdigne iz mnoštva, da je svi vide, da nije nepoznata, da nije beznačajna, da ju je njezina vjera spasila.
Nakon što se je pokazala, obratio joj se sa „Kćeri“, smireno i sa ljubavlju, kao otac svojoj ljubljenoj kćeri. Biti kćer naš je temeljni, prvi identitet. Tek kasnije si zaručnica, žena…ali ona zbog krvarenja nije mogla ni to biti.
Ona koju su svi odbacili jer je nečista, i društvo i obitelj, sa ljubavlju ju je nazvao „Kćeri“. Njegove riječi su riječi ljubavi, nježnosti i prihvaćanja i nazvavši je tako, izliječio je njezinu usamljenu dušu. Jer osim što je bolovala od krvarenja, bila je usamljena, u strahu od boli, od bolesti, tjeskobna.

Ovo je zapravo priča o iscjeljenju duše.
Kad ju je prihvatio, dao joj je mir. Susret sa Isusom mijenja čovjeka.
Svi smo se ponekad osjećali ranjivi, možda i krvarili, odbačeni, neshvaćeni od bližnjih. Iz ove priče shvaćam da je ozdravljenje usredotočeno na moje Srce (na moje negativne misli, neraspoloženje), a Isus mi pomaže da rastem u ljubavi.
Lijek je vjera u Njegovu duboku ljubav koja nam daje osjećaj vrijednosti. Nismo beznačajni.
„Tvoja te vjera spasila“.

Smatra se da se ovo dogodilo u mjestu zvanom Kursi, i o tome sam malo pisala ovdje.
KURSI

Ovo mi je jedna od ljepših lekcija Isusovih iscjeljenja.
Priča započinje još prethodnog dana kada je Isus poučavao mnoštvo, a ljudi je bilo toliko puno da je morao ući u barku i iz barke je propovjedao. Navečer, kad je završio propovjedi, odjednom je zatražio od svojih učenika da otplove na drugu stranu. Pratilo ih je još nekoliko brodića. Odjednom se dignula oluja, učenici su se uplašili, no on je uspio smiriti oluju i svoje učenike. Kod smirivanja oluje lekcija je bila da njihov pogled mora biti usmjeren na Isusa, na vjeru, a ne na oluju (vanjske okolnosti).
Smiriti oluju…kao da je to bio uvod u slijedeći događaj. Jer pred jutro stižu na drugu stranu, i ususret im je odmah dotrčao opsjednuti čovjek. Ta druga strana, bilo je područje Dekapolisa, pogansko područje, mjesto od deset gradova. Pitam se, kakav je poriv Isus odjednom dobio dan prije, kako je znao, da je tamo taj jedan, nesretan, opsjednuti čovjek?
Nesretnog čovjeka svi su izbjegavali, bio je divlji, pokušali su ga i lancima vezati, ali je sve pokidao. Živio je sam u pećinama/grobnicama, odbačen od drugih ljudi, i stalno se čulo njegovo vikanje, plač, i samoozlijeđivanje.

Koliko je nas koji izvana izgledamo normalno, ali zapravo živimo u svojim malim pećinama/grobnicama, plačemo jer nas boli, samoranjavamo se na ovaj ili onaj način, osjećamo se vezani lancima, osjećamo se usamljeni i neshvaćeni, osjećamo nekakav pritisak, a ne znamo kako se toga osloboditi…Koliko nas koji imaju takve nekakve osjećaje, požele da mogu biti iscijeljeni, a ne znaju kako.

Isus je došao do čovjeka i upitao ga je: „Kako ti je ime?“
Isus je vidio iza te demonske nečistoće, bez obzira što je sam demon odgovorio da se zovu Legija jer ih ima mnogo.
Kako ti je ime? Tko si ti zapravo, Ti, čisti ti? Tvoja ljepota iza svih ovih identifikacija koju smo si sami nalijepili, ili koje nam je društvo ili naši bližnji nalijepili?
Ovo je zapravo priča o oslobođenju.
Isus je potjerao demone u svinje, koje su jurnule u more i podavile se. Zamislite tu silu, to krdo od dvije tisuće svinja kako juri niz padinu u more!!!
Zamislite zaprepaštene svinjare koji su gledali taj prizor! Ne, nije ih Isus ubio, nego demoni koji su tražili da ih Isus pošalje u njih. Svinjari su pohitali u grad i svima ispričali što se dogodilo. Zatim su ljudi počeli dolaziti da vide čudotvorca i opsjednutog čovjeka. Ali opsjednuti čovjek je sada sasvim smireno sjedio do Isusa i njegovih učenika, odjeven, razgovarao, neprepoznatljiva druga osoba. Ispunjen mirom, iscijeljen, zdrav.
Nakon svih onih napetosti koje je osjećao, sa kojima se bespomoćno borio, sada sjedi u miru. Woow!
No, ljude je to prestrašilo. Baš kao i uvijek kada se susreću sa nečim što ne razumiju. A da ne govorimo i o financijskoj šteti koju su doživjeli svinjari. I zamolili su Isusa da napusti njihov kraj.
Čovjek koji je bio opsjednut želio je nastaviti putovanje sa Isusom.
Međutim, i ovdje se događa jedna tako divna stvar. Isus je znao da ovom čovjeku treba misija u životu. I ne uzima ga sa sobom, niti mu brani da ljudima govori o čudima, nego baš naprotiv, šalje ga nazad u njegov poganski grad, među njegove ljude, neka govori o svojem iskustvu i o svemu što je osjećao i shvatio u ovo vrlo kratko vrijeme koje je proveo sa Isusom.
Danas znamo da područje koje se nekad zvalo Dekapolis i koje je bilo pogansko, rimsko, da je to područje u kojemu se rascvjetalo kršćanstvo.
Želim vjerovati da je taj „opsjednuti“ čovjek, kojega je Isus iscijelio, ostvario svoju misiju i pridonio širenju kršćanstva i ljubavi na tom području.