„Poslije toga bio je židovski blagdan i Isus je otišao u Jeruzalem. A u Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se na hebrejskom zove Betezda, a ima pet trijemova. Ondje je ležalo mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i onih s usahnulim udovima. Među njima je bio neki čovjek koji je bio bolestan 38 godina. Isus ga je vidio kako ondje leži, a znao je da je već dugo bolestan, pa ga je upitao: “Želiš li ozdraviti?” Bolesni mu je čovjek odgovorio: “Gospodine, nemam nikoga da me spusti u vodu kad se ona uzburka, pa dok ja dođem, netko drugi već siđe prije mene.” A Isus mu je rekao: “Ustani, uzmi svoju prostirku i hodaj.” Nato je čovjek odmah ozdravio te je uzeo svoju prostirku i počeo hodati.“ Kupalište Betezda
O bazenu Betezda pisala sam već ovdje.
Tada mi je bilo interesantno proučiti mjesto gdje se ovaj događaj doista zbio i povijesnu pozadinu, jer na taj način mi cijela ta priča postaje živa.
Ponovo čitajući priče o Isusovim iscjeljenjima, ova priča me je navela na razmišljanje, a posebno dio gdje Isus pita bolesnog čovjeka: Želiš li ozdraviti?
Woow!
Ovo je moj Put iscjeljenja i nade, i zato ponovo čitam priče o iscjeljenju. Zamišljam da mi netko tako moćan dođe i upita me: Želiš li ozdraviti? Želiš li zapravo iscijeliti i popraviti svoj život?
Naizgled glupo pitanje, ali doista…želimo li mi doista iscijeliti nešto u svojem životu ili samo pričamo o tome?
Što osjećam dok čujem te riječi? Da li vjerujem da je moguće da se nešto iscijeli, obnovi, da postoji Nešto ili Netko tko mi može pomoći? Što je to u što sumnjam, koji je razlog da možda ne vjerujem da sam vrijedna promjene i iscjeljenja?
Kako se osjećam kada razmišljam da je moguće da postoji Ljubav i Bog koji zna što mi treba, a na meni je samo da povjerujem i otvorim srce?